Voditelji potrage i vodiči pasa pretpostavljaju u kojem bi se radijusu nestali, moguće unesrećeni, mogao nalaziti. Što prije treba ga pronaći, a psi kao da to znaju, pa se upiru u trk prema brdu kao da su već vidjeli neke ljudske obrise. Netom prije, u sat vremena rasprave, pedesetak HGSS-ovaca raspravilo je detalje oko mantrailinga i cadavera, novih metoda obuke pasa, kojima povećavaju učinkovitost svojih timova do ranije nemoguće učinkovitosti. Kompjutorski tim iscrtava karte i sektore određenog područja i dijeli koordinate za GPS uređaje. Kratka vježba s igračkama oko potoka, i pravac u potragu.

Svaki živi čovjek miriši različito. A svako mrtvo tijelo miriši isto, u pet različitih faza raspada. Pse želimo obučiti da te mirise znaju prepoznati, na svakom terenu, u svakoj situaciji i uvijek', tumači Alen Zorić, pročelnik Komisije za potrage i lavine Hrvatske gorske službe spašavanja, pred okupljenih pedesetak HGSS-ovaca, koji su ovamo došli na obuku timova za licencu 1. i 2. stupnja. Postavljaju se pitanja poput onih o razlici mirisa mokrih i suhih kostiju, meteorologiji, reljefu, koordinatama i planiranju potraga, a sve je usmjereno jednom jedinom cilju, obuci dvočlanog tima čovjeka i psa za obavljanje što učinkovitijih potraga za nestalim ljudima u cijeloj Hrvatskoj.

Članovi HGSS-a proteklih godina na treninzima u inozemstvu i Hrvatskoj izučili su metode obuke mantrailing i cadaver. Mantrailingom obučavaju pse da slijede čovjekov miris koji svatko od nas ostavlja za sobom. Mogu odrediti u kojem smjeru se kretala nestala osoba, a to je najveći izazov u potražnim akcijama. Psi obučeni cadaver metodom su zapravo psi forenzičari, jer nanjušiti ljudske ostatke zakopane duži niz godina, tragove krvi, pa su tako korisni u pronalaženju na primjer žrtava zločina ili teško ozlijeđenih ljudi u prirodi. I to iznimno korisni.

Zašto potrage obavljamo s psima? Zato što jedan potražni pas sa svojim vodičem može napraviti posla kao 25 ljudi zajedno. To je jedna jako dragocjena situacija. Zapravo nezamjenjivo. Ta činjenica najbolje opisuje važnost i vrijednost ove vježbe. Pse obučavamo tako da traže žive i smrtno stradale ljude. U svim godišnjim dobima i u svim područjima. U ruševinama, lavinama, na otvorenom, detekcija potopljenog tijela. Da bi proveli tu obuku moramo mijenjati terene. Vježba se i po stanicama i na ovakvim komisijskim treninzima, gdje je prilika da se neke stvari rasprave i tako standardizira obuka. Onda se licenciraju i vodič i pas', objašnjava nam pročelnik Zorić.

U Hrvatskoj postoji samo pedesetak potražnih pasa, dakle isto toliko potražnih timova, a Komisija za potrage i lavine vodi brigu o traganju i spašavanju, prema Zakonu o HGSS-u, na cijelom neurbanom području Republike Hrvatske. A toga je puno.

Pse obučavaju pozitivnom motivacijom i igrom potiču da radi. Nakon više stotina treninga pas više neće razlikovati igru i rad. Dobit će igračku ili kreker kada pronađe čovjeka i biti sretan.

'Čovjek sa sebe otpušta jako puno čestica koje se sve prenose zrakom, tlom i vodom, pogotovo pri različitom vjetru, izmjenama temperatura i slično. Vodiči jako dobro znaju ta horizontalna gibanja vjetra i koriste ih. A mi kada područje, koje pretražujemo, podijelimo na više dijelova onda pas čovjeka može detektirati na dosta velikoj udaljenosti. A što je najvažnije, sigurno ga može detektirati, otići do njega i glasno ga oblajavati dok mi ne dođemo do čovjeka. Pas kada osjeti miris, pokušat će doći do njegova izvora i oblajavati tamo gdje je on najizraženiji zato što čovjek ne mora biti dostupan nego može biti na drvetu, na čeki, ispod lavine, zatrpan. Ali svaki puta pas će oblajavati na najjačem izvoru mirisa i to je ono što mi koristimo', govori Zorić.

Prema planu za 2014., svakog mjesec HGSS organizira po jedan ovakav komisijski trening. Najčešće zadnji tjedan u mjesecu, tako da si spasioci mogu isplanirati godišnje odmore. Nimalo jednostavno nije uskladiti redoviti posao sa spasilačkim, koji je po svemu profesionalan osim po plaćanju, jer je HGSS volonterska organizacija. Na primjer, Zorić je inženjer medicinske radiologije u Općoj bolnici Gospić. Na pitanje o nagradama za nesebičan dobrovoljni angažman u spašavanju ljudi izričit je da o tome ne želi govoriti.

'Ovo radim u slobodno vrijeme. To je jedna moja ljubav i hobi. Zapravo više način života. Zato nije problem pronaći slobodnog vremena. Bitno je da su svi ljudi ovdje volonteri, da odvajaju svoje vrijeme i znanje da bi mogli pomoći drugima. I to nam nije problem. Radimo stvarno s velikom energijom i velikim zadovoljstvom. Centar 112 zovne, kaže dogodila se nezgoda, mi imamo sve spakirano, ruksak, aute i na put. Za to nema sezone. Zato što turisti nisu jedini objekt naših potraga. Najviše zapravo tragamo za domaćim stanovništvom', podcrtao je Zorić.

Domaćin treninga na Djedovici bila je HGSS-ova stanica Orahovica i Stjepan Gal kao instruktor za obuku potražnih pasa, voditelj potrage i vodič potražnog psa.