Skoro četvrt stoljeća nakon toga umjesto kamerom (ali s kamerom) koristimo se, kao komunikacijskim posrednicima, nekim drugim novomedijskim spravicama – mobitelima, tabletima... Jedna od premisa na kojoj počiva teorija Marshalla McLuhana jest da novi mediji radikalno mijenjaju čovjekov temperament i emocije. Što znači da mijenjaju čovjekovu prirodu. U prijašnjim sam blogovima spominjala naše digitalne psihoze i Carrova upozorenja o tome kako nas uronjenost u digitalno čini kognitivno plićima Apropos psihoza i nekih drugih ljudskih plitkosti: nedavno sam se s prijateljem koji je, kao i ja, generacijski digitalni doseljenik, čudila podatku iz nekog istraživanja da se više od 50 posto Britanaca javlja na mobitel za vrijeme seksa. Malo je istraživanja koja su jednoznačna, pa bi ovo između ostalog moglo značiti da stasa čitava jedna generacija koja boluje od radikalnog oblika ADD-a (attention deficit disorder / poremećaj deficita pažnje) ili, jednostavno, da je u današnje vrijeme seks dosta loš. Meni to nije ni jasno ni prihvatljivo. Stvarno ne mogu zamisliti da se netko u tom nekom znojno-isprepleteno-odsutnom trenutku javi na primjer mami: 'Da, da, stižem na ručak u nedjelju i veselim se knedlama od šljiva!' ili šefu: 'Excel koji sam obećao stiže čim obavim jedan sastanak koji je u tijeku.' Konceptualno razumijem da su nam mobiteli danas primarna kiborška ekstenzija. Ali da smo baš do te mjere s njima srasli da se javljamo na mobitel ili updateamo status na Facebooku tijekom seksa, e to mi nije jasno. Uzrok tomu mogao bi biti naš infoholizam.

Infoholičar je ovisnik (u psihološkom, ali i fiziološkom smislu) o informacijama. To su oni, ili mi, koji svakih nekoliko minuta ili sekundi provjeravaju je li netko postao nešto novo na Facebooku, Twitteru, Instagramu... Oni koji otvore neki link pa šest sati poslije shvate da su preko informacije o Nadanovim p***arijama došli do reportaže o mošusnom govedu i šupljorošcima, pa zatim do informacije da muškarci padaju na miris kruške, a onda nekako do recepata za jesenski meni i tri klika dalje do informacije da je umrla Doris Lessing, ali da je Miley Cyrus ipak top trending.

O višku kao okidaču opsesivno-kompulzivnog poremećaja

No iako narodna kaže 'od viška glava ne boli' (jedna od onih narodnih koje nikada nisam razumjela – od čega glava boli ako ne od viška?! Alkohola, stresa, propuha, nespavanja ili nekoga drugog viška...), u slučaju informacija situacija s viškom nije baš blagodatna. Još 2008. godine Associated Press proveo je studiju A New Model for News - Studying the Deep Structure of Young-Adult News Consumption koja je pokazala da sveprisutnost vijesti kojima danas možemo pristupiti bilo gdje s brojnih tehnoloških platformi – televizije, interneta, mobilnih uređaja, radija i brojnih drugih – i obilje informacija koje nude ne čine nužno i bolje informacijsko okružje za njihovu publiku. Ispitanici su u toj studiji pokazali 'zamor vijestima'. Zamorilo ih je neprestano navigiranje kroz bujicu informacija. Associated Press je smatrao da ti rezultati imaju fundamentalne implikacije na ulogu koju bi mediji u digitalnom dobu trebali imati. Ja bih to sumirala ovako: uz (pre)obilje informacija do kojih danas možemo doći bilo kada i bilo gdje, uloga medija nije više primarno ona skupljača informacija (newsgathering), već prije svega kuratora sadržaja (content curation). Pod kuratorskom ulogom ne mislim samo na tehnološke mogućnosti koje nam pojedine aplikacije daju kad je riječ o online sadržaju, nego na osnovni DNK novinarskog posla u kojemu je selekcija informacija ključni urednički i novinarski zadatak. Hrvatski web-portali idealan su primjer medija koji tu ulogu apsolutno nisu shvatili. Nisam doduše sigurna ni da su u ovih pet godina koliko je prošlo od objavljivanja te studije i Associated Press i brojni drugi mediji shvatili tu ulogu. Spomenuta studija pokazala je da su ispitanici 'iznureni od preopterećenosti informacijama i nezadovoljavajućim informacijskim iskustvima'. Treba naglasiti da je studija uključivala mlade ispitanike (u dobi od 18 do 34 godine), pa stoga ne možemo govoriti o tome da bi problem mogao biti u nesnalaženju starijih generacija u vrlome novo(medijsko)m svijetu.

