Predsjednički izbori ukazali su na središnju dvojbu svakog društva koje se nalazi u teškoj krizi: pouzdati se u politički mainstream i s mnogo strpljenja čekati evolutivni pomak ili potražiti nešto sasvim novo, 'treće' ili 'četvrto'?

Odgovor se nameće sâm po sebi: evolucija, izvjesnost i kretanje uhodanim putovima uvijek su manje zlo od spektakularnih prevrata, originalnih zamisli ili dopadljivih prečica. No, upitno je da li je u Hrvatskoj moguća bilo kakva evolucija. Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama. Kada bi se politička elita uhvatila u koštac sa stvarnim uzrocima krize odustala bi od sebe same, svoje ideologije, svojih laži i svoje političke egzistencije.

Pojava svijesti o nužnosti izlaska iz tog začaranog kruga bila je neminovna pa se i artikulirala kod izvjesnih političkih grupa, međutim, ta je alternativa prividna. Sve relevantne alternative vladajućem mainstreamu (utjelovljenom u SDP-u i HDZ-u) samo su svojevrsna radikalizacija dominantnog političkog mentaliteta. Osim što su nesposobne i nevoljne analizirati stvarne uzroke hrvatske tragedije, alternativne političke grupe ne žele ništa drugo nego dovesti ovu istu vladajuću ideologiju i praksu do krajnje konzekvence. Tako Milan Kujundžić i neke klerofašištičke falange zastupaju još luđi nacionalizam i bezobzirniji konzervativizam. Laburisti su još veći protivnici liberalnog kapitalizma od SDP-a i HDZ-a. Orah je samo još jedan šišmiš u hrvatskom sumraku čiji politički amaterizam nadilazi čak i notornu nesposobnost SDP-a. Znakovit primjer intelektualne i političke zbunjenosti bila su i zazivanja takozvanog 'trećeg puta'. Pobuna protiv kapitalizma (koga nema), bankarstva (jednog od rijetkih zdravih sektora hrvatske privrede) i vladavine prava (sprječavanje ovrha je izravni nasrtaj na pravni poredak), ali i loše prikrivena antipatija spram stranačkog pluralizma koja se svidjela glasačima Ivana Vilibora Sinčića po svojoj iracionalnosti i zapanjujućem nepoznavanju osnovnih političkih, pravnih i ekonomskih pojmova upadljivo nalikuje na retoriku desnih totalitarnih pokreta. Dok je, primjerice, komunistička kritika kapitalizma racionalna, ali i dosadna poput Marxovih i Staljinovih spisa, politika koja se obraća instinktima i neznanju očajnika možda je zavodljiva ali onako kako samo fašizam može biti zavodljiv.

Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće. Alternativne grupe koje ga ne ignoriraju koketiraju s nacionalizmom ponavljajući floskule o 'nacionalnom interesu', 'rasprodaji nacionalnog bogatstva' ili 'monetarnoj suverenosti'. Drugim riječima, čitav taj alternativni spektakl klanja se istim totemima kojima se klanjaju i 'velike' stranke i samo je faktor očuvanja postojećeg stanja, s jedinom razlikom da umjesto aktualne agonije nudi brži i učinkovitiji put u propast. Nemoć hrvatskog društva da porodi racionalnu i demokratsku političku snagu u obliku univerzalističke kršćanske demokracije, kozmopolitskog liberalizma, ili socijaldemokratskog internacionalizma, nije odraz političke ili ekonomske, već duboke intelektualne i civilizacijske krize.

Je li uopće moguće sagledati i pojmiti njene razmjere, njenu sveobuhvatnost i ukorijenjenost kada se – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u odnosu na ponuđene 'treće' alternative dvovlašće SDP-a i HDZ-a doima kao manje zlo?

A kako izgleda to manje zlo? Ivo Josipović nudi poslovično Veliko Ništa (što nije najgore u odnosu na druge 'ponude', ali je također Simptom). Kolinda Grabar Kitarović nudi idiotizam domoljublja i poslovične totalitarne mantre o 'jedinstvu' i 'malom čovjeku'. No, valja priznati da je njena brza i oštra reakcija na šovinistički, zapravo rasistički ispad varaždinskog ogranka Mladeži HDZ-a svojevrsno jamstvo da će 'ishodišni' porivi ostati pod kontrolom, ako ni zbog čega barem zbog vanjskopolitičkog snobizma. Iskrenost nikada nije bila politički relevantna vrlina.

Pobijedi li Ivo Josipović pobijedit će prazna, pristojna stabilnost. To je još uvijek stanovit civilizacijski doseg. Bolje za sada nije moguće (što je tragično). Useli li se u Vilu Zagorje Kolinda Grabar Kitarović i vrati li se HDZ na vlast za godinu dana, pobijedit će jedna potrošena (također prazna) histerija što je više nego tragično, ali ipak bit će to business as usual na koji smo navikli i koji zapravo nikada nije ni prestao jer ga nijedan politički faktor nije suštinski osporio. Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja... Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina.

Doista, možda je evolucija ipak moguća. Hrvatska televizija je emisijom u kojoj su se u petak, 26. prosinca 2014. sučelili predsjednički kandidati učinila kvalitativni skok, hvalevrijedan iskorak iz svoje sramotne prošlosti devedesetih godina kada je bila šovinistički propagandni servis. Voditeljica i novinari su predsjedničke kandidate podvrgli provokativnim pitanjima i strogim pravilima igre ne bi li ih podsjetili da je najvažnija dužnost državnih službenika da pred kritičkom javnošću trpe nelagodu. Taj primjer pokazuje da demokracija nije puka izborna statistika već počiva na neovisnim i nepristranim javnim ustanovama. Demokracija i nije drugo nego dril u kojem se nosioci vlasti i moći trebaju osjećati kao ponizne i – ako treba, a treba – ismijane sluge. Po nekima emisija je bila neozbiljna. Sve i da jest tako, pa što? Zašto bi trebala biti ozbiljna? I što je uopće ozbiljnost? Kao što je ozbiljnost sljubljena sa slijepim oduševljenjem ishodište totalitarizma, tako su podsmjeh i prezir prema svakoj vlasti i svakom autoritetu posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.