Da se vlast u Hrvatskoj zaista odluči obračunati s ratnim profiterstvom, ma što se podrazumijevalo pod tom floskulom jer kriminal je uvijek kriminal, morala bi se samoubiti, a ona, iako jest grozna, samoubilačkih intencija ipak nema. Stoga ne bi trebalo čuditi da broj procesa za ratno profiterstvo, ako i uslijede, bude manji od broja ratnih profitera koji su neizostavan sastojak vlasti sve ove godine, smatraju tportalovi sugovornici na temu konačnog obračuna s ratnim profiterstvom

Protiv Ive Sanadera ukazala se prva optužnica, i to zbog ratnog profiterstva jer da je, dok je bio zamjenik ministra vanjskih poslova Hrvatske Mate Granića, uzeo milijunsku proviziju od ugovora o kreditu koji je službeni Zagreb potpisao s austrijskom Hypo bankom. No, koliko god Sanader toga imao ili nemao na duši i u džepu, nekako ta optužnica izgleda kao pljuska javnosti. Zašto? Pa s obzirom na broj onih sličnih njemu, koji su neposredno ili posredno bili ili i dalje jesu vezani uz vlast, koja se tako nevjerojatno bori protiv korupcije i kriminala da se sjetila prije nekoliko mjeseci usvojiti zakone koji djela ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala otimaju pravnoj zastari.

Međutim, iskustvo pokazuje da je na djelu samo djelomično buđenje ionako selektivne amnezije jer svih ovih 20-ak godina hrvatskim društvom kao predstavnici političke, društvene i gospodarske elite defiliraju ljudi iza čijega imetka, propupalog pa rascvjetalog u ratnim i poratnim godinama, stoji upitno porijeklo i nenadani poskoci od, primjerice, vozača, geodeta i konobara do političara ili uspješnih, eventualno, u najgorem slučaju, kontroverznih biznismena i poduzetnika. Premda je javna tajna da je riječ o preprodaji oružja, humanitarne pomoći i zamjene bezvrijednih jugoslavenskih dinara u marke u BiH i iskorištavanju položaja do krajnjih granica pa i dalje, sve su to priče jer sudskoga epiloga nema, a pitanje je hoće li ga i biti čak i nakon ukidanja zastare za ratno profiterstvo, a pogotovo ne za one kojima ta etiketa pristaje više nego svježe optuženom remetinečkom uzniku bolnoga zgloba.

Sanader kao rentabilni Pedro

Nevjerni Toma s pokrićem je novinar Viktor Ivančić, jedan od utemeljitelja kultnog Feral Tribunea, rijetkog među medijima u kojem se bez dlake govorilo o kriminalu svake vrste: 'Sanader je rentabilni Pedro i jak je dojam da mu sude njegovi dojučerašnji jataci, i čini mi se da bi možda trebalo donijeti zakon kojim bi se rashodovani moćnici zaštitili od svojih epigona. Da dođe do procesuiranja za ratno profiterstvo, bilo bi to samoubojstvo, a ova vlada jest grozna, ali nije samoubilačka. Zbog zagrljaja sudstva, političkih i medijskih moćnika, i ovaj se postupak protiv Sanadera čini nevjerodostojan, riječ je o imitaciji pravne države.'

Ni predsjednik Građanskoga odbora za ljudska prava Zoran Pusić ne gaji velike nade: 'Skeptičan sam da će broj procesa biti i približno jednak broju ratnih profitera. Sigurno da ima i drugih ljudi koji su se naglo obogatili u razdoblju od 1991. do 1995. godine, više nego Sanader. Međutim, toliko je vremena prošlo, pitanje je koliko dokaza DORH uopće ima ili može do njih doći, a i upitno je kako se tumači ratno profiterstvo, koliko ima volje za rješavanje toga. Osim toga, danas su čak i ljudi na tu vrstu kriminala manje osjetljivi s obzirom na to čemu su sve svjedočili ili vide zavlačenje u njihov džep posljednjih nekoliko godina.'

