U jednoj kolumni za novine o parlamentarnim izborima koje su u sklopu nekog projekta radili moji studenti napisala sam: „Nisam ljubiteljica deklariranja. Dapače, nekako mi stavljanje u okvire – Hrvatica, kozmopolit, katolkinja, agnostik, vegetarijanka, karnivor, pankerica, hipster... stvara nelagodu. No kada je politika u pitanju, nemam se problema deklarirati kao apolitična. Svaki put kad su izbori, ja muku mučim važući svoju apolitičnost s jedne strane i društvenu, građansku odgovornost s druge. Muči me to što politici, odnosno političarima ne vjerujem. Jer oni ni u što ne vjeruju. Ne inspiriraju me jer ni oni ni njihove stranke nemaju ideje i uvjerenja, ne zastupaju vrijednosti koje ja prepoznajem kao vrijedne, rijetki su među njima nositelji ikakvog legitimiteta, nisu lideri, čak ni suvisli spin ne znaju napraviti! Jer ako po 'Novom političkom rječniku' Williama Safirea spin definiramo kao „promišljeno stvaranje novih percepcija i pokušaj kontrole političkih reakcija“, onda političari padaju i kod promišljanja i kod kontrole reakcija. Svjesna sam da generaliziram. Ali smatram da je za opis hrvatske političke scene generalizacija naprosto adekvatna logička figura. No priznajem da nije riječ samo o simptomima hrvatske politike. Još je Nixon u svojim memoarima upozoravao da je za suvremenu politiku briga o imidžu važnija od smisla.

No da ne duljim sa kritičkom analizom suvremene politike - tko god da dođe na vlast, ja se osjećam kao da sam u Zemlji čudesa, odnosno adekvatnija aluzija bi bila da se osjećam kao da sam pala u zečju rupu jer nas svaka nova politička opcija ili garnitura odvede ravno na put u nepoznato. Naša svakodnevica, na žalost, sličnija je tripoidnoj i histeričnoj Burtonovoj Zemlji čudesa nego onoj Carrollovoj gdje se na kraju probudiš i vidiš da je zapravo sve u redu. I ja bih tako živjela u balkanskoj inačici nekog burtonovskog košmara i mislila da ću uvijek biti apolitična i glasati „kontra protiv“ ako se udostojim othrvati građanskoj lijenosti i odšetati 150 metara, skrenuti iza ugla i ući na propisano biračko mjesto.“ Ali onda sam, ususret suludom referendumu za koji se potrošilo puno novca kako bismo definirali jednu jednosložnu riječ tako da definicija godi radikalno klerikalističkim nakupinama i izgubljenim masama koje slijede iste nakupine, shvatila da osim moralnog i duhovnog poriva imam i alat kojim mogu biti selektivno i udobno (sa kauča) politična. Arena političke participacije u kojoj sam pristala igrati su društvene mreže, u mom slučaju Twitter.

O žudnji mnoštva za demokracijom i pojedinaca za slobodom

Nove arene političke participacije nastale su uslijed društvenih reformi koje pak nastaju kao posljedica umreženog društva. Umreženo društvo na nov način kreira ono što filozofi Michael Hardt i Antonio Negri nazivaju "mnoštvom", a upravo Internet smatraju dobrom ishodišnom slikom ili modelom za mnoštvo. Mnoštvo – umreženi pojedinci na globalnoj razini – nema svoj identitet kao što ga ima narod, niti je jednoobrazno poput masa već, kao što Hardt i Negri naglašavaju, mora otkriti "ono zajedničko". U svojoj knjizi 'Mnoštvo', nekoj vrsti nastavka kultnog 'Imperija', navode kako se danas prvi put ukazuje mogućnost demokracije na globalnoj razini. To su velike riječi. Slijedi još velikih, ali i neizvjesnih teorijskih postavki o tome što umreženost znači za demokraciju: "Druga odlika mnoštva od posebnog značaja za demokraciju jest njena "politička" organizacija (ali sjetimo se da se tu političko brzo stapa s ekonomskim, društvenim i kulturnim). (...) Zajedničko obilježje koje se provlači kroz brojne borbe i oslobodilačke pokrete diljem svijeta danas – na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini – jest žudnja za demokracijom. Nije niti potrebno istaknuti da žudnja i zahtjev za globalnom demokracijom ne jamče njeno ostvarenje, no ne treba niti podcijeniti moć takvih zahtjeva."

