Dopola bih se, ajde, čak i mogao složiti s ovim prkošenjem Tribunalu.

Kada je svojedobno Carla del Ponte izjavila da se u Haagu 'piše povijest' ovdašnjih prostora, to je zvučalo dozlaboga pretenciozno i tašto. Jer Haški sud jest dio povijesti ex-Jugoslavije, ali ne, bogami, i autor ovlašten da tu povijest – kao izravno zainteresirana strana – i 'piše'. Tko će, recimo, povjerovati da bi on nepristrano i realno pisao o sramoti što je Slobodan Milošević neosuđen umro u zatvorskoj ćeliji? Naravno da ne bi nitko i naravno da Haag ne može preuzeti ulogu dobrih povjesničara, koliko god bilo jasno da takvih, barem kod nas, nema više od prstiju jedne ruke.

Ali zar sa Saborom nije u dlaku isto? On je također dio povijesti od osamostaljenja hrvatske države do danas, ali baš zato niotkuda nije dobio akreditiv da bude njezin ekskluzivni tumač, pogotovo ako to ima prizvuk, kako u nas u pravilu biva, jedine Svete Istine. Tko bi, da se poslužim još jednim primjerom, povjerovao njegovoj interpretaciji sramotne Deklaracije o Domovinskom ratu, koju je on izglasao prije deset i kusur godina, i sve odonda ona više zamućuje nego razbistrava uvid u taj rat? Uostalom, pogledajmo što nam lijepog i dobrog sprema Sabor ovom novom deklaracijom.

Deklaracija = haška presuda

Zaključit će, obavještava nas spomenuti novinski izvor, da je Oluja bila legitimna vojna akcija kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij, a zločini koji su u njoj napravljeni ne podliježu kolektivnoj nego pojedinačnoj odgovornosti. Da, i što s tim? Pa ništa drugo ne stoji ni u presudi Gotovini i Markaču, zbog čega Vesna Pusić deklaraciju drži besmislenom, jer kakva je svrha da parlament jedne zemlje glasanjem usvaja notorne povijesne činjenice. Ipak, nije sve baš tako. U HDZ-u se, čitamo dalje, još ne mogu dogovoriti trebaju li odbaciti dio presude u kojem se govori o udruženom zločinačkom pothvatu ili da ga ignoriraju, da mu ne bi dali preveliko značenje.

E, to je već nešto drugo. HDZ je očito naumio da iz haške presude ispukne, otrijebi, posuši, kako hoćete, sve što i slovom upućuje na to da je u Oluju bio utkan i plan etničkog čišćenja Srba iz samoproglašene Krajine. Ima li boljeg primjera kako biva s poviješću kada je pišu izravno zainteresirani akteri? Ostaviš samo ono što tebi odgovara, a debelom žutom krapanjskom spužvom pređeš preko svega što ti ne paše ili te kompromitira (zar to nije baš ono što se stavlja pod nos komunističkoj historiografiji u vezi Bleiburga?). I onda još tu 'znanstvenu' istinu fino zaštitiš tako što je izglasaš u Saboru, što je isto kao da je Arhimedov zakon usvojen na atenskoj Agori, a Newtonov zakon u britanskom parlamentu.

Što, mislite da sam pretjerao u ironiziranju? U redu, bit ću malo pažljiviji u nastavku, ali držim da sam dobro zaštićen primjerom o kojem najupućenije može posvjedočiti baš Vesna Pusić. Ona je, poznato je, jedina bila protiv spomenute deklaracije o Domovinskom ratu, koju je Račanova vlada provukla 2000. godine kroz Sabor da bi se umilila i dodvorila nabujaloj desnici, od čega, jasno, nije bilo nikakvog, ni pišljivog, ploda. Ali je ostavilo za sobom dva bisera ovakvog zakonodavnog utvrđivanja povijesnih činjenica, od kojih je jedan ljepši od drugoga. Prvi je poznata tvrdnja iz te deklaracije da je Hrvatska vodila kao suza čist obrambeni i oslobodilački rat, što je opovrgnuto presudom Gotovini i Markaču, ali ne samo njom.

