Prije 20 godina snage JNA i srpske paravojne postrojbe na Škabrnju su započele prvo topnički napad , a dok je on trajao to ravnokotarsko mjesto napali su tenkovi i oklopna vozila iz dvaju smjerova: Biljana i Zemunika Gornjeg.

Nakon napada teškom artiljerijom, JNA i srpske paravojne snage ušle su u selo uništavajući kuće, gospodarske objekte, crkvu.

'Čim je pala prva granata, potrčali smo u podrum. Nismo se uspjeli niodjenuti, samo smo tražili zaštitu od granatiranja. Oko podneva su većprema središtu mjesta nadirali tenkovi. Jedan se zaustavio ispred kuće ukojoj sam bila s još nekoliko ljudi i počeo ispaljivati granate', posvjedočila je jedna Škabrnjanka.

Žene, djeca i starci bez milosti su ubijani neposredno nakon izlaska iz skloništa. Neprijateljske snage ubijale su ih iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja, tupim predmetima, udarcima po glavi i hladnim oružjem. Prvi dan srpske okupacije ubijena su 43 škabrnjska civila i 15 branitelja. No pokolji su nastavljeni i sljedećih dana, a do oslobođenja mjesta u akciji 'Oluja' 1995. broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86.

O strahotama koje je to mjesto preživjelo govore i svjedoci.

Počelo je padati na stotine granata, čula se tutnjava tenkova i oklopnjaka. U tom momentu počele su gorjeti i kuće i staje, i zemlja i kamen, i tada smo se svi spašavali kud je 'ko mogao. Ja sam osobno pokušao pod svaku cijenu probiti se do susjednog skloništa koje je bilo udaljeno negdje oko sedam stotina metara. Tih sedam stotina metara sam prolazio... i vidio ono što nikad... niti... na bilo kojem filmu užasa i strave...

Gledao sam s nekoliko stotina metara kako tenkovi tuku sa samo dvadeset metara crkvu i kuću... u blizini crkve u kojoj je bio veliki podrum, za koji sam pretpostavljao da je pun mještana, a naročito žena, staraca i djece. Čuo sam strašne krikove, vapaje, pucnjavu iz meni nepoznata naoružanja. Tad sam se podigao sa zemlje da bolje vidim šta se dešava. Vidio sam dosta tenkova, zapaljenih kuća, masu uniformiranih ljudi, sigurno sam vidio preko pet stotina nazovimo ih vojnika. Okamenjen i bespomoćan tako sam gledao sve dok nisam vidio da su dvojica tih vojnika jednog starca, a mislim da je to bio Luka Bilaver, star 95 godina, doveli pred sam tenk i gurnuli ga poda nj. Tada sam valjda i sam pao.

Poslije nekog vremena, sjećam se, da sam ustao i vidio masu žena i djece među tim vojnicima. Trčao sam tada kroz granate do podruma u kojem je bila smještena moja obitelj, uzeo od brata dvoje djece - jedno godinu, a drugo tri godine. Tada su me ostali, uplašeni, pitali - što je?! Valjda sam rekao da bježe. Znam samo da sam stigao u Raštane negdje oko pola tri ujutro. Ničeg se više ne sjećam, osim što su mi stalno pred očima zaklani i obješeni ljudi', posvjedočio je jedan Škabrnjanin.

Neki od mještana Škabrnje imali su sreće i taj dan uspjeli su spasiti svoj život i život svoje djece.

Ujutro, 18. studenoga, digli smo se kao i obično. Muž i sin su otišli na smotru u ZNG. Malo zatim, naši ljudi su nas obavijestili da tenkovi idu na nas, pa smo gotovo napola odjeveni otišli u susjednu kuću Petra Pavičića, u njegov podrum. U podrumu nas je bilo četrdesetak, uglavnom starci, žene i djeca. S nama je bilo sedamnaestoro djece, sve ispod deset godina.

Tenkovi su tukli po selu i pogodili kuću u kojoj smo bili. Detonacija je bila toliko jaka da su oni koji su stajali popadali. Kuća je bila sva razorena. Zatim su došli tenkovi blizu te kuće. Ispred njih je išla pješadija s oznakama JNA i odmah opkolila kuću. Gazda kuće Petar Pavičić više nije mogao izdržati, izišao je s bijelom maramom, rekavši da su unutra žene i djeca. U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili da izlazimo jedno po jedno, s rukama u vis. Najprije su naredili da izlaze starci, i kako je tko izlazio, tako je bio ubijen.