Puno je napisano i rečeno o ulozi koju su društvene mreže odigrale za Arapsko proljeće ili za Obaminu pobjedu na izborima 2009. i brojna druga društveno-politička zbivanja u zadnjih pet godina. No puno toga što je o tome napisano nije točno. Društvene mreže nisu faktor revolucije i pobjede na izborima, one su alat. Izvjesno je da su društvene mreže razvile ili samo učinile vidljivijima izvjesne demokratske tendencije, žudnju za demokracijom i da se zahtjevi koje ta žudnja proizvodi mogu nazvati kulturom otpora. Smatram da su za razvoj kulture otpora i djelovanje protest-grupa (grupa koje te zahtjeve za demokracijom izražavaju) potrebna tri preduvjeta – prvi je tehnosocijalne prirode (zato su društvene mreže zabunom često definirane kao uzrok, a ne samo kao alat za ovu promjenu paradigme političke participacije), drugi je vezan uz nespremnost i nespretnost elita da predvide i kontroliraju te tehnosocijalne uvjete u kojima može jačati aktivizam, a treći je vezan uz postavku o traženju egzistencijskog smisla pojedinaca kroz slobodu. Manuel Castells i brojni drugi teoretičari ovaj treći trend kulturne i političke prirode smatraju razlogom zašto se dovode u pitanje institucije i ideologije patrijarhata i produktivizma, te inspiriracijom za odbacivanje etabliranih institucija.

Protestni alati kojima je odgođena matura, blokirani autobusi, bojkotirani Konzumi...

Znači tehnologija je tradicionalno segregiranje ljudi u grupe istomišljenika učinila potentnijim - mreža omogućava da se zaraza idejom, protestom širi vrlo brzo, mreža nudi sigurnost u brojnosti i određenoj dozi anonimnosti. Online alati mogu pomoći kolektivnim akcijama u pronalaženju i širenju informacija, regrutiranju članova i istomišljenika, organizaciji, koordinaciji i donošenju odluka, no iskustvo pokazuje kako ova jednostavnost i brzina online komunikacije ne dovodi nužno do trajnih i stabilnih aktivističkih mreža, barem ne u tradicionalnom smislu.

Sa studentima sam prošle godine istraživala protestne akcije u Hrvatskoj u razdoblju od 2008. do 2012. godine koje je karakteriziralo šest parametra: inicijatori akcije su sami građani (odnosno zajednica građana koja se samostalno, spontano i izvaninstitucionalno organizirala (grassroots)); akcija ima jasno definiran cilj; pokreće se u virtualnom prostoru (na društvenoj mreži); organiziranim prosvjedima prelazi u javni prostor (na ulicu, trg ili neki drugi javni prostor); rezultati su mjerljivi i akcija je pobudila interes tradicionalnih medija (novine, TV, radio...). Samo su dvije akcije (Nećemo maturu i Blokiranje autobusnog prijevoza u Čepinu) ispunjavale svih šest parametara, a dvije (ZET besplatna karta i Dan bojkotiranja svih Konzuma u RH) su ispunile njih pet, ali nisu imale mjerljive rezultate. Možemo polemizirati kako smo kao narod politički inertniji zahvaljujući nedavnoj politički nedemokratskoj prošlosti nego na primjer Amerikanci ili Francuzi pa je otuda ta slaba politička potentnost društvenih mreža. Ali nije tako.

Kolektivne akcije i društveni pokreti često su financijski i na druge načine ograničeni, komunikacijske tehnologije Interneta pružaju im medij kroz koji mogu na jeftin, pouzdan, sveprisutan, efikasan i nekontroliran način komunicirati svoje poruke. Tehnologije Interneta tako su preskočile neke barijere političke participacije. Internet transcendentira financijske, geografske i temporalne zapreke koje karakteriziraju ostale komunikacijske medije. Ono što je odgodilo državnu maturu ili spriječilo poskupljenje autobusnih karata u Čepinu ipak nije bio Facebook, već stotine ljudi na ulici koji su bili spremni sudjelovati i tražiti ono u što vjeruju i ono na što misle da imaju pravo.

Labavo povezani slaktivisti

Informacijske tehnologije u 21. stoljeću su ključni uzrok za paradigmatske promjene u načinu na koji živimo i radimo. Internet odnosno informacijska mreža nema nikakvo središte, ona se sastoji od čvorova i karakteristika je mreža da funkcioniraju na binarnoj logici, na principu uključivanje-isključivanje. Po tom principu funkcionira i povezanost nas kao čvorova sa drugim čvorovima na mreži. U toj simplifikaciji uključenosti leži i dio objašnjenja zašto neki teoretičari aktivizam na Internetu nazivaju slacktivizmom. Moja politička aktivnost počela je vrlo slaktivistički, odnosno lijeno aktivistički – ležeći na kauču na svoju sliku na Twitter profilu stavila sam Twibbon „protiv“.

Internet svakako pogoduje transformaciji nezadovoljstva, samo što to nezadovoljstvo u političkom smislu nije uvijek efikasno, odnosno neće dovesti do revolucionarnih promjena. Malcolm Gladwell ovo tumači činjenicom da su platforme društvenih medija izgrađene oko "labavih veza", a takve veze "rijetko dovode do visokorizičnog aktivizma". No potencijalno i takve labave veze i takav niskorizičan aktivizam ipak su uzrok kriza za organizacije koje povijesno pokazuju inherentnu nespremnost za ovladavanje novi(ji)m komunikacijskim alatima. Kod sve četiri spomenute protestne akcije u Hrvatskoj smatram da je najveći dio uspjeha bio vezan upravo uz institucionalnu (jednog ministarstva, nekih javnih poduzeća i jedne hrvatske korporacije) nespretnost i sporost reakcije. Stoga, kad je rizičnost Interneta za širenje aktivizma u pitanju, nisu ti koji protestiraju toliko potentni koliko su oni protiv kojih se protestira (digitalno) impotentni.

Revolucija koja to nije, ali možda je evolucija

Jürgen Habermas smješta nastanak civilnog društva u kafiće Engleske i Europe 18. stoljeća. Ono što se uz kavu tada zbivalo Habermas naziva "racionalno-kritičkom debatom". Razvoj umreženog društva teorijski se može promatrati kao razvoj racionalno-kritičke debate, no ono što se zbiva u 21. stoljeću uz elektronički stimulus umjesto kofeinskog još uvijek predstavlja samo pokušaje artikulacije takve debate labavo povezanog mnoštva.

Neosporno uspješna protestna akcija „Nećemo maturu“ (jer je odgodila uvođenje državne mature za godinu dana) nije rezultirala valom sličnih akcija. Dapače, u periodu od 2008. od kada datira ova akcija do 2012. iz koje datiraju druge tri akcije koje smo istražili nije nađena niti jedna akcija koja zadovoljava definirane parametre uspješnosti i pretakanja iz virtualnog u realno. Ipak, da se vratim na nedavni (ne)demokratski referendum – nakon slaktivističkog digitalnog uključivanja u protestno mnoštvo koje je glasalo „protiv“, ipak sam se aktivirala i u svojoj inačici od krvi i mesa i odšetala 150 metara, skrenula iza ugla i ušla na propisano biračko mjesto kako bih staromodno zaokružila „protiv“. Teško je reći da je moj revolt izrastao iz virtualnog i prelio se u realno, ali ima nešto u tome da sam vježbajući demokraciju online bila motiviranija sudjelovati i offline

Entuzijazam oko digitalnog svakako ima neke temelje jer umreženi pojedinac danas kao zoon politikon mijenja način političke i društvene participacije. On je tehnosocijalno moćan i kroz djelovanje protest-grupa može kreirati krize koje prelaze iz virtualnih u realne prostore. Uz entuzijazam, skloni smo i sve novo proglašavati napretkom, no Castels u epilogu "Hakerskoj etici" naglašava i da je ideja napretka ideologija, da procjena koliko je neka nova paradigma dobra, loša ili prosječna ovisi o gledištima, vrijednostima i mjerilima pojedinaca. Promatramo li društvenu reformu, kulturu otpora i protest-grupe kao napredak, možemo govoriti o posljedicama žudnje za demokracijom i traženju smisla kroz želju za oslobađanjem kao društvenoj reformi. No ako je pokušamo donekle mjeriti stvarnim promjenama i pomacima koje se u društvu zbivaju, onda o revolucionarnim promjenama govoriti ne možemo. Je li riječ o evoluciji kao procesu koji kreira društvenu reformu, samo će vrijeme pokazati. Ja za sada ni Twibbon nisam ponovo koristila.