Takva situacija nije samo znak ozbiljnog manjka prirodoslovnih podataka u široj javnosti zemlje izvanredno vrijedne prirode. Cjelovita dijagnoza ne može se svesti ni na nepovjerenje prema biološkoj raznolikosti kao jednom od ključnih pojmova zaštite prirode. Biodiverzitet je središnje pitanje suvremene politike, koje je u nas još uvijek prazan zvuk riječi, jer je uglavnom rezultat puke kanonizacije europskog zakonodavstva.

U biti čovjek biološku raznolikost zna i koristi od pamtivijeka. Raznolikost gena je jamstvo njegova opstanka i on je osigurava čvrstim okovima tabua. Najočitiji je primjer incest. Ako se bude razmnožavao s bliskom rođacima, zbog 'iste krvi' izvjesno može imati degenerirano potomstvo. Samo će izopačene glave napraviti korak preko te kulturne rampe.

Ta notorna prirodna činjenica, koja polazi od raznolikog mnoštva živog svijeta, tisućama se godina uspješno prakticira za održavanje vrste. Međutim, kod nas otežano prodire na područje temeljnih političkih vrednota, jer ondje još dominira njegova suprotnost – pojam jedinstva – uglavljen u temelj nacionalnog kolektiviteta. To je još više potencirano ratnim posljedicama koje politički monizam promiču u uvjet hrvatskog opstanka. On je pak do to mjere neprikladan za razvoj političke kulture, da korupciju i nepotizam ne prepoznaje kao opasne oblike ponašanja. Istodobno, sve ono što je povezano s političkim šarenilom i polivokalnošću društva, pa i živa raznolikost, biva potisnuto i svedeno na simbolični ukras.

Hrvatska je iznimno bogata zemlja

Zato je naša publika o biološkoj raznolikosti prisiljena učiti iz inozemne medijske produkcije. Međutim, odlični strani prilozi nisu uvijek primjenjivi na lokalne prilike, pa ih naša javnost nerijetko doživljava kao daleke i egzotične, pa time i uglavnom zabavne i – nestvarne teme.

Po prirodnoj raznolikosti – geodiverzitetu i biodiverzitetu – Hrvatska je iznimno bogata zemlja. U njoj se prepliću četiri prirodna područja, tzv. biogeografske regije: mediteranska, kontinentalna, alpska i panonska. Da bi mogli ocijeniti što to znači, spomenimo da nama susjedna Mađarska, skoro dvostruko veća od Hrvatske, ima samo jednu regiju. Svaka od tih regija oblikuje život prema svojim okvirima, budući su im različiti geografski položaj, reljef, geološka građa i razvoj geološke prošlosti, klimatska obilježja, ljudska aktivnost i ponešto drugo. Sve to učinilo je Hrvatsku i naše susjede vodećim zemljama u Europi, s nekim elementima i više od toga.

Po biološkoj raznolikosti posebno se ističu neki dijelovi Hrvatske. To su nizinski dijelovi nekih riječnih dolina kao Drave i Save, i još malo Neretve, gdje su zadržale prirodne močvare. Po raznolikosti bilja ističu se planine Velebit i Biokovo. Na najdužoj našoj planini, koju dobar dio ljudi preko mitoloških ljepojki najprije povezuje s političkim pojmovima, životni prostor nalazi oko 2700 vaskularnih biljnih vrsta (sve biljke osim algi i mahovina). To je jednako ukupnom broju biljnih vrsta Njemačke – sedam puta veće od Hrvatske. Vode jadranskih krških rijeka, osobito kratkih ponornica, okoliš su za fantastičan biodiverzitet riba, a podzemlje krša, kojeg mnogi smatraju laboratorijem raznolikosti, za poseban živi svijet beskralješnjaka. U pravo po toj podzemnoj bioraznolikosti Hrvatska je, zajedno sa susjedima, bez premca u svijetu.

U skladu s uvodnom tvrdnjom, Hrvatska svoju biološku raznolikost nedovoljno poznaje i slabo štiti. Da je nedovoljno istražena, ističe svaki pregled bioraznolikosti u Hrvatskoj i to nije ni sporno niti se uzima kao veliki grijeh. To je ovih dana potvrdio ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode Davorin Marković objašnjavajući pozadinu skandala s Jezerom na Krku: Ima područja koje znamo u detalje, ali još više onih u kojima na znanstvenom planu nitko nikad nije ništa radio, kazao je.

Smatra se da ne treba trošiti novac na istraživanje biološke raznolikosti

Problem je kada ćemo s ovakvom politikom doista istražiti biodiverzitet Hrvatske. I to ne mali. U organizaciji znanosti kriteriji stručnosti još nisu na prvom mjestu, znanstvena produkcija je mala i teško ju je pratiti, i jednostavno, ne postoji tržište vrsnoće. Iako je istraživanje biološke raznolikosti posao koji akumulira iskustvo duže od 150 godina, za projekte sistematizacije podataka i neka dodatna istraživanja 'nemamo' vlastitih novaca, nego gledamo na međunarodne izvore. To je, primjerice, slučaj s KEC-om, projektom zaštite krških staništa, unutar koga je utvrđen popis bilja Hrvatske. Cijeli projekt, težak oko osam milijuna dolara, za najveći posao te vrste u povijesti hrvatske botanike, neposrednim istraživačima bilja ostavio je svega 600 tisuća kuna.

