Nedavni razlaz predsjednika i njegova glavnog analitičara pokazao je kako neprobavljeni prijepori, čak i kad su stari gotovo četvrt stoljeća, mogu u pogodnim okolnostima iznenada planuti. Točka razdora bio je događaj iz proljeća 1991. koji je u nacionalnom 'narativu' pospremljen pod nazivom 'referenduma za hrvatsku samostalnost'. Današnje reakcije na sud Dejana Jovića da pri održavanju referenduma 'nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli' uzimaju taj događaj kao svojevrstan temeljac današnjeg državnog i nacionalnog identiteta te – sukladno tome – svako njegovo propitivanje tretiraju barem kao skandal, ako ne i kao moguću izdaju.

Sam taj događaj, međutim, ne samo da nije nimalo nesporan, nego je i pitanje može li ga se uopće smatrati pravim referendumom. Sastojao se od dvaju pitanja bez definiranog međusobnog odnosa. Prvim se birače pitalo 'Jeste li za to da Republika Hrvatska ... može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?' a drugim 'Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?'

Tekst 'prijedlogā' koje se spominje u zagradi nigdje nije priložen, nema ni upućivanja na mjesto gdje su službeno objavljeni – jer takvih tekstova, u službenom smislu, nije ni bilo. Bilo je to vrijeme nakon 'putujućeg cirkusa' kojim su pobjednici prvih višepartijskih izbora iz svih republika obišli cijelu Jugoslaviju, jalovo pregovarajući o ustrojstvu (kon)federacije. U javnosti se iz tih političkih prepucavanja bila formirala slika o 'konfederalnom' stavu zapadnih republika i 'centralističkom' stavu Srbije i Crne Gore, ali ti 'stavovi' nikada nisu formulirani u oficijelan tekst koji bi birač, odlučujući se pred referendumskim pitanjima, mogao pogledati i razmotriti opcije.

Da sve bude još manje jasno, u svakom pitanju krilo se više od jedne odluke. U prvome, koje je citirano skraćeno, nalazilo se i ovo: "... da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez..." Dakle, pitanje implicite uzima da Hrvatska već jest 'suverena i samostalna država', koja sada može ili ne može stupiti u neki savez. Je li se time biračicu i birača pitalo jesu li za to da Hrvatska postane samostalna i suverena ili im se to stanje šverca kao već ostvareno? Zašto su ih onda uopće zvali na referendum? Da kažu samo prihvaćaju li mogućnost stupanja u neki savez? Kako je onda trebao odgovoriti onaj koji jest za samostalnost i suverenost, ali je protiv bilo kakva saveza s drugim republikama? Da je zaokružio 'ne', ispalo bi da je i protiv samostalnosti i suverenosti; da je, pak, odabrao potvrdan odgovor, doslovce je glasao za mogućnost da država u okviru nekog saveza ipak ne bude samostalna, a sa suverenošću tko zna...

Kao da nije bilo dovoljno višeznačnosti, dodano je ono drugo pitanje. Kada se s nekim konzultira o mogućoj odluci, normalno se pita: jesi li za tu odluku ili ne? Tu, međutim, nemamo kratko i jasno 'jeste li za to da Hrvatska istupi iz Jugoslavije?' nego suprotno – 'jeste li za to da ostane?'. Odgovor na to bio bi jednoznačan da nema onog dodatka o nekakvom prijedlogu dviju republika. S tim dodatkom, negativan odgovor značio je samo odbijanje ostanka u Jugoslaviji po odredbama tog 'prijedloga', ali ništa ne kaže o drugim opcijama (npr. demokratske federacije).

Kada 'referendum' ne poštuje osnovno pravilo da ishod mora biti jednoznačna odluka – 'za' ili 'protiv' – jasno je da se nastoji ostaviti prostor za političko manipuliranje rezultatima. Očevidno, ni same tadašnje vlasti nisu bile baš sigurne u ishod, a imale su ambiciju da dobiju ne većinsku, nego plebiscitarnu podršku. To bi ih postavilo kao predstavnike cijele nacije, a ne tek većine, i dalo im mnogo veću težinu i u unutarjugoslavenskim pregovorima i u traženju podrške izvana. O tome svjedoče i opetovane Tuđmanove izjave u to vrijeme kako njegovu politiku podržava i većina Srba u Hrvatskoj (da to potkrijepi, tada je etablirao i 'svojeg Srbina' Milana Đukića i njegov SNS).

To im je, stjecajem okolnosti, i uspjelo. Uz to, samo nekoliko dana nakon odluke o raspisivanju, a dva i pol tjedna prije održavanja referenduma, javnost je šokirao i zgrozio masakr dvanaestorice policajaca u Borovu selu, koji je i dotad već prisutnim etniziranim političkim sukobima dao dodatnu težinu i pridonio atmosferi u kojoj se više nema što raspravljati. Iako nije bilo 'tenkova pod prozorima', kako danas kaže Predsjednik, tjeskoba je rasla, ali to upravo potvrđuje da uvjeti za slobodnu raspravu nisu postojali.

Na kraju, 'referendum' je postigao željeni plebiscitarni efekt, s po više od 90 posto pozitivnih odgovora na prvo, a negativnih na drugo pitanje, uz visok postotak odziva na glasanje (osim u općinama u kojima je SDS već stekla kontrolu, ne priznajući nadležnost hrvatskih vlasti). U javnosti nije bilo politički značajnih osporavanja njegove legitimnosti, parlament je pozivajući se na nj donio odluku o odcjepljenju, a državu su, nakon pola godine teških ratnih stradanja, priznale mnoge države.

Pa ako je operacija postigla cilj, a 'samostalna i suverena' država je realnost koju više ništa ne dovodi u pitanje, odakle tolika halabuka zbog jednog osvrta koji je, u povodu nedavnog referenduma o osamostaljenju Škotske, samo ovlaš spomenuo pod kakvim je okolnostima održan onaj u Hrvatskoj? Pritom je Jović potpuno preskočio sve ono što 'referendum' iz '91. pravno čini duboko spornim, napomenuvši samo kako 'nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju'. Umjesto da se demokracija u Hrvatskoj razvila tako da se prošle događaje barem u retrospektivi može razmatrati studiozno i bez agresivnih emocija, pokazalo se da i dalje važe isti opisi o nepostojanju liberalnih uvjeta za javnu diskusiju. Država i nacija su – u što se možemo osvjedočiti na nizu pojava koje traju sve ove decenije – uzdignute do nadnaravnih svetinja, a njihovo porijeklo je zaodjeveno u mit. U takvoj konstrukciji, pokazati da u ranim formativnim procesima nije sve bilo čisto, ne znači tek konkretnu kritiku, nego ruši sve. Pa se javljaju čak i odjeci režima koji je usvajanjem demokratskih zasada navodno odbačen, primjerice u vidu pitanja može li Jović nakon ovoga i dalje biti profesor.

Tako nas je, nakon više od dvadeset godina, ipak zasuo taj 'lanjski snijeg'. Ako smo prije 23 godine odmahnuli rukom na pravne formalnosti referenduma i prihvatili da se 'zna što smo zapravo htjeli' – pa smo uzvišenim vođama prepustili da određuju što jest država i što će biti s nacijom – država i nacija su se, u tom mitskom izdanju, nastavile reproducirati i dalje. I referendumi, i Ustav, i uopće vladavina prava i dalje su spram toga tek nešto relativno, a kritička rasprava nešto zazorno. Ni predsjednik republike, eto, nije dovoljno visoko a da se tome ne pokloni. No ipak, makar i ovako, sa skandalom, javno sporenje je na djelu, a tabui su sve neozbiljniji.