Tom prilikom ubijeni su: Joso Brkić, star 70 godina; Ivan Ražov (Iviša), 64 godine; Vice Šegarić, 60 god.; Rade Šegarić, 61 god.; Kata Rogić, 59 god. (ona nije odmah podlegla ranama, pa su dva ili tri sata poslije preko nje natjerali tenk). Potom su ubijeni gazda kuće Petar Pavičić (49 god.) i sin mu Mile (25 god.) te Ivica Šegarić (25 god.). S druge strane ceste mrtvi su ležali: Marko Brkić i žena mu Marija (ispod pedeset godina starosti), Stano Vicković (ispod 30 god. star) i Šime Šegarić, zvani Skoblar (oko 35 godina). Zatim su izveli nas preostale iz podruma i postrojili uza zid za strijeljanje. U tom trenutku dotrčao je jedan njihov vojnik i rekao: 'Jesmo li rekli da djecu nećemo!'

Taj vojnik nas je oslobodio i doveo do raskrižja zvanog Krčmetina i poveo u pravcu Benkovca. Ispred nas su vodili četiri preživjela muškarca, a to su bili Šime Šegarić i brat mu Bude, Pere Rogić i Dujo Šegarić. Njih su legli na cestu ispred nas i mučili. Tukli su ih kundacima, cipelama, čim su god stigli. Potom su ih odveli u Biljane Donje, gdje su ih najvjerojatnije ubili. Nas, žene i djecu, ponovo su postrojili na tom raskrižju Krčmetine. Posjedali su nas u dva reda, s razmakom koji je odgovarao tenkovskim gusjenicama, i pošli tenkom na nas. U tom trenutku dotrčala je nekolicina njihovih vojnika i zaustavila tenk. Svi smo bili izbezumljeni i prestrašeni. Tu su nas držali oko dva sata, zatim su nas odvezli u Benkovac', posvjedočila je jedna mještanka Škabrnje.

Dvadeset godina nakon stradanja Škabrnje, zatvorske su kazne za masakr i ratni zločin odslužile samo dvije osobe - Jovan Badžoka i Zorana Banić. Iako je odslužila šest godina, Banić je prije četiri godine izašla iz zatvora. Uhićena je u Švicarskoj na temelju međunarodne tjeralice 2001. godine i u Zadru je osuđena na 13 godina, u ponovljenom suđenju na deset, a Vrhovni sud joj je smanjio kaznu na šest godina.

Jovan Badžoka jedini je bio u sudnici kada se 1995. godine sudilo 26-torici optuženih za zločine u Škabrnji, i za taj zločin dobio je deset godina zatvora. Badžoku se zajedno s ostalim optuženima teretilo za masovno uništenje cijelog sela i izvlačenje civila iz podruma koje su 'potom ubili hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupotvrdim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava pred smrt mučili i masakrirali'.

Prije osam godina zbog zločina u Škabrnji uhićen je i Milenko Radak, za kojeg je na suđenju utvrđeno da je kao zapovjednik Drugog specijalnog voda dragovoljaca sudjelovao u napadu na Škabrnju, no dokaza za počinjenje ratnog zločina nije bilo te je 2004. oslobođen optužbe.

Temeljem tjeralice u Njemačkoj je u travnju ove godine zbog zločina u Škabrnji uhićen i Renato Petrov. Iako je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora, po povratku u Hrvatsku zatražio je novo suđenje i taj postupak je u tijeku na Županijskom sudu u Zadru. Petrov, nadimka Kostolomac, bio je poznat po iživljavanju nad hrvatskim vojnicima, o čemu je posvjedočio i Bruno Ivković, kojemu je o Petrovu tijekom zarobljenjištva u Kninu govorio Mladen Uzelac.

'Rekao mi je da je s njim bio u istoj postrojbi u napadu na Škabrnju. Ispričao je kako su ušli u jednu kuću u kojoj je za stolom sjedio starac i pio bevandu. Uzelac je starca htio izvesti iz kuće, ali mu je Petrov na to spočitnuo što se 'bavi tim starcem', nakon čega je izvadio pištolj i ubio ga hicem u glavu. Rekao mi je i da je Petrov bio među zapovjednicima njihove vojne policije', svjedočio je Ivković

ŠKABRNJA SE MOGLA SPRIJEČITI?

Dok preostali žitelji Škabrnje čekaju da za masakr odgovaraju oni koji su osuđeni u odsutnosti, postavlja se pitanje koliko odgovornosti leži i na hrvatskoj strani. Naime, prema izjavama koje je za Zadarski list dao zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja Marko Miljanić, tadašnje zapovjedništvo Sektora Zadar, na čelu s pