Vedran Džihić rođen je u Prijedoru 1976. godine, a od početka devedesetih godina živi u Beču. Tamo je završio studij politologije, a u međuvremenu je postao predavač na Institutu političkih znanosti. Na bečkom sveučilištu Džihić je i

doktorirao, a područje njegovog znanstvenog interesa prvenstveno predstavlja Balkan, tranzicija iz komunističkih režima u demokraciju te odnosi među narodima bivše Jugoslavije, ali i brojne druge teme koje su aktualne, poput integracije jugoistočne Europe u EU. Također sudjeluje u radu međunarodnih projekata, kao što su 'Europeizacija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije', a i predavač je na postdiplomskim programima. Smatra ga se jednim od najcjenjenijih mladih stručnjaka kada je riječ o političkim kretanjima na području Balkana.

U povodu hapšenja bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, Džihić je objavio komentar u bečkom dnevniku Der Standard, u kojem je upozorio da EU treba direktnije djelovati da spriječi 'sanaderizaciju Balkana'. U intervjuu za tportal Vedran Džihić (koji trenutno boravi u Washingtonu kao istraživač na Centru za transatlantske odnose u okviru Sveučilišta Johns Hopkins) objašnjava što pod time podrazumijeva.

Vaš komentar o političkoj situaciji na Balkanu izazvao je i dosta pažnje u Hrvatskoj. Možete li prvo objasniti što mislite pod pojmom 'Sanaderisierung' odnosno 'sanaderizacija'?

'Sanaderizacija' je po meni simptom duboke krize predstavničke demokracije u našim krajevima. Ta kriza se sastoji od niskog povjerenja u politiku, ogromnih frustracija stanovništva i otuđivanja političara od biračkog tijela. 'Sanadarizacija' stoji kao simbol za otuđivanje političara od prosječnog građana i njegovih problema, dok se u središte politike stavljaju vlastiti interesi političkih reprezentanata i njima odanih ekonomskih elita. Takav odnos prema politici jednostavno se može označiti kao bahat, neodgovoran, samodopadljiv i narcisoidan. I na kraju - odnos prema građanima, u koje se političari deklarativno kunu u izbornim govorima i televizijskim nastupima, jednostavno je ciničan.

Srž demokracije jest jedan kompleksan, ali izbalansiran odnos između birača i izabranih, pun obostranog povjerenja i respekta. A kod nas sve izgleda obrnuto: narod je jednostavno tokom zadnjih dvadeset godina tranzicije izgubio povjerenje u političke elite, koje propagiraju jedno, a čine drugo. A to drugo se jednostavno sastoji iz činjenice da političke elite na nama karakterističan bahati način državu u momentu dolaska na vlast počinju gledati kao privatni posjed ili vlastiti supermarket u kojem se možeš poslužiti po vlastitoj volji, i sve to bez (demokratskog) kontrolnog video-nadzora. I da sve bude još apsurdnije, i političke elite su izgubile povjerenje u vlastiti narod, gledajući ga kao neartikuliranu i polupismenu masu kojom se da manipulirati i koja se onda svake četiri godine pred izbore mješavinom sredstava političkog marketinga, praznih obećanja, entertainmenta privlači ka biračkim kutijama. Neizbježna je i doza mobilizacije putem buđenja i podrivanja strahova od onih drugih – po potrebi Srba, Hrvata, Bošnjaka, kosovskih Albanaca ili nekih trećih. I sve to – naravno – uz pomoć vjernih medija.

Navodite da su političke elite i narod otuđeni jedni od drugih te da je loša politika dovela do apatije među glasačima. No što to znači u tranziciji postjugoslavenskih zemalja? Kada je od 1990. do danas narodima nuđena dobra politika? S druge strane, nije li svaka nacionalističko-zločinačka politika devedesetih imala manje-više većinsku legitimaciju u narodu za koji se nominalno borila?

Naravno, jako rijetko smo od početka 1990. do danas bili svjedoci 'dobrih politika'. Daleko češće smo bili svjedoci tri vrste fenomena i politika. Pod jedan - politike 'simulacije društvene odgovornosti' od strane elita, pod dva - nacionalističko-zločinačkih politika. Pored toga bili smo – pod tri – svjedoci i jedne druge vrste politike koju do danas osjećamo, i to politike pljačkanja države i njenih resursa kroz brutalnu turboprivatizaciju i otvoreni kriminal. Faza tog divljeg kapitalizma devedesetih polako prolazi. Prošlo je i doba prikrivanja iza nacionalnih interesa, iza realne i navodne ugroženosti, iza stvaranja država pod motom ostvarenja tisućljetnog sna. Čini mi se da smo došli u fazu koju svi poznajemo iz Andersenove bajke 'Carevo novo ruho', kada se dječačić u jednom momentu usudi poviknuti da je car gol. Narod doista nije glup kao što političari misle, on počinje progledavati i vidi cara golog. Zasad je rezultat frustracija, politička apatija. Uvjeren sam da će – ne dođe li do promjene politika – sljedeći korak biti građanska neposlušnost te na kraju pobuna. Možda to i jest sljedeća stepenica ka istinskom demokratskom sustavu i otvorenom društvu.

