'Znao je da njegovi podređeni muče, pljačkaju i ubijaju u Pakračkoj Poljani i nije poduzeo nikakve mjere da ih u tome spriječi, čime im je dao prešutno odobrenje da to čine',kazao je, između ostalog, predsjednik sudskog vijeća Zdravko Majerović čitajući presudu Merčepu koji je odveden u zatvor u Remetincu, a vrijeme koje je proveo u pritvoru, od 10. prosinca 2010. do 5. srpnja 2012., bit će mu uračunato u kaznu ako mu presuda bude potvrđena.

'Da ste reagirali na prve događaje ... sve ovo se ne bi dogodilo i hrvatska povijest bi jedinim dijelom izgledala bitno drugačije. Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje, potpuno svjesno ostali na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske', kazao je Majerović, a obrana je najavila žalbu.

Ima li prave kazne nakon četvrt stoljeća za 'gospodara života i smrti u sabiralištu za iživljavanje'?

Kad je policija u jutro 10. prosinca 2010. godine u Zagrebu zbog sumnje da je počinio ratni zločin došla po Tomislava Merčepa, tada 58-godišnjaka načetog bolešću, činilo se da bi pravda nakon jedne od najmučnijih epizoda iz mračnih devedesetih godina mogla, premda spora, biti dostižna.

Naime, za slučaj Pakračka Poljana u javnosti se doznalo 1992., nakon što je u istrazi o jezivoj egzekuciji zagrebačke obitelji Zec policija došla do informacija i o drugim zločinima merčepovaca, a na zapovjednu odgovornost 'vukovarskog Napoleona' upozoravali su ustrajno pojedini hrabri novinari i godinama nakon toga. Doduše, ni on sam što je radio za vrijeme rata nije pretjerano skrivao pa je tako povodom njegova uhićenja Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava podsjetio da je protiv Merčepa bio podnio i tužbu nakon što je ovaj osnovao Hrvatsku pučku stranku 1998. i poslije pitanja: 'Je li točno da je u Gospiću pobio sve Srbe?' kazao: 'Kad su vidjeli da me narod voli, rekli su da sam ja pobio sve Srbe. Ali nisam, nažalost.'

A da je 'u Gospiću bilo dovoljno da budete Srbin, pa da vas više ne bude', godinu dana ranije (1997.) kazao je Miro Bajramović, koji je prvi u medijima otvoreno progovorio o događanjima u Pakračkoj Poljani i pokrenuo lavinu događanja, a svoju je javnu ispovijed danu Feral Tribuneu (na koju je podsjetio portal Lupiga.com) započeo riječima: 'Zovem seMiro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom činjenicom navečer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu. Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio.'

Kako se mijenjalo optužnicu Merčepu

Merčep je, podsjetimo, 2010. uhićen zbog sumnje da je kao savjetnik ministra unutarnjih poslova i zapovjednik jedinice pričuvnog sastava MUP-a smještene u Pakračkoj Poljani i dijelom u Zagrebu u Paviljonu 22 na Zagrebačkom velesajmu od početka listopada do sredine prosinca 1991. osobno naredio ubijanje i mučenje civilnog stanovništva. Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) optužnicom podignutom 2011. teretilo ga i da je znao da njegovi podređeni nezakonito uhićuju, pljačkaju, zlostavljaju, muče i ubijaju civile dovedene iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, ali da nije ništa učinio da to spriječi i suzbije. Županijsko državno odvjetništvo teretilo je Merčepa da je kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a smještene u Pakračkoj Poljani odgovoran za ubojstva 43 osobe, nestanak još četiri te mučenje i zlostavljanje još šest preživjelih.

Suđenje Merčepu započelo je 26. ožujka 2012. godine, međutim sredinom lipnja 2015. ŽDO mu je ublažio optužnicu i umjesto zapovjedne odgovornosti tereti ga se da je samo propustio spriječiti pripadnike postrojbe u činjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Pripadnici Merčepove postrojbe, tvrdi tužiteljstvo, nisu bili podučeni o svojim obavezama koje proizlaze iz normi međunarodnog i humanitarnog ratnog prava, čime im je Merčep 'dao prešutno odobrenje za takvo postupanje i za vrijeme dok nije bio na terenu'.

Tužitelj Silvio Sušec smatra da je u dokaznom postupku nedvojbeno utvrđeno da je Merčep u svojem postupanju ostvario sva obilježja kaznenog djela protiv civilnog stanovništva, što su, osim uvida u dokumentaciju, potvrdili brojni svjedoci, među kojima su i preživjele žrtve ratnog zločina iz 1991. Premda nema dokaza da je Merčep bio formalni zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a, čiji su pripadnici nezakonito uhićivali, pljačkali, zlostavljali i ubijali civile sa zagrebačkog, kutinskog i pakračkog područja, tužiteljstvo smatra kako je dokazano da je on bio faktički zapovjednik i neosporni autoritet.

Međutim, Merčepov branitelj Marko Ujević kazao je u završnom govoru da na suđenju nije dokazana zapovjedna linija između Merčepa i zapovjednika na području Pakračke Poljane, gdje je bio zatočen dio civila, pa se ne može izvesti ni zaključak da je Merčep bio faktički zapovjednik. Merčep također od početka postupka tvrdi da nije kriv, a poriče i da je zapovijedao postrojbom koja se nazivala njegovim imenom.

'Jesenje kiše' u Pakračkoj Poljani

'Tomislava Merčepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo skupa ratovali. Prošli smo puno toga zajedno. Naša se jedinica zvala Jesenje kiše, odnosno, službeno, Prva zagrebačka specijalna postrojba pri MUP-u. Među hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna tko su Jesenje kiše. … Tomislav Merčep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu pisali u izvješćima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba … mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru', ustvrdio je, između ostalog, Bajramović u Feralu, kojemu se sam javio i potpisom autorizirao svaku stranicu potpisa - svjedočio je na suđenju Merčepu 2013. godine bivši novinar Ferala Ivica Đikić, kazavši da je redakcija nakon objave primila više telefonskih prijetnji, ali da ga Bajramović do tada nikada nije demantirao ili tužio, kao ni Merčep.

Potonji ih je, doduše, valja podsjetiti, tužbama zbog duševnih boli počastio ranije, s obzirom na to da je Feral ispisao desetke tekstova i o Pakračkoj Poljani i o Merčepovim eskadronima smrti. Onoga dana kada je objavljen intervju s Bajramovićem, u rujnu 1997. godine, uhićeno je osam osoba, uključujući Bajramovića, podsjetio je Đikić svjedočeći na suđenju Merčepu umjesto Bajramovića koji je dulje vrijeme ignorirao pozive suda, a policija ga nije mogla naći na prijavljenoj adresi. No kad se konačno, nakon što je gotovo dvije i pol godine izbjegavao pojavljivanje u ovom sudskom procesu, Bajramović ukazao u sudnici, demantirao je većinu svojih ranijih tvrdnji i ustvrdio da nije autorizirao intervju i da ga je novinar krivo razumio ili da jednostavno nije rekao ono što je objavljeno.

Bajramović (u Feralu): Merčep je bio zapovjednik Poljane, sve je znao

'U Pakračku Poljanu stigli smo 6. listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospića. … Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali.

Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po nekoliko sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti 'Lijepu našu' …

Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju, od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ja se toga nikad ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon. Ja sam ispitivao privedene, ali ih nikad nisam maltretirao, niti to činio iz zadovoljstva, ali bilo je onih koji su u tome uživali ... A i tako i tako se znalo da će svi oni biti likvidirani, pa nije važno boli li ga više sad ili sutra. Ljudi su pod takvim mučenjima priznavali sve što su znali i što se od njih tražilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napišu sve što znaju, a tražilo se što više imena i lokacija', dio je Bajramovićeva intervjua Feralu.