Sva izviješća navode kako je najveći problem inventarizacije bioraznolikosti nedostatak novca. Ta tvrdnja otvoreno polazi od stava da znanost nije vrijedna ulaganja. Naslanjamo se na izviješća nekih medija, prema kojima je jedan arheološki tim proteklih godina za svoja istraživanja dobio više od pola milijarde kuna. Prema grubim procjenama dr. Tonija Nikolića, predsjednika Hrvatskog botaničkog društva i voditelja izrade popisa hrvatske flore, za taj posao bio bi potreban iznos reda veličine 10 milijuna kuna. Profesor napominje da pored terenskih radova troškovnik uključuje rad na taksonomiji, molekularnim analizama spornih rodova, izradi ključeva i priručnika, obuku kadra, angažman stranaca, itd. Upozorava da bi se stvarna cijena mogla znati tek kad bi napravio projektni zadatak. Ipak, uza sve rezerve, zar to nije pedeset puta manje od spomenutog 'arheološkog' troška?! Koliko je takvih projekata popapao HDZ zadnjih dvadeset godina, za koje se kaže da nema novaca?

Sve u svemu, dosadašnji rezultati istraživanja mnogo duguju entuzijazmu, kojeg nije moguće kvantificirati. Kako izračunati trud onoga tko je prekrstario stotine jama i pećina u Dinarskom kršu da bi ustanovio raširenost područja života jedinog podzemnog školjkaša na svijetu i jedine preživjele vrste među skupinom zvanom kongerija. Ili onoga tko je u jamskom sustavu Lukina jama – Trojama na Velebitu, dubljem od 1400 metara – pronašao fantastičnu koloniju slijepih i bezbojnih pijavica. Takvi istraživači po našoj okolišnoj i znanstvenoj politici nisu zaslužili niti koliko neki saborski zastupnici dobiju samo za putne troškove.

Koliko je Državnom zavodu za zaštitu okoliša stalo do prirode?

Neki istaknuti istraživači nisu uopće poznati na popisu troškova istraživanja hrvatskog biodiverziteta. Najveći prilog istraživanju slatkovodnih riba jadranskih rijeka dao je jedan pasionirani slovenski ihtiolog, po obrazovanju pravnik s radnim mjestom načelnika jedne ljubljanske prigradske općine, Primož Zupančič. On je u posljednjih petnaestak godina pronašao cijeli niz novih vrsta i dijelom opisao zajedno s drugima, najviše ruskom ihtiologinjom Ninom Bogutskajom.

Izvjesna organizirana skrb o zaštiti bioraznolikost postoji i provodi se. Ona je u značajnoj mjeri skoncentrirana u formalno zaštićenim područjima, koja zauzimaju oko devet posto kopna i neznatan dio mora. Pored toga, osnivanjem Državnog zavoda ostvareno je niz mjera i akcija kao to su kartiranje staništa RH; uspostavljena je GIS baza podataka Nacionalna ekološka mreža; baze podataka Bioraznolikost RH iz koje smo i koristili podatke, izrađen je crveni popis i nekoliko crvenih knjiga ugrožene flore i faune. Sa stanovišta upravljanja izrađeni su prostorni planovi za pet od osam nacionalnih parkova, i to u sklopu projekata koji su također međunarodno financirani.

Međutim, često precjenjujemo njihovu stvarnu razinu zaštite. Primjerice mnogi su znali da se u jednom našem poznatom parku hotelska kanalizacija izlijevala izravno u – zaštićeno, gotovo sveto – jezero. Ponekad, kao na primjeru Omble, nije jasno je li Državnom zavodu stalo do zaštite. Naime, za podzemni sustav čija je površina sliva hidrogeološkim metodama utvrđena na oko 600 četvornih kilometara, koji je dokazano najvruća točka podzemnog biodiveziteta u svijetu, Državnom zavodu nedostaje argumenata da spriječi najavljene radove na hidrocentrali. Dotle HEP licemjerno podnosi izvješća o zašiti biodiverziteta poribljavanjem riječnih tokova i akumulacijskih jezera.

Prijetnje diverzitetu najviše dolaze dakle od hrvatske vlade. I to ne samo, recimo to tako, iz nehata, propuštanja djelovanja u skladu sa zakonom. Hrvatska vlada ne mari za jednim od najvećih hrvatskih resursa – biološkom raznolikosti. Ona upravo potiče izgradnju velikih besmislenih projekata, čiji je cilj financirati vlastita poduzeća i stvoriti privid gospodarskih aktivnosti, i pritišće službe za izdavanje dozvola koje nisu neovisne i ne znaju sve što trebaju znati o biodiverzitetu. Najveću zamislivu prijetnju podzemnom biodiverzitetu čine upravo velika preusmjeravanje vodenih tokova, hidrocentrale, koje potapaju velike dijelove periodički kopnenih staništa, a ostavljaju bez vode milijarde kubičnih metara podzemlja koji su dom podzemnoj vodenoj fauni.

Hrvatska, dakle, treba stubokom promijeniti odnos prema biološkoj raznolikosti. Treba oživjeti sva potemkinova sela našeg zakonodavstva, aktivno podržati oduševljenost naših i inozemnih istraživača, aktualizirati niže i srednje obrazovne sadržaje, te konačno uvesti studij biogeografije bez kojeg nemamo kritičnu masu stručnjaka. Političkom monizmu ne odgovora biodiverzitet, nego monokultura, i zbog toga se od ovakve politike ne treba puno dobrog nadati. Treba okrenuti držak. Znanje o prirodi više je puta u povijesti bilo temelj kulturnih prevrata. Sad je vrijeme za to. Odnos u staništu - kao paradigma uređenog svijeta. Traže se odgovorni prirodoslovci, a ne puki biotehničari.