DVA RAZLIČITA ISKUSTVA

Život Hrvata u Irskoj: O sigurnosti, zaradi, lagodi, opuštenosti i vremenu…

07.02.2016 u 13:14

Bionic
Reading

Iako možda ne pripada među najbrojniju iseljeničku destinaciju, onda je sigurno jedno od najomiljenijih odredišta Hrvata posljednjih godina. Kišovita Irska nekima je u potpunosti ispunila želje i očekivanja te ostvarila njihove planove. Točnih podataka o broju doseljenih Hrvata u Irsku za sada nema, sve su samo procijene i nagađanja. Prema nekima od njih, na tom je europskom otoku više od 20.000 Hrvata. Jedan od njih je i osječki anesteziolog Tomislav Ružman koji radi u Sveučilišnoj bolnici u Galwayu te Riječanin Stipe K. zaposlen u svjetskom logističkom divu za distribuciju sirovine i rezervnih dijelova za strojeve koji proizvode mikroprocesore u Intelovom pogonu u Leixlipu, oko 15 kilometara udaljenom od Dublina. Na ulicama glavnog irskog grada hrvatski jezik stoga više nije ništa neobično

Tomislav je u Irskoj već više od godinu dana, a Stipe je stigao prije tri mjeseca. I obojici, ona je upravo ono što su od nje i očekivali, mjesto za svladavanje novih poslovnih izazova. Dok Tomislav živi i radi u Galwayu, studentskom gradu u kojemu ne nedostaje sadržaja za zabavu i rekreaciju, ali je po broju stanovnika manji od Osijeka, Stipina trenutna adresa je Dublin.

'Ako imaš samo malo volje i želje, ovdje moraš uspjeti', smatra Tomislav koji je zaposlen kao liječnik, odnosno takozvani 'senior anaesthetic registar' u Sveučilišnoj bolnici u zapadnoirskom gradu Galwayu.
Teško mu je komentirati kako žive stranci, posebice Hrvati u Irskoj, jer je on stigao na dogovoreni posao u državnu bolnicu. Čuo je, ali i čitao o različitim iskustvima, pozitivnim i negativnim. Za neuspjeh u većini slučajeva glavnim krivcem smatra inertnost pojedinaca i hrvatski mentalitet.

'Ako to ostavite po strani, a imate želju i volju, uspjet ćete. Naravno, ako ste visokoobrazovani šanse za uspjeh su veće jer tada možete očekivati dobro plaćen posao uz mogućnost brzog napretka. Ovdje se cijene samo znanje, rad i sposobnost. I ništa drugo. Osobno, ovdje mi se budućnost jako smiješi. Samo treba biti strpljiv i dati sve od sebe, a Irci će to prepoznati', kaže Tomislav.

Slično razmišlja i Riječanin s dublinskom adresom koji, priznaje, nije planirao završiti radeći u logistici, ali su se stvari u Irskoj tako posložile.

'Svi smo ovdje došli prvenstveno raditi. I meni je to bila glavna preokupacija od dolaska do danas. Tek sada, nakon tri mjeseca, mogu reći da se počinjem lagano opuštati i upoznavati s pravim načinom irskog života. Nakon dolaska svi moramo proći određenu tranziciju koja podrazumijeva rješavanje papira poput prijave u poreznu, boravišta, banke,rješavanje zdravstvenog, traženja posla. Do sada sam promijenio dva, a ovaj drugi bih volio zadržati na duže vrijeme. Puno trčanja, puno rada i puno prepreka. Za razliku od Hrvatske, sve su jasne i lako savladive', govori Stipe koji, kako sam priznaje, ima jako zanimljiv posao.
Tvrtka za koju radi je svjetski logistički div koji radi na distribuciji sirovine i rezervnih dijelova za strojeve koji proizvode mikroprocesore u Intelovu pogonu u gradu Leixlipu, oko 15 kilometara udaljenom od Dublina. Tumači kako takvih tvornica nema puno u svijetu gdje svaki stroj i robot vrijedi milijune ili desetke milijuna eura koje održavaju najveći stručnjaci. Posao mu je dinamičan i dobro plaćen, a iskustvo koje radeći tamo stječe smatra ipak najvrjednijim.

S prosječnom irskom plaćom može se normalno živjeti bez velikih odricanja. Ne morate, primjerice, gledati hoćete li kupiti jaknu sada ili idućeg mjeseca. Možete si priuštiti odlazak u kino, kazalište, pub, restoran ili na izlet. Naravno, tu je i godišnji odmor koji prosječna irska obitelj većinom provodi u Španjolskoj ili Portugalu, ali nerijetko i na hrvatskom Jadranu. Jednostavno, Irci uživaju u životu i žive ga punim plućima', opisuje Tomislav.

Već prvoga dana u oči mu je 'upalo' kako nigdje u Irskoj nije vidio grupice ljudi koji sjede i piju kavu, komentiraju i pretresaju dnevnopolitičke događaje, a još manje razgovaraju o plaći, režijama, kreditima... Ovdje je top tema za razgovor – vrijeme.