Bajramović (u sudnici): Merčep nije bio formalni zapovjednik u Poljani

Međutim, osam godina nakon iscrpne javne ispovijedi Feralu Bajramović je ustvrdio da Merčep nije bio formalni zapovjednik u Pakračkoj Poljani, već je imao autoritet. 'Merčep je kažnjavao i udaljavao iz postrojbe ljude koji su mučili zatvorenike, ali ne znam točno koga je kaznio. On je meni bio autoritet zato što je i prije napada na Vukovar, kada su tamo bile provokacije, pokazao da se na teritoriju Hrvatske ne može stvarati velika Srbija', kazao je svjedočeći u postupku Merčepu Bajramović, opetujući: 'Istina je ovo što vam danas pričam, a ne ono što je objavljeno u Feralu.

No o torturi o kojoj je ranije govorio na suđenju su svjedočile i žrtve pa je o spajanju na strujni induktor, pjevanju himne i dizanju ruke u ustaški pozdrav govorio bivši pomoćnik Vladina povjerenika za Pakrac Đorđe Gunjević, opisavši 'kako su ga merčepovci zatočili i pretukli u Pakračkoj Poljani te da ga je Merčep osobno ispitivao'. Gunjevića su prije toga bili zatočili i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi u logoru Bučje, a premda je organizirao evakuaciju 400 bolesnika i osoblja pakračke bolnice danima je premlaćivan i ponižavan, imovina mu je opljačkana i zapaljena mu je kuća u Pakracu.

Stevan Brajenović svjedočio je da su ga u studenom 1991. godine nepoznate naoružane osobe odvele u paviljon Zagrebačkog velesajma, u kojemu je neko vrijeme pričuvna postrojba MUP-a imala sjedište. Oduzeli su mu pritom torbicu s novcem, dokumentima i pištoljem, a s Velesajma je odveden u Pakračku Poljanu te je bio zatočen četiri dana tijekom kojih su mu prijetili ubojstvom. Pritom je često čuo krike, jauke i zapomaganja, zvukove indukcijskog telefona, a ispod vrata su mu puštali sumporni dioksid te ga je sve to, kako je kazao, zamalo odvelo u ludilo. Stoga je u dva navrata i pokušao pobjeći, a jednom je prilikom lupao glavom u beton samo da umre.

'Moj je suprug 18. listopada 1991. otišao u Kutinu po plaću i više se nikada nije vratio. Kasnije sam doznala da je tog dana nakon mučenja likvidiran u Pakračkoj Poljani. Da su mog supruga Savu Mijića mučili u Pakračkoj Poljani, i to tako što su mu žicom puštali struju u debelo crijevo, ispričao mi je Branko Velagić, koji je također bio zatvoren u Pakračkoj Poljani, u međuvremenu je umro, a pričao mi je da je moj suprug plakao te molio da ga puste jer ništa nije kriv', sucima zagrebačkog županijskog suda kazala je Ankica Gašpar svjedočeći na suđenju Merčepu.

Pakračke Poljane tko se sjeća još?

Da se Gunjevića pusti na slobodu, o čemu je i sam govorio, potvrdio je u svjedočenju bivši ministar zdravlja Andrija Hebrang, kazavši da mu je netko od članova njegove obitelji javio da je Gunjević uhićen u Pakracu. Hebrang je rekao da je potom nazvao tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, kod kojeg je intervenirao da ga se pusti, no tvrdio je kako se nije mogao sjetiti je li mu netko rekao koja je policijska postrojba uhitila Gunjevića, a ustvrdio je i da nikad na terenu nije vidio Merčepa te da nema izravnih saznanja o slučaju zbog kojega je optužen.

Sam Vekić je, poput Ivana Jarnjaka, u to vrijeme njegova zamjenika, koji je svjedočio prije njega, ponovio da u doba kada je bio ministar nije znao za postojanje zatvora u Pakračkoj Poljani, a tvrdio je i da mu nije bilo poznato jesu li u njega odvođeni ljudi, niti je o pronađenim leševima imao kakvih saznanja. Kazao je da mu je Merčepa za savjetnika doveo Josip Manolić te je, poput Jarnjaka, tvrdio da nije bilo odluke o tome da se Merčepa imenuje zapovjednikom pričuvne postrojbe MUP-a.

