'Misterij' nestanka Ante Jelavića (od ranije poznatog organima gonjenja, živi jako dobro od nedostatka dokaza) prepun je raznih pitanja, trenutačno bez uvjerljivih odgovora. Najviše tih pitanja izazvao je Jelavić svojim proturječnim izjavama u medijima, ali i svojom prethodnom veoma bogatom (u devizama, dakako) i uzbudljivom biografijom – ako volite priče s happy endom, ova to jest. Happy end bio je razvidan dosta davno: onoga trena kada je u kabinetu predsjednika Tuđmana smišljen koncept nevladine organizacije zvane 'Hrvatska Republika Herceg Bosna'.

Taj skromni intendantski (danas bi se reklo: logistički) poručnik JNA daleko je dogurao od 1992, kada se taktički povukao iz vojarne na Palama. Ono što se ne smije izgubiti iz vida jest to da ništa i nikako nije mogao završiti sam po sebi, a nekmoli steći ovakvo bogatstvo s kojim je zatečen kada je 2005. iz Bosne (više) i Herecegovine (manje) pobjegao u Hrvatsku, pod majčinsko krilo Ustava koji brani izručenje svih Hrvata svijeta, kako znamo. Nije, uostalom, jedini, kako opet znamo, a nije ni Hrvatska jedina.

U BiH je dobio deset godina zbog pljačke Hercegovačke banke, financijskog servisa Hrvatske samouprave, još jedne nevladine organizacije za punjenje domoljubnih džepova profesionalnih Hercegovaca i njihovih poslovnih partnera svih vrsta. To su nadasve ozbiljni džentlmeni, molim da primijetite: ljudi koji su u stanju da nekažnjeno ukradu cijelu jednu opkoparsku pukovniju (inženjerijsku regimentu), namlate nekažnjeno ogromne novce hrvatskih poreskih obveznika i podijele ih između sebe pošteno i bratski također nekažnjeno, kadri su i sve drugo.

No vratimo se sretniku Anti Jelaviću. On tvrdi da je bio kidnapiran usred bijela dana kod tržnice na Utrinama u Zagrebu, to nitko nije vidio, što je već čudo po sebi. Onda tvrdi da su ga u prtljažniku auta vozili neko vrijeme, to vrijeme razlikuje se od jedne do druge njegove izjave: jednom je oko sat, drugi put oko nekoliko sati. Naredno njegovo opažanje jest da je iz jednog prtljažnika u drugi prebačen u kanjonu Neretve, oko Jablanice, a dotle ima nekoliko sati vožnje – kojim god putem išli. Onda su ga zatvorili vezanog lisičinama u nekakvu kuću, pa mu se tamo povjerio neki njegov poznanik da je on 'njegov čovjek' i da je i 50 tisuća eura dovoljno, a onda su otmičari otišli 'u Mostar' i – gle čuda – ostavili Antu samoga da se spasava po primjeru Stephena Segala ili Jeana Claude Van Dammea: kick-box udarcem u vrata.

Lisičine su mu, veli Jelavić, dobri ljudi 'razbili' (to rade budale, lisičine se mnogo lakše otvaraju komadom žice, razbijaju se teško). U međuvremenu je njegova gospođa supruga izjavila da je netko od nje tražio milijun eura za otkup, ali se taj netko više nije javljao, mada bosanska policija tvrdi da je bilo neke mobitelske komunikacije s 'nevine' (jednokratne) prepaid SIM kartice iz BiH. Kasnije će naši izvori iz Sarajeva, bliski bosanskoj policiji i pravosuđu, potvrditi da je Jelavić skoro izvjesno bio u toj nekoj kući u Rami, forenzički dokazi u obradi su. Neki ljudi bili su uhićeni, pa pušteni, neke još hvataju dok se ovi redovi pišu (ponedjeljak navečer).