'To je i meni bila najgora stvar kada sam došao. Kiša, vjetar, česte oluje. No kada se čovjek nakon nekoliko mjeseci navikne i shvati kako ovdje mora živjeti po kiši i nevremenu, onda to više i ne doživljavaš. To postaje sastavni dio života i tako se počinješ ponašati', kaže Tomislav.

Stoga se Stipe i sprema na upoznavanje ostatka Irske, ali tek u toplijim mjesecima, što ga veseli. Sada se tijekom slobodnog vremena posvećuje sebi, kuha, vježba i izlazi van. Obožava ritam koji glavni irski grad pruža, kao i ljude koji su pristigli sa svih strana svijeta.

Irci su divni, oduševljavaju me svakodnevno kao narod, kultura, energija i ponajviše pojedinci. Fleksibilnost u radu je nevjerojatna. Jedan tjedan radim tri, a idući četiri dana, što na kraju znači da imam jednako toliko slobodnog vremena, ovisno o tjednu. Uvijek radim 12 sati, a s putovanjem do posla i natrag, iz stana izbivam po 16 sati. Preostalih osam pokušavam uloviti što više sna. Tako da tih dana baš i nema previše 'života', samo radim i spavam. Žestok tempo, ali se u konačnici sve isplati kada ti na kraju tjedna na račun sjedne 500 - 600 eura', zadovoljno će Stipe.

U samom Dublinu najvećim problemom smatra cijenu smještaja. Zbog toga većina živi u grupama. On trenutno stan dijeli s još troje cimera iz Hrvatske. Sretnikom se može nazvati, dodaje, onaj koji živi u još manjoj grupi.

'Svi si malo skačemo po glavama, ali što je tu je. Vjerujem da ću si kroz koji mjesec moći priuštiti stančić za dvije osobe', želi Stipe.

Na ljestvici najčešćih problema s kojima se stranac suočava u Irskoj, prema Tomislavu, i jesu pronalazak posla i stana. Na posao se može čekati čak mjesec ili dva, što je muka ako si u Irsku stigao s nekoliko stotina eura u novčaniku. Iskustva su to, smatra on, ljudi sa srednjom stručnom spremom, dok visokoobrazovani u pravilu imaju puno više sreće i uspjeha u pronalasku dobrog posla

Pronalazak stana je kao lutrija. Oni su u pravilu skupi, tako da se većina odlučuje na takozvano sheranje. Tu nerijetko nastaju i brojni problemi jer se susreću različiti karakteri, navike i higijena Zbog toga može doći i do narušavanja odnosa među članovima takve zajednice koji mogu biti povodom i težih incidenata', ukazuje Tomislav misleći pri tome na posljednji u kojemu je Osječanina palicom prebio cimer iz Nigerije.

No, koliko mu se čini, takvih neželjenih slučajeva, na sreću, nije puno, ali je i jedna tragedija previše. No to ne smatra samo 'irskim, nego problemom suvremenog svijeta' jer se sa sličnim stvarima susretao dok je kao liječnik radio u hitnoj pomoći te kao anesteziolog u osječkoj bolnici.

Incident osuđuje i Stipe koji je čuo za njega. Ljudi žive izmiješani, Brazilci, Hrvati, Poljaci, Portugalci, Nigerijci pa na životnom prostoru koji dijele dolazi do sukoba kultura kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.

'Mislim da je dečko iz Osijeka jednostavno imao nesreću naletjeti na bolesnog ili kriminalnog pojedinca koji je iz Nigerije, ali je isto tako mogao biti i Poljak, Brazilac ili Hrvat. Moj kolega s posla živi s velikom nigerijskom obitelji koji su predivni ljudi, da se sada stvari ne bi generalizirale. No definitivno mi je u početku jednostavnije i lakše živjeti s dečkima iz Hrvatske. Dublin je svjetski grad po svemu, i po kriminalu, ali ga ne bih nazvao opasnim. No definitivno nije isto šetati noću Dublinom i Zagrebom. Ljudima kradu mobitele i novčanike, ima pojedinih dijelova koje je bolje zaobići. Pokušavam biti oprezan', zaključuje Stipe.

Razlike hrvatskog i irskog zdravstva

Budući da Tomislav Ružman u Irskoj radi kao liječnik u bolnici sličnoj kao što je KBC Osijek, uočio je i pojedine razlike između hrvatskog i irskog zdravstva. 'Duge liste čekanja nisu, koliko mi se čini, ništa različitije od onih u Hrvatskoj. Razlika je što ovdje nije uzrok toga nedostatak novca, nego uglavnom manjak bolničkih kreveta, osoblja, posebice medicinskih sestara i visokoobrazovanih bolničkih specijalista. U Hrvatskoj su to ipak ekonomski razlozi zbog kojih imamo manjak opreme i lijekova', objašnjava on. Budući da je isti posao koji obavlja u Galwayu radio i u osječkoj bolnici, ugodno se iznenadio, kako priznaje, što svaka operacija ima svoj početak i kraj, a između pauzu za kratkotrajni predah. 'Toga u Hrvatskoj često nije bilo. Stoga znam reći: da nam je hrvatski način rada u bolničkom sektoru i irski zdravstveni proračun, ne bismo imali niti jednog pacijenta na listi čekanja', zaključuje ovaj anesteziolog.