'Tamo su već bila trojica. Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili…' Ovo je dramatičan iskaz jedne od mnogih žena koje su silovali pripadnici agresorske vojske i paravojnih formacija 1991. godine u Vukovaru. Iako je osmomjesečna Sunčica preživjela taj horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja
Koliko je žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna. No neke od njih, uglavnom s vukovarskog područja, skupile su snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje priče. Knjiga 'Sunčica', nazvana po osmomjesečnoj bebi, sadrži simboličnih 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara: silovanju.
Ovo nije prvi put da su nekome posvjedočile o stravičnoj torturi kroz koju su prošle. Većina njih dala je iskaze odmah nakon izlaska iz logora te okupiranih područja. U prognaničkim barakama po Zagrebu ili pak u hotelima na obali, u kojima su prognanici bili smješteni, davale su iskaze pravosudnim institucijama, prekapajući po najgorim traumama.
No njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80!
Prekinuta šutnja
I dok mnoge od žrtava dvadeset godina poslije u Vukovaru susreću svoje mučitelje, zajedno s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu, i Društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora odlučile su prekinuti šutnju.
'One su u prognaništvu dale iskaze, ali nitko nije pokrenuo procesuiranje. Državne institucije su to prekrile i stavile u ladice. Oni su time postali pokrovitelji nedjela jer nije moguće da država koja ima sve institucije može prešućivati ratni zločin', rekla je Slišković za tportal.
Kaže da je prošle godine u rujnu s jednom od žrtava tražila prijem kod predsjednika Ive Josipovića. Iz Ureda predsjednika bile su upućene na Državno odvjetništvo. Ta je žena opet dala iskaz i otada se opet ništa nije dogodilo.
Upozorava da u Hrvatskoj ne postoji kategorija silovanja kao ratnog zločina, zbog čega žrtve ne mogu dobiti nikakav status ni materijalnu zadovoljštinu. Velik dio silovanih žena stoga nije spreman govoriti o onome što su proživjele. Zašto i bi, kaže Slišković, kada počinitelji ionako neće biti kažnjeni, ne mogu ostvariti status, a uostalom, dodaje, o silovanju je ženama teško govoriti i ponovno se prisjećati svega. Registar silovanih za vrijeme agresije na Hrvatsku stoga ne postoji, za razliku od susjedne BiH, gdje se o tom problemu ne šuti.
'Neće se valjda počinitelji sami prijaviti policiji?!
'Imamo činjenicu da se ratni zločin dogodio, imamo žrtve, imamo počinitelje, ali nemamo državne institucije koje bi to pokrenule. Pa neće se počinitelji valjda sami prijavljivati', ogorčena je Slišković.
'O stradanju sam dala iskaz u Državnom odvjetništvu u Vukovaru i Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu. Jednom sam pozvana kao svjedok na suđenje Peri Krntiću koji je tijekom procesa umro. Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin i nemam invalidninu', stoji u svjedočanstvu broj pet.
Svakodnevna višestruka silovanja (u jednoj noći žrtvu su silovala petorica u 'Kasarni JNA' u Vukovaru) opisana su u svjedočanstvu broj četiri. Iskaz o silovanjima žrtva je dala policiji u prognaničkim barakama u Španskom u Zagrebu, no, kao u većini slučajeva, nije pokrenut sudski proces protiv počinitelja.
Iskaz, koji je u knjizi 'Sunčica' pod rednim brojem devet, pokazuje svu brutalnost počinitelja silovanja. Ovog puta sve se odvija u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici. 'Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći, kada su zatvorski čuvari pustili u moju prostoriju četiri zatvorenika osuđena za razna kaznena djela. Ta su se silovanja odvijala svaku noć', priča žrtva. U logoru je provela devet mjeseci i zatrudnjela te je u šestom mjesecu trudnoće rodila na podu ćelije. 'Silovali su me cijelo vrijeme trudnoće… Sjećam se da su čuvari ušli i pokupili nedonošče. '
Za logore na teritoriju Srbije zasada nitko nije odgovarao. Podignuta je optužnica samo protiv general majora bivše JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića. Udruga pravnika Vukovar 1991. na čelu sa Zoranom Šangutom godinama pokušava postaviti barem spomen-ploču na mjestu nekadašnjeg logora Stajićevo, no srpska policija zabranila je to.
'Za državu nije normalno da gradi bilo kakve odnose s drugom državom kada su ljudi odvođeni u logore, mučeni i silovani i o tome se ne govori. Kakvu mi poruku time šaljemo?', pita se Slišković.
Jednostrano bavljenje ljudskim pravima
Iako u Hrvatskoj postoji niz udruga i nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, poput Hrvatskog helsinškog odbora ili pak Documente, čija je svrha 'suočiti se s prošlošću', popisati ratne žrtve, ali i pratiti suđenja za ratne zločine i biti korektiv pravosudnim institucijama, o silovanim ženama u Domovinskom ratu šute.
'Civilne udruge to očito ne zanima. Prešutjeti, preskočiti ili ne baviti se time nije autentično bavljenje ljudskim pravima. Ako su oni u svom radu dokumentirali svaki zločin u Oluji i sve zločine počinjene s hrvatske strane, zašto se ne bave i ovim žrtvama? Jednostrano bavljenje ljudskim pravima je politikanstvo', poručila je Slišković i dodala da se u Hrvatskoj civilno društvo nije razvilo u demokratskom pravcu, već političkom.
Kaže da je u travnju iskaze silovanih poslala Hrvatskom helsinškom odboru, no da su dosada šutjeli. Tek nedavno su pokazali inicijativu za sastankom. Predstavnici civilnih udruga pozvani su i na večerašnje predstavljanje knjige 'Sunčica' u Novinarskom domu u Zagrebu.
Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, potvrdio nam je da su dobili iskaze u travnju. Zašto dosada nije reagirao, ne odgovara, no kaže da će do sastanka doći čim usklade termin s Marijom Slišković. Dodao je da je HHO u stalnom kontaktu sa srbijanskim Tužiteljstvom za ratne zločine te da prate tamošnje procese.
Pozivnice su poslane i državnom vrhu. Hoće li se premijerka ili predsjednik pojaviti, Slišković ne zna. No kaže da bi se oni morali baviti tim problemom. 'Znam da se sada bave krađom materijalnih stvari, no ovdje se ukralo dostojanstvo čovjeku, a to se, za razliku od materijalnog, ne može nadoknaditi', poručila je.
Epilog: Ipak nema sretnog završetka
Sunčica s početka teksta vratila se s majkom u Vukovar 2005. godine. Dio počinitelja tog zločina osuđen je na zatvorsku kaznu od 14 godina koja im je u ponovljenom postupku dvostruko smanjena. No prijatelji osuđenih u Vukovaru su počeli prijetiti, ovog puta Sunčici. Poručuju da će je stići majčina sudbina. Zbog prijetnji napuštaju Vukovar. Još jednom…
'Na ove prijetnje nije reagirala nijedna institucija. Očito država štiti silovatelje, a ne žrtve. Time im šalju poruku da to mogu ponoviti', zaključuje Slišković.