Priroda digitalnih medija uzrok je našem OCD-u (obsessive-compulsive dissorder / opsesivno-kompulzivni poremećaj), koji je onda praćen i već spomenutim ADD-om. Naime prije digitalnog doba informacije su bile limitirane načinima njihova pakiranja, svojim spremnikom. Bio to papir (pa su svake novine i svaki magazin imali određeni broj stranica s određenim brojem rubrika) ili bilo koji elektronički medij (pa je informacije pakirao u određene minute, stvarao spremnike u obliku emisija), informacija je nekoliko stotina godina, sve donedavno, bila ograničena prostorom ili vremenom, pa i troškovima svoje proizvodnje. A onda je pojavom interneta omogućeno gotovo neograničeno objavljivanje informacija, često bez gotovo ikakvih troškova.

Drugi je krivac za promjenu naše prirode i tehnologija, prije svega mobilni uređaji koji nam 24/7 omogućavaju da budemo uronjeni u taj ocean digitalnih informacija i da uz minimalne troškove budemo intravenski spojeni na internet.

O voajerizmu kao posljedici OCD-a i infoholičarstva

I to naravno nije sve kad je riječ o našim digitalnim psihozama. Naša permanentna povezanost s mobilnim uređajima i internetom i društvenim mrežama pretvorila nas je u voajere. U čovjekovoj je prirodi, i uvijek je tako bilo, da promatra drugoga, da se uspoređuje s drugim. No reality televizija i društvene mreže dovele su to do druge razine. Tko nije iskoristio neku društvenu mrežu da pogleda kako netko izgleda, što radi ili gdje je? I s kim je? Nekog celebrityja, nekog tko nije više dio naših života ili to nikada nije ni bio. A voljeli bismo da jest. Referenca na viktorijansku pornografiju i Hitchcocka bezazlena je prema onome što je voajerizam danas. Ali paralelu s 'Prozorom u dvorište' i okidačima za takvo ponašanje lako je napraviti – Jimmyju Stewartu aka L. B. Jeffriesu dosadno je i prilika je na dohvat ruke. Biti voajerom znači gledati i ništa ne činiti. I to je opis najčešćeg ponašanja ljudi u digitalnom okružju. UNICEF je nedavno kampanjom 'Likes don't save lives' upozorio na slacktivism (mogli bismo ga prevesti kao 'labavi aktivizam') koji je također jedna od posljedica voajerske prirode interneta. Gledamo i, evo, čak i lajkamo. Ali zapravo ništa ne činimo.

24/7 ciklusi vijesti, celebrity i reality show kultura, seks online s obje strane kamere (odnosno najčešće danas mobitela) i još brojni drugi uzroci i posljedice digitalnih medija i naše osobne digitalnosti razvili su neke nove oblike staromodnih psihičkih poremećaja poput ADD-a i OCD-a. A stvorili su i neke nove, poput infoholizma, nomofobije (strah od gubljenja veze s mobitelom), neautorizirane tagging-panike... Neki će reći da ne možemo govoriti o poremećajima ako su oni svojstveni svima. Jer teško da je itko čitao ove redove (a neki koji jesu teško da su zbog ADD-a ili gubljenja linkom do linka došli do ovih posljednjih redova) i nije se našao u nekoj od opisanih situacija. Ali kaže Erich Fromm u svom djelu 'Zdravo društvo' (The Sane Society) da 'to što milijuni ljudi dijele iste oblike mentalne patologije ne čini te ljude zdravima'. Pa...