Prostor je ključna vrijednost u nogometu; čitava evolucija igre vrtjela se oko pokušaja da ga se napravi više za sebe, a uskrati suparniku. Momčad koja uspješnije stvara prostor za odigravanje lopte, kretanje i šutiranje, u pravilu će lakše postizati golove i ostvarivati pobjede.

Potraga za prostorom traje otkako se zakotrljala prva lopta po službenim pravilima nogometa, još tamo prije 151 godinu. Zbog nje su Škoti svojevremeno, u najranijim počecima, izmislili igru dodavanja kako bi kontrirali fizički dominantnijim Englezima i zaobišli njihovu jurišničku liniju u formaciji kakvu bismo danas označili kao 1-2-7.

Zbog borbe za prostor događale su se sve kasnije promjene i modifikacije u taktičkim sustavima te pozicijama i ulogama igrača na terenu, zbog manipulacije njime pojavili su se catenaccio, presing, totalni nogomet, tiki-taka. Sposobnost da sami stvore višak u prostoru bilo je ono zbog čega su, u osnovi, veliki tehničari uvijek bili slavljeni kao umjetnici lopte, a posebno brzi, snažni ili snalažljivi igrači želja svakog trenera.

Space, the final frontier.

Potraga nikad nije prestala, a danas, kad su igrači fizički spremniji i taktički sofisticiraniji nego ikad ranije, još je izraženija. 'To je ono što ja radim: tražim prostor', kaže španjolski maestro Xavi, čiji stil igre je promijenio način na koji mnogi gledaju na nogomet. 'Neprestano tražim. Cijeli dan. Ovdje? Ne. Ondje? Ne. Ljudi koji nikad nisu igrali ne shvaćaju uvijek koliko je to teško. Prostor, prostor, prostor.'

Thomas Müller, taj sasvim atipični moderni nogometaš koji briljira na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ima istu opsesiju. Samo što Xavi traži prostor u koji bi gurnuo loptu, a Müller onaj u koji bi 'uturio' sebe – bilo kako bi ondje nešto napravio s loptom, bilo da svojim ulaskom u to područje otvori prazninu na nekom drugom dijelu koji suigrač može iskoristiti.

Na prvi pogled teško je reći kakav je igrač Thomas Müller, a još teže definirati njegovu ulogu na terenu. Nije on (baš) ni veznjak, ni krilo, ni napadač – iako je sposoban igrati (i igra) na bilo kojoj poziciji u prednjem dijelu terena. U mnogočemu je dobar, ali u malo čemu spektakularan. Pogledate li, primjerice, učinak igrača na ovom SP-u prema portalu WhoScored, nećete naći njegovo ime među 20 najboljih ni u jednoj pojedinačnoj statističkoj kategoriji (što i nije toliko čudno ako znate da ni u jednoj nije među liderima čak ni u Bundesligi) – niti u jednoj, osim u golovima i asistencijama.

Müller je sudjelovao u čak osam pogodaka svoje momčadi, postigavši pet i asistiravši za tri (po tome je izjednačen s Jamesom Rodriguezom, koji je zabio šest i namjestio dva). Tek je treći igrač u povijesti SP-a koji je zabio najmanje po pet golova na dva turnira (prethodno Teofilo Cubillas 1970. i 1978. te Miroslav Klose 2002. i 2006.).

'On je jedan od onih tipova koji imaju nos', rekao je Joachim Löw nakon utakmice s Portugalom, u kojoj je Müller zabio hat trick. Ma što nos... Nosinu!

Zajedno s frizurom nalik na protagoniste TV showa 'Ljubav je na selu' i šlank trupom nasađenim na tanke nožice. 'Mišići se ne primaju na mene', rekao je prije tri godine u velikom intervjuu za Süddeutsche Zeitung. 'Noge služe svrsi. Ako se ne možete pouzdati u svoje tjelesne atribute, morate uključiti mozak.' U istom intervjuu, novinar Andreas Burkert odvažio se upitati ga koja je, zapravo, 'uloga sove' – što bi rekao Rambo Amadeus? U prijevodu, što on to zapravo radi na terenu?

A onda je Thomas Müller izrekao rečenicu koja je instantno ušla u legendu i priskrbila mu kultni status među nogometnim hipsterima: 'Ich bin ein Raumdeuter!'.

Riječ 'Raum' na njemačkom znači prostor. Dodajte joj jedno slovo i dobit ćete 'Traum' – a 'Traumdeuter' je tumač snova. Znači tako, Thomase?

On je taj koji je uvijek u lovu. Lutalica – izlazi iz formacijskih šablona i 'tumači' prostor oko sebe i onaj oko drugih; njegova uloga često je nevidljiva običnom oku i ponekad se čini da je potpuno izvan igre, a onda se čudesno pojavljuje na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ili daje zadnju loptu za postizanje gola, ili je sam trpa u mrežu, često iz neposredne blizine. On je kralj malih, neuglednih pogodaka kakve je zabijao i njegov prezimenjak Gerd ('Mali debeli', kako ga je nazvao 'Čik' Čajkovski).

Njegova uloga dijelom je iluzionistička, ali strahovito učinkovita. I da, čak i onaj posrtaj, kad je 'uhvatio zeca' prilikom izvođenja slobodnjaka protiv Alžira, bio je uvježban – bila je to samo jedna od rutina koje je osmislio talijanski guru za prekide Gianni Vio, samo što se kiksalo pri izvođenju udarca, odnosno dodavanja...

Kome ćete dati Zlatnu loptu, ako ne njemu? Kolumbijac James bio je najdominantniji igrač turnira, ali je ispao u četvrtfinalu, što ga vrlo vjerojatno automatski diskvalificira. Messi i Neymar su imali nekoliko individualnih bljeskova. Mascherano je konstantno bio odličan, ako ćete nagrađivati sprečavanje igre, a ne građenje. Müllerov momčadski kolega Toni Kroos kompletniji je igrač od njega, ali tko je više i presudnije utjecao na njemačke rezultate?

Zabije li u finalu, vjerojatno će postati i Zlatna kopačka SP-a – što je već bio 2010., kad je proglašen i najboljim mladim igračem turnira. Ali sad ima priliku objediniti tri FIFA-ine nagrade.

Thomas Müller, dame i gospodo. Teško da će ga itko prozvati genijem našeg doba i – kako kaže jedan dobar nedavni tekst o njemu – imat ćemo grdnih problema objasniti svojoj djeci tko je bio taj bavarski džiber i kako je igrao. Ali njegovoj učinkovitosti i tumačenju prostora kao posljednje granice, kao i tumačenju njemačkih snova, moramo se pokloniti.