U tekstu spominjete da su ljudi na Balkanu na neki način umorni od demokracije. Treba li to čitati kao zabrinjavajući uvod u neke nove diktature ili ljepote demokracije tek trebamo otkriti i prihvatiti?

Ljudi su umorni od demokracije zato što nikada uistinu nisu bili subjekti demokracije, već uvijek objekti manipulacije. U našim krajevima narod promatra demokraciju kao vladavinu političkih elita, a ne kao vladavinu zakona, transparentnosti, otvorenih odnosa u društvu. Problem naše regije je što smo došli u fazu u kojoj je demokracija umorna, bez da je ikad postala jedini i apsolutni princip koji bi trebao garantirati stabilnost i prosperitet. Time demokracija sve više postaje jedan difuzni, prazni pojam, koji mnogi građani povezuju s greškama tranzicijskog doba. Nisam siguran kuda nas to vodi, ali zabrinjavajuće je.

Kako ocjenjujete optužnicu protiv Sanadera? U kolikoj je mjeri to rezultat pritiska EU?

Optužnica je važna, vidjet ćemo još što će se sve doista naći u konačnom paketu optužbi pred sudom. Priča dakako još nije završena, nije isključeno da će doći i do optužbi u Austriji.

Naravno, svi ovi događaji jesu rezultat pritiska od strane EU. Hrvatska je na samome pragu EU, u poziciji gdje više nema blefiranja, kao što se to desilo u slučaju Bugarske i Rumunjske. Poučena tim lošim iskustvom, EU doista ultimativno postavlja ozbiljnu i predanu borbu protiv korupcije kao pretpostavku za članstvo. Mislim da na hrvatskoj političkoj sceni – za razliku opet od one u BiH ili u Srbiji – nema više puno prostora za političke manevre i izvrdavanja.

U Hrvatskoj smo svjedoci jednog drugog zabrinjavajućeg fenomena: podrška EU je pala na 28 posto. Po prvi put u 2010. godini Gallupovo istraživanje javnog mnijenja pokazuje da je veći postotak hrvatskog stanovništva (43 posto) koji bi na referendumu glasao protiv pristupa Hrvatske EU, a tek 38 posto za. Ovakve cifre su rezultat što manipulacija političkih elita zadnjih godina, što straha od gubitka nedavno stečenog suvereniteta, što slika o tromoj, sporoj i birokratiziranoj EU, koja u percepciji stanovništva nije u stanju pomoći Hrvatskoj, kao što se desilo tokom svjetske financijske krize. A ulazak u EU s tako malim postotkom stanovništva, koji to odobrava, nosi mnoštvo rizika. Nije isključeno da EU - prije nego što bude imala šanse da zaživi kao politička zajednica - u Hrvatskoj doživi brodolom u stanovništvu.

U komentaru za Der Standard kažete kako Europa mora djelovati pozitivno na političku situaciju na Balkanu. Što to konkretno znači? Financijska pomoć, brže primanje država poput Albanije i BiH u Europsku uniju? Nešto deseto?

EU posjeduje jedno od najmoćnijih sredstava za reforme u društvu, a to je sredstvo uvjetovanja. To sredstvo funkcionira samo onda kada je EU u stanju dobro izbalansirati odnos između štapa i mrkve. Ako su mrkve dovoljno konkretne, ukusne, primamljive i djelotvorne, neovisno o tome da li se radi o mogućnosti putovanja, rada u EU, pristupa strukturalnim i razvojnim fondovima EU ili kasnije zajedničkom tržištu, postoji i motivacija za reforme, za pozitivne promjene. U BiH smo vidjeli da su za liberalizaciju viza političke elite provele niz tehničkih reformi. EU mora nastaviti tim putem – biti jasna i dosljedna u zahtjevima, kao po pitanju korupcije u Hrvatskoj, ali isto tako i ponuditi jasne i opipljive nagrade za dobro urađene domaće zadatke. A na nama je da predano radimo na reformi naših društava, na zaživljavanju vladavine prava, na borbi protiv korupcije itd. I da budemo svjesni da to na kraju ne radimo zbog EU, nego zbog nas.

Kako iz Beča gledaju na Hrvatsku i Balkan?

