Na pitanje zašto trga zastave i šalje ih predsjedniku Josipoviću i državnom tužitelji Bajiću, Majić nam je kazao da je 14. listopada 1980, prije 30 godina, doživio prometnu nesreću koja mu je tragično promijenila život. Krivični postupak trajao je kratko, presuđeno je da je nesreću skrivio drugi i taj je otpremljen u zatvor. Međutim, Majić je pokrenuo odštetnu parnicu u kojoj je trebalo izvesti prometno, medicinsko i financijsko vještačenje te presuditi. Ta parnica nikad nije okončana.

Obratio se i Ustavnom sudu (27. veljače 2006) zbog predugog trajanja postupka, ali oni, kaže, nisu uspjeli slomiti otpor korumpirane lokalne sutkinje. Javio se, konačno, i Europskom sudu za ljudska prava, odakle su mu otpisali da ih se trajanje njegove parnice ni najmanje ne tiče. Dugi niz godina, kaže nam Majić, bio je sklon vjerovati da je samo jedna od brojnih i sasvim slučajnih žrtava devastiranog hrvatskog pravosuđa. Međutim, nije tako.

'Predsjednik sam Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, organizacije poznate po istrazi ratnih zločina, osobito u logorima u Dalmaciji. Time sam i osobno stekao smrtne neprijatelje u vlasti i u sudovima', ističe Majić i dodaje: 'Uostalom, čak i na čelu Državnog odvjetništva RH je osoba u dubokom sukobu interesa. Najbrojniji i najužasniji zločini Hrvatske vojske, oni u logoru Lora, godinama su se događali samo nekoliko stotina metara zračne linije od ureda Mladena Bajića! Mislite li da je oduševljen kad netko inzistira na istrazi ratnih zločina, koji su počinjeni dok je isti taj Mladen Bajić bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu, mjesno i stvarno nadležan da ih istraži, procesuira i zaustavi?' pita javno ovaj borac za ljudska prava.

Majić kaže da, zbog takvih i sličnih, Hrvatska, njezina vlast i osobito pravosuđe, njegov rad s razlogom doživljavaju kao opasnost, pa ga – kad već ne ide drukčije – 'pravosudni ološ kani iscrpljivati kroz privatnu parnicu' i da to traje trideset godina!

Zato je odlučio predsjedniku države poslati pocijepanu hrvatsku zastavu. To šalje i Mladenu Bajiću 'kako bih uzvratio uvredu Bajićevoj državi i njezinom pravosuđu koja ne može trajati unedogled'. Želi, i to naglašava, provjeriti točnost teze da se u Hrvatskoj nešto može postići isključivo nezakonitim sredstvima.

Umjesto da pravosuđe konačno riješi slučaj star preko trideset godina i da ispita uzroke njegova pravovremenog nerješavanja, Državno odvjetništvo podiglo je tužbu protiv Majića zbog kidanja državne zastave. U najnovijoj fazi toga pravosudnog maltretiranja sudac Županijskog suda u Zagrebu Marko Benčić zatražio je da se Majić podvrgne psihijatrijskom vještačenju.

Toniči Majić odgovara otvorenim pismom sucu Benčiću u kojem kaže, između ostalog, da nema kriminalni dosje, ali da to sucu Benčiću ni najmanje ne smeta da istražni postupak protiv njega pokuša pretvoriti u politički proces i progon. 'Vaš zahtjev za psihijatrijsko i psihološko vještačenjem zbog sumnje da se drogiram, štoviše da bi me zato trebalo izolirati, najblaže govoreći, promašen je i redikulozan', piše Majić.

Umjesto da se tužilaštvo zainteresira zašto jedna jednostavna parnica traje trideset godina, da pročešlja spis koji do neba smrdi na korupciju te krivce odvede sa suda u lisicama, Majić optužuje suca Benčića da asistira DORH tako da smišlja što poduzeti protiv - žrtve.

Majić kaže da se protiv njega ide tzv. punitivnom ili kaznenom psihijatrijom, za razliku od one kojoj je svrha liječenje, i da je ta metoda razvijena u Sovjetskom Savezu, a zloupotrebljavana je diljem nekadašnjeg Istočnog bloka. Rigidni komunistički režimi političke su protivnike proglašavali ludima i psihijatrija je korištena kako bi ih se ponizilo i izoliralo od ostatka društva, diskreditiralo njihove ideje te ih se slomilo fizički i mentalno. Kao takva, smatra se oblikom torture.

Ustrajući na objedi da se drogira, Benčić, kaže Majić, ima namjeru unedogled ga fizički i financijski iscrpljivati, maltretirati i ponižavati, dok bi Majićev rad i nastojanja njegove organizacije na istrazi ratnih zločina stigmatizirao ludilom kako bi se izgubilo na uvjerljivosti.

'Nije li upadljiva podudarnost da tužilaštvo ustraje na difamaciji, temeljem lažnih tvrdnji, upravo jednog od najdosljednijih kritičara njihova šefa, Mladena Bajića, na kojega se već dvije godine dokumentirano ukazuje kao na osobu koja sprječava istrage i postupke za ratne zločina, a osobito u logoru Lora? Možda je slučajno i to da me šaljete psihijatru baš onaj tjedan kada sam, na poziv crnogorskog tužilaštva, trebao u Podgorici predati dokumentaciju o masakru desetak Crnogoraca u Lori, a za što Bajićevo tužilaštvo nema nikakvog interesa?' piše Majić nadajući se da će podaci njegova otvorenog pisma (vidi ovdje) potaknuti Županijski sud u Zagrebu da se - barem u njegovom predmetu - prestane blamirati te da će se sudac Benčiću, uskoro uhvatiti onoga što je doista njegov posao, a to je - kaznena istraga.