Kako smo saznali za 'Tuđmanove suze' nad obitelji Zec?

Iako, kako je rekao, u to vrijeme nije imao saznanja o događajima u Pakračkoj Poljani, Vekić je tijekom svjedočenja potvrdio da su zločin nad obitelji Zec u Zagrebu počinila petorica pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a, u javnosti poznatih kao merčepovci. 'O tome sam u sitnim noćnim satima izvijestio osobno predsjednika Tuđmana. Nije bilo depeše ni telefonskog razgovora, osjetio sam potrebu da mu to moram osobno reći', kazao je Vekić i otkrio sudu i javnosti: 'Kada sam mu rekao da je ubijeno dijete, predsjednik je zaplakao.'

No drugu je stranu Tuđmana u tom slučaju javnosti ranije otkrio bivši predsjednik Stipe Mesić, koji je za Nacional izjavio da je početkom 1992. o tom slučaju otišao razgovarati s Tuđmanom i zamolio ga da se svakako pobrine da krivci za taj zločin budu adekvatno procesuirani i kažnjeni, no kako je za Nacional ustvrdio Mesić, Tuđman mu je odgovorio: ‘Pusti, pusti, možda će mi ti dečki još trebati.'

Što su još govorili svjedoci iz državnog vrha na suđenju?

Da Merčep nije bio zapovjednik jedinice, tvrdilo je još nekoliko svjedoka na suđenju, i to uglavnom bivši pripadnici postrojbe dok su novinari i preživjele žrtve te članovi obitelji žrtava svjedočili da je Merčep bio zapovjednik i da su ga takvim doživljavali njegovi podređeni, a čak i kad nije bilo formalnog predstavljanja, iz njegovih je nastupa i postupaka kao zamjenika ministra unutarnjih poslova te ponovno ponašanja pripadnika tamošnje postrojbe bilo jasno kakav autoritet uživa, a pojedini su svjedoci spominjali i međusobne sukobe unutar postrojbe.

Da je Merčep zapovijedao postrojbama u Gospiću i Pakracu i da je državni vrh raspolagao informacijama o njihovom neprofesionalnom ponašanju, na suđenju je ustvrdio Josip Perković, tadašnji pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i jedan od osnivača hrvatskih tajnih službi te bivši šef Službe državne sigurnosti, međutim ni on nije Merčepa izravno teretio za navode iz optužnice. Njega je pak Merčep prozvao da ga je dao nezakonito uhititi i pokušao ubiti. Perković, inače pozvan kao svjedok obrane, rekao je da je pisao izvješća koja je podnosio Šušku i Uredu za zaštitu ustavnog poretka te da su ona stizala do državnog vrha, a nakon pritužbi Vladinog povjerenika za Vukovar Marina VidićaBilog, Merčep je vraćen u Zagreb.

Nekoliko dana kasnije iz klupe za svjedoke bivši predsjednik Vlade Franjo Gregurić ustvrdio je da nije dobio nikakve službene informacije o događanjima u Pakračkoj Poljani: 'Niti ja, niti uži kabinet Vlade nismo bili upoznati s aktivnostima na terenu. Nisam znao za vojna djelovanja kojima bi nositelj bio Tomislav Merčep. Prve informacije da se tamo nešto događalo dobio sam putem tiska.' Tadašnja hrvatska Vlada, odgovorio je na upit Merčepovog odvjetnika Marka Ujevića, nije dobivala informacije od Josipa Perkovića, niti od tajnih službi, već su takve informacije dobivali predsjednik Tuđman te ministri obrane i unutarnjih poslova.