Dok Pusić kaže da bi ga 'barem zadovoljilo kad bi iz svega bila izvučena pouka da se takve stvari ne bi više ponavljale', Ingrid Antičević, SDP-ova bivša i možda buduća ministrica pravosuđa, također se slaže da 'od Sanadera ima puno više onih koji su se obogatili ratnim profiterstvom', ali ona ima 'određeno povjerenje u institucije koje će novim zakonom odraditi svoj posao, posebice u sferi spomenutog, ali i ostalog gospodarskog kriminala s kojim su se dosad nevoljko susretale'.

I zbog toga se, između ostalog, uvredom čini nametanje tog nekakvog protudomoljubnog kriminala ili kako ga već nazvati, pa tako Ivančić kaže da on uopće ne razumije tu floskulu ratno profiterstvo: 'Kriminal je uvijek kriminal i zašto bi onaj u vrijeme rata bio poseban? Zato što su se neki borili i prolijevali krv za domovinu, a drugi krali? Da bi se unio nacionalni moment, što je patetično i znači ideologiziranje pravde.' Ivančić također ne vidi smisla ni u isticanju posebnih imena kao ratnih profitera: 'Navođenje pojedinaca sugeriralo bi da je riječ o ekscesima, a riječ je o tome da su imena koja su se isticala u toj priči, bila produkt vlasti i Tuđmanovog režima. Čemu, primjerice, posebno spominjati Miroslava Kutlu kad je on, kao i ostali, samo izdanak, dio sustava koji i dalje ima svoj nastavak.'

Dragulji i mlijeko za 200 bogatih obitelji

Do epiloga, kako rekosmo, nikako da dođe, i dok najpoznatijeg hrvatskog tajkuna, Kutlu, vlasti teoretski hvataju uzduž i poprijeko, zbog ratnog profiterstva sudsku je kaznu zaradio Vladimir Zagorec, a i do takvog je razvoja događaja došlo zbog određene konstelacije političkih okolnosti i zahvaljujući pozadini u kojoj su carevale svađe zbog podjele plijena. Dovoljno je sjetiti se da je kao ratnoga profitera zbog krađe dragulja namijenjenih obrani Hrvatske, tog bivšeg pomoćnika ministra obrane i najodlikovanijega, doduše umirovljenog, generala koji ni dana rata na bojištu nije proveo, na suđenju za otmicu njegovoga sina izravno optužio Hrvoje Petrač.

Da još malo osvježimo sjećanje, Zagorec je bio vozač Ivan Čermaka kojega se često spominje u kontekstu ratnog profiterstva, a Petrač, znan kao kontroverzni zagrebački poduzetnik početkom 90-ih, kamionima je prevozio jugo-dinare u BiH, zajedno s Lukom Rajićem, koji je u međuvremenu od vozača dogurao do kralja mliječne industrije. Sve je to samo dio priče u kojoj se u medijima provlačilo još mnogo likova, poput Ivića Pašalića Ivice Todorića Gorana Štroka Željka Keruma Branimira Glavaša i… Nastavite niz.

Svi su oni tijekom 90-ih uz pomoć režima Franje Tuđmana, koji je sanjao biti predsjednikom čistokrvne države kojom caruje 200 bogatih obitelji, dobili mogućnost i pravo od običnih, kako je to primijetio jedan kolega novinar, 'golja' postati uspješni biznismeni. Nekima su, istina, u međuvremenu odlijepljene etikete uspješnih – iz ovih ili onih razloga, ali najčešće zato što su se nekome od ostatka spomenute ekipice zamjerili, ali još uvijek je previše onih koji nose epitet kontroverzni. I stoga, premda ne treba imati iluzija da će svi ti slučajevi biti sudski riješeni, određenu dozu utjehe nosila bi nada da se takvo što neće ponoviti i da obračun s korupcijom i kriminalom, kakav god on bio, nije samo krpa za strašenje dojučerašnjih 'dragih prijatelja', koje se bespogovorno slijedilo u svim njihovim rabotama.