U subotu je Fjodor Jemjeljanenko dokazao i ono posljednje što mu je nakon deset godina karijere bez poraza preostalo dokazati: da je ljudsko biće. Sve ostalo, naime, dokazao je već odavno, što god blebetali cinični kapitalist Dana White ili zlobna forumska javnost koja uživa kad padaju 'mitski junaci'
Epskih deset godina, sve do protekle subote, trajao je podvig suvremenog sporta par excellence, iz reda Jordanovih,
Schumacherovih ili Federerovih dostignuća, ako ne i veći: u sportu u kojem svi tu i tamo izgube poneku borbu, Jemjeljanenko je 'na neku čudnu foru' bivao izuzet od pravila, a išao je na megdan najboljima. Bacan je preko ramena na glavu, pretrpio nokaut na nogama, odradio ukupno devet rundi protiv Minotaura i Mirka Filipovića u zenitu njihovih karijera, deklasirao bivše i buduće UFC-ove prvake, ležao pod 160 kilograma Honga Mana Choija i nebrojeno puta hladnokrvnim se, netremičnim izrazom lica izvlačio iz najtežih situacija.
Sve do pojave brazilskog 'underdoga' Fabricija Werduma, zapravo svjetskog šampiona u 'điji' (brazilskom džiju-džicuu), inače poznatog po sposobnosti da istovremeno izvodi dva hrvačko-daviteljska zahvata. Paralelna poluga na ruci i 'trokut' oko Fjodorova vrata najbolji su primjer poteza za anale mješovite borbe.
Kakav je Fjodor uživo
Samozatajni ruski sambist u svijetu je već odavno slovio za nedodirljivog 'hazjaina' MMA ringova kad sam ga prošle zime nakratko upoznao. Bilo je to u Kstovu kraj Nižnjeg Novgoroda, na prvenstvu Rusije u bojevom sambu, daleko od japanskih i američkih kamera (a ni ruske nisu bile baš brojne: Fjodor jest privlačio pažnju tamošnjih medija, ali u 150-milijunskoj zemlji raznolikih interesa, on je vjerojatno i danas manje poznat negoli, primjerice, u Hrvatskoj).
No u kstovskoj dvorani svi su znali kakav je lik među nama. Fascinantno je bilo promatrati ga na amaterskom prvenstvu cijeloga dana, shvaćajući koliko mu je zapravo djetinje neugodno od cijele te gungule od koje bi, da mu karizma raste u perju, dan završio očerupan kao uskršnja purica. Istovremeno, bio je ponosan što promovira bojevi sambo, dan-danas njegov omiljeni vid sporta. U kratkom razgovoru na kraju dana, pogledavši u oči tipu kojeg na zapadu etiketiraju kao 'The baddest man in the planet', osjećao sam se kao da na školskom hodniku pričam s nekim stidljivim prijateljem. To je iskustvo poslije kojeg ne morate jesti nekoliko dana.
Taj čovjek doista zrači nekim zaboravljenim mirom i skromnošću posve atipičnom za borca koji će ući u kavez i pobiti se s bilo kim na svijetu. On je glavni razlog zbog kojeg sam povjerovao da ultimate fight jest sport (koliko već u današnje vrijeme jedan profi sport to može biti). A Feđa, kako ga zovu bližnji, definitivno je sportaš, i to rijetke vrste.
A da sve to nije poza, još je jednom pokazao nakon šokantnog poraza od Werduma. Na presici je na pitanje kako proživljava možda najsenzacionalniji trenutak u MMA povijesti, prvo razmislio, pa se iskreno nasmijao (toliko o humanoidnosti za one koje su ga zbog šutljivosti i činjenice da ne priča engleski godinama uspoređivali s kiborgom, robotom itd.), prije nego što će priznati da mu je 'jako žao što je razočarao one koji su u njega vjerovali'. Bio je zapravo isti kao i uvijek - dirljivo skroman. Dosta je govorio o Bogu, no to je možda tema za neki zaseban tekst.
Samo je jedan teškaš otišao s nula poraza
I najveće MMA legende, kojima karijera potraje tako dugo, nakupe s vremenom pet i više poraza. Završiti karijeru takvih razmjera bez izgubljena okršaja rijetko je i u profi boksu, gdje su porazi favorita rjeđi (konkretno, od teškaških šampiona samo se Rocky Marciano povukao kao nikad pobijeđen).
Stoga je pitanje što bi to Fjodora trebao motivirati da se nastavi boriti u MMA, u kojem kažu da na formu, pored dobi, utječe i broj mečeva koje je borac imao u karijeri: ne možeš se raubati kroz 50 bitaka i biti svjež za najviše domete. Odavno je Feđa prvak, odavno je klasa za sebe, i ako zaista mislite da bi sa 33 godine i 34 teške borbe iza sebe trebao ići dokazivati nešto u UFC-u protiv prvaka koji su se na sceni pojavili otprilike lani, prije će biti da ste samo tražili potvrdu da je mistični Rus iz Starog Oskola ljudsko biće. Evo, dobili ste je. Sad je pitanje jesu li ljudska bića oni koji gledaju samo kako iz posrnulog šampiona izvući što više keša za sebe.
Zanimljivo je i da su mnogi MMA fanovi preuzeli logiku UFC-ove propagandne halabuke, uz naglašavanje da se Fjodora nema pravo nazivati najvećim 'jer nije pobijedio Brocka Lesnara', Shanea Carwina ili Alistaira Overeema.
Borilačka vrijednost čovjeka koji je skoro cijelo desetljeće odolijevao žestokim izazovima tako bi se, prema nekima, 'tek trebala potvrditi' u meču s UFC-ovim šampionom koji je dosad sakupio, zamislite, cijelih PET mečeva (osim ako se ne računa i ono kad je bio kečer), pritom jednom izgubio i samo jednom obranio naslov. Ili, recimo, protiv Overeema, za kojeg je većina MMA publike, mada bez službenih dokaza, uvjerena da se zadnjih godina strastveno kljukao steroidima.
'Lista desetorice najboljih svjetskih boraca praktički se obnovila u godinu dana', rekao je Fjodor nedavno, primijetivši da ih ima dosta zanimljivih, ali je pitanje 'ima li dosta njega za sve njih'.
Jer iz džungle će uvijek izlaziti mladi lavovi, a sam Jemjeljanenko uvijek je podsjećao da je i on čovjek, pobjediv i stoga psihički spreman na poraze.
'Tako se dogodilo da sam možda postao neka vrsta idola', rekao je na presici u San Joseu poslije poraza. Dojam je da je bio spreman i na takav ishod, možda spremniji od nas, njegovih poklonika. A i u tome se zrcali veličina šampiona. Po ugovoru sa Strikeforceom, trebao bi odraditi još jedan meč. Oproštaj od ringa ili nova ruda izazova - pa, Fjodor je poznat po učenju i dobrim procjenama. Što se tiče potpisnika ovog teksta, Fjodor Jemjeljanenko je u profesionalnom ringu odavno sve dokazao i najradije bih ga vidio kako daje obol razvoju sporta i zdravog života u Rusiji, odgajajući nove generacije sambista u Starom Oskolu, gdje već sada hrpa dječurlije umjesto na votkijanje i drogiranje hita u sportsku dvoranu vježbati uz svog junaka.