(Ne) formalno o formalnom

Vladimir Šeks, u ono vrijeme državni tužitelj, kojeg se često spominjalo kao jednoga od Merčepovih zaštitnika, na suđenju je kazao da 'prema njegovim spoznajama, Tomislav Merčep nije formalno imenovan zapovjednikom postrojbe pričuvnog sastava MUP-a u Pakračkoj Poljani, niti je imao neki čin, nego je bio neformalni vođa, odnosno lider te skupine', a Merčepa je, potvrdio je, upoznao još u ljeto 1989., kad je bio ‘ključna figura’ u osnivanju HDZ-a u Vukovaru. Na suđenju se Šeks prisjetio i da je Merčep u dva mandata bio predsjednik vukovarskog HDZ-a te ga je ocijenio ‘vrlo značajnim simbolom u stvaranju hrvatske obrane’.

Da nije nikada vidio niti da mu je poznat dokument po kojem je Merčep formalno imenovan zapovjednikom pričuvne postrojbe MUP-a, u kojoj je bilo oko dvjesto ljudi, a u javnosti je bila poznatija pod imenom merčepovci, svjedočio je i bivši šef SZUP-a i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Smiljan Reljić, ali je kazao i da je 'bilo operativnih saznanja o zatvoru u Pakračkoj Poljani' te kako 'zna da su tamo odvedeni ljudi i da su nakon odlaska postrojbi pronađeni neki leševi'.

Tomislav Merčep spadao je u grupu ljudi izvan sistema vlasti u državi i politike koja je htjela mirno rješenje uoči ratnih sukoba, ustvrdio je iz klupe za svjedoke bivši zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija dok je zapovjednik obrane Pakraca Dragutin Andrić ustvrdio da u klasičnom vojničkom smislu Merčep nije bio zapovjednik specijalne postrojbe MUP-a u Pakračkoj Poljani, ali njeni pripadnici tako su ga nazivali. On je, istaknuo je u svojem svjedočenju, Merčepu zamjerio kad mu je ovaj jednom prilikom rekao da 'postoje meki i tvrdi Hrvati - meki kao on (Andrić) koji se boje učiniti neke stvari i tvrdi kao on (Merčep) koji će dobiti rat'.

Kako je Merčep završio pred licem pravde?

Da do otvaranja slučaja Merčep ne bi došlo bez pritisaka iz Europe i činjenice da je trebalo zatvoriti Poglavlje 23 u pregovorima, u više su navrata upozoravale organizacije civilnog društva, a prema napisima Nacionala, interes za ulogu merčepovaca u ratu imalo je i Haško tužiteljstvo koje je u veljači 2006. DORH-u navodno dostavilo 'sirove materijale vezane uz ratne zločine počinjene u istočnoj Slavoniji i na Pakračkoj Poljani u drugoj polovici 1991., koje su haški istražitelji prikupljali godinama'.

Suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu trajalo je četiri godine, dva mjeseca i 17 dana, a ukupno je saslušan 151 svjedok, od čega 75 svjedoka u prvoj godini suđenja, zabilježila je Documenta koja pomno prati suđenja za ratne zločine te su uočili kako je iz pojedinih svjedočenja 'razvidno da i danas postoji strah od iskazivanja, osobito u lokalnim sredinama gdje svjedoci žive i gdje je zločin počinjen'.

Optužnica kao i dokazni postupak opisali su stradavanje žrtava nezakonitog pritvaranja, torture i usmrćenja, a prema podacima Documentina istraživačkog tima, 'žrtava Pakračke Poljane vjerojatno je i više nego što ih navodi optužnica jer niz okolnosti nestanka u ovom periodu, baš na područjima koja gravitiraju Poljani, do danas nisu razjašnjene'. Nažalost, upozoravaju i do danas nisu procesuirani ni zločini počinjeni u ljeto 1991. godine nad Srbima u Vukovaru, u kojima su, prema iskazima srodnika ubijenih te iz medija, koji su prenijeli dio pisma Marina Vidića Bilog, tadašnjeg Vladina povjerenika za općinu Vukovar, upućenog najvišim državnim dužnosnicima Republike Hrvatske, također sudjelovale osobe kojima je bio nadređen Tomislav Merčep, u to vrijeme sekretar za narodnu obranu u Vukovaru'.