Beč već dugo vodi politiku u kojoj je vanjska politika većinom svedena na produžetak ekonomske politike drugim sredstvima. Još uvijek su prevladavajući samo ekonomski interesi Austrije, njenih bankovnih i osiguravajućih kuća i svih drugih kompanija. Još uvijek i u Bruxellesu često prizivaju Austriju kao 'intimnog poznavaoca Balkana'. Ali realna uloga Austrije je doista minimalna.

Jesu li države bivše Jugoslavije uopće na radaru Amerike?

Amerika kao globalna sila prati sve sto se događa na svijetu. Ona ima naravno promatračke radare za velike zemlje, a i za one manje kao što je slučaj sa zemljama jugoistočne Europe. A naša regija se definitivno već odavno nalazi na ovom malom radaru, potisnuta u drugi ili čak treći plan drugim svjetskim krizama. U Washingtonu postoji još uvijek interes za Balkan. U centru pažnje su otvorene ili tinjajuće krize u BiH, na Kosovu ili u Srbiji. Hrvatsku Washington vidi na sigurnoj strani, u naručju EU, tako da tu nema prevelike brige. A za neku odlučniju aktivnu politiku prema BiH, Kosovu ili Srbiji nedostaje energije, a često i suglasnosti europskih partnera.

Problem je druge prirode: nas kriza nikad nije napustila. Ona nije više krvavo akutna kao tokom ratova, nego smo je odavno internalizirali te živimo u permanentnoj krizi koja nam se zbog nedostatka alternativa čini normalnom. I tu je suštinski problem: slučajevi kao Sanader nisu slučajni, i nisu pojedinačni slučajevi. Ali od silnih manjih i većih Sanadera na svim nivoima vlasti, u gospodarstvu, u susjedstvu, sve nam se čini da tako mora biti. A ne mora.

Koliko se društva na Balkanu trebaju početi osvještavati o neoliberalnom kapitalizmu koji vlada u zapadnom svijetu, a koji i mi želimo biti? Ponekad se čini da je još samo ovdje nacionalizam glavna odrednica društva, dok se drugdje bave ekonomskim problemima...

U odnosu između politike i ekonomije svjedoci smo jednog interesantnog fenomena. Narod demokraciju, a i Europu, promatra kroz prizmu boljeg života i promjena. Kao što je rekao Teofil Pančić: 'Demokratija i Evropa za prosječnog građanina znači Mercedes.' Samim time i demokratizacija, a tako i europeizacija na našim prostorima, projekti su čiji se uspjeh mjeri stupnjem poboljšanja općeg blagostanja. A za jedno ekonomski i socijalno stabilno okruženje, pogotovu u društvima u tranziciji kao što su naša, nisu dovoljni samo privatizacija i slobodno tržište. Neophodno je, suprotno neoliberalnoj dogmi totalno dereguliranih tržišta, imati određeni stupanj redistributivnih sposobnosti države, socijalne odgovornosti. Znači, država mora biti u stanju pravedno rasporediti resurse koje njeni građani privređuju. Distributivna pravda je jedno od temeljnih mjerila zrelosti demokracije. A kod nas se – zbog divljeg kapitalizma devedesetih, sistematske krađe državnih resursa te korupcije – socijalna pravda izgubila u virovima tranzicije, neoliberalnih politika i sistemskog urušavanja socijalnih mehanizama države. Tako često mjere vlada najviše pogađaju ionako poharani srednji i niži sloj, a pošteđuju bogate i dobitnike tranzicije.

Za kraj, kako ocjenjujete regionalnu politiku Ive Josipovića te pomirenje sa Srbijom koje provodi uz pomoć Borisa Tadića?

Svaki korak k pomirenju je poželjan, prijeko potreban. I ja mislim da je – pored činjenica o počinjenim zločinima i ustanovljenja individualne krivice – potreba jedna konstruktivna politizacija diskursa o prošlosti. Dakle, političari moraju početi s aktivnim promoviranjem pomirenja u regionalnom kontekstu.

Naravno, proces katarze se još nije desio, put je dug. Na tom putu bitno je biti svjestan nekoliko stvari. Guranje pod tepih prošlosti i bacanje ideološkog plašta preko nje, a slično se desilo poslije Drugog svjetskog rata od strane Tita i Komunističke partije, ne rješava ništa, nego ostavlja bolne rane koje se kad-tad vraćaju. Mi ćemo još nekoliko generacija nositi na ramenima teret devedesetih, crnog i duboko traumatizirajućeg perioda koji će nas dugo pratiti. A ne možemo ga se osloboditi pukim parolama da gledamo u budućnost i da se ne opterećujemo prošlošću. Iza takvih parola se nažalost često krije poziv na zaborav, na aboliciju vlastite odgovornosti.