Ovih dana i Državno je odvjetništvo najzad potvrdilo da ni za jedan ratni zločin u Oluji nitko nije sudski kažnjen, a preuzimajući tek sada, s deset godina zakašnjenja, HHO-ovu respektabilnu dokumentaciju o tim zločinima, priznalo je i da nikada nije bilo ni namjere da se to učini. Drugi biser iz te deklaracije još je blještaviji. U njoj se spomenuta tvrdnja o čistoći rata u Hrvatskoj i o nepostojanju ikakve agresivne namjere prema BiH ne prepušta slobodnoj volji onih kojima je Deklaracija upućena. A ne. Njome se 'poziva' sve građene, udruge, medije i ostale da je se pridržavaju, dok se državna tijela i dužnosnike direktno i 'obavezuje' da to učine. Dakle, nema tu majci mrdanja.

Sabor nije donio Deklaraciju da bi u njoj nešto ustvrdio prilažući dokaze za to, kako su se udostojili učiniti Arhimed i Newton, nego je naprosto naredio da je to nešto takvo i takvo. Točka, nema diskusije. Ili, ako hoćete, može i ovako. Oluja je pretvorena u krutu i nesavitljivu dogmu, a svatko tko joj se usudio suprotstaviti pušten je kroz verbalne šibe, kako se Pusićki, i ne samo njoj, i dogodilo. Treba li objašnjavati kakve je sve štete ovo proizvelo? Evo, mogu zamisliti da se na ovom mjestu brk državnog odvjetnika razvukao u slatki osmijeh. Taj čovjek izložen je stalnim kritikama da je povijuša koja kreće u rat protiv kriminala samo kada za to dobije mig iz vrhova vlasti. Ali zar on nema savršen alibi za to?

Može čak sebi dopustiti da prizna da se spomenutim preuzimanjem HHO-ove dokumentacije obrukao, štoviše može priznati da i cijela njegova državno-odvjetnička karijera nije bogzna što, jedva išta više od šake oportunističkog jada. Jer uvijek mu je pri ruci opravdanje da ga je na sve to prisilila, kao što i jest, Deklaracija o Domovinskom ratu, kojom mu je izravno poručeno da sjedi i šuti, za njega tu nema nikakvog posla. I to je ono glavno što se nameće prije donošenja deklaracije o Oluji. Ona će, po svemu sudeći, također htjeti biti takva jedina i zadnja istina o toj vojnoj akciji, iako još u ušima odzvanja što je o tome rekao Haag, pa, čusmo, i Bajićev DORH.

Ozakonjenje pseudopatriotskih ludorija

Pa ipak, HDZ-ova vlada ne odustaje da progura ovaj svoj domovinski 'zakon o gravitaciji' i svoj patriotski 'zakon o uranjanju tijela u vodu'. Iako je jasno da će nas on, Newtonovim jezikom, sunovratiti jednako nisko kao Deklaracija o Domovinskom ratu. A Arhimedovim jezikom da će nas utopiti isto koliko i ona. Ne samo Haag, nego ni itko drugi, neće, naime, ni trznuti na ovu zakonodavnu istinu o Oluji. Nego će, naprotiv, zaključiti da je današnja Hrvatska ovakvim tvrdokornim negiranjem da je u Oluju bio ugrađen plan etničkog čišćenja, i samu sebe ugradila u taj plan. I da je on praktički i dalje na snazi.

Sada još samo riječ-dvije o krivcima svega ovoga. Dok god su postojali samo Sačić, Vekić, Trusić i slična čeljad, čovjek je još mogao reći da su oni sve zakuhali i da antihaška histerija ide samo njima na dušu. Sada kada HDZ najavljuje da će i neke od njihovih pseudopatriotskih ludorija ozakoniti kroz saborsku deklaraciju, on je samoga sebe apostrofirao kao onoga na koga se po zapovjednoj odgovornosti prenosi krivica za sve.