Bilo kako bilo, Ante Jelavić se 26 sati kasnije slavodobitno pojavljuje na teritoriju Republike Hrvatske i otada se ne prestaje smijati od uha do uha. MUP Hrvatske krajnje je rezerviran u javnim izjavama, razumijemo ih potpuno. Sada treba očekivati nekakav njihov nalaz, imajući u vidu da im nije nimalo lako s ovom bedastom epizodom. Naime, Jelavići tvrde da nisu platili otkup, a Ante je uspio zbrisati pod okolnostima donekle neuvjerljivim. Njegovi su ga otmičari – kako on tvrdi – prebacili preko granice bez problema, kao što se i on vratio preko granice, a da nitko iz nijedne pogranične policije nije bio nimalo pametniji – u oba slučaja. Dobro: razumijemo Antu Jelavića da se nije htio prijaviti Federalnoj pograničnoj policiji BiH u povratku, ipak je za njim raspisana tjeralica jer je preskočio kauciju od 250 tisuća eura za obranu sa slobode.

E, tu smo! Tako su naši izvori iz Sarajeva komentirali stvar: u tih 250 soma eura je i stvar. Prema njima, Ante Jelavić morao je prikupiti tu kauciju da bi izašao iz pritvora i nakon toga pobjegao u Hrvatsku. Prikupljanje tih novaca bio je nekakav njihov hercegovački joint venture: udružili se ortaci da izvade ortaka, pod pretpostavkom da će im novci biti vraćeni u razumnom roku. Izgleda, kažu u Sarajevu, da se sadržaj pojma 'razumni rok' donekle razlikovao kod Jelavića i kod njegovih zemljaka, zaštitnika i dobrotvora. Možda je i kamata igrala ulogu, jer u Sarajevu govore o 300 tisuća eura koje je Ante Jelavić isplatio ili dao isplatiti da bi mogao nogom probiti vrata te kuće u Rami i domoći se slatkog zagrebačkog doma uz pomoć 'dobrih ljudi'.

Radna pretpostavka je sljedeća: dovezli su ga na teritorij BiH i suočili ga s ponudom koja se ne dade odbiti. Ponuda je bila: daj nam novce od kaucije koju smo za tebe položili ili te predajemo pravosuđu BiH, pa vidi kad ćeš se braniti sa slobode opet. Ta je pretpostavka i najlogičnija, dapače logičnija od svega što smo čuli dosad. Koji bi to otmičari ostavili taoca samog bez nadzora, a očekuju milijun eura? Amateri? Možda, ali ovi nisu bili amateri čim su ga (ako jesu, tko bi više kome vjerovao bilo što u ovom cirkusu?), dakle čim su ga tako uspješno digli s Utrina i prošvercali u drugu državu preko granice. Tko bi riskirao gubitak od milijun eura? Budimo ozbiljni!

Dakako da su u priču bili odmah – po 'vezama lica', kako kažu policajci – umiješani i rodijaci i ortaci iz nevladinih organizacija 'Herceg Bosna' i 'Hrvatska samouprava': te Bajo Sopta, te Rojs, te Vice Vukojević, te Karlović, te Rupčić, te Medić i, molim lijepo, ostatak bande koja je godinama prepumpavala novce hrvatskih poreznih obveznika u stanove, aute, jahte, poduzeća i na bankovne račune velikih domoljuba iz škutorskih nevladinih organizacija (škutor: zapadni Hercegovac, termin iz Istočne Hercegovine, kažu da potiče od albanskog Shkodra, Skadar).

Sve je ovo, kako se čini, jedan uobičajeni škutorski cirkus čija je jedina svrha da javnost zaludi i skrene joj pozornost sa same biti stvari, a ta je bit: gdje su naši novci? Ili, kako bi rekao Johnny Štulić: 'kvarni vlaški pir'. Obračunali se lopovi između sebe i točka, eto Ante doma živog i zdravog, platio je dug, a sudski proces zbog pljačke i uništenja Hercegovačke banke može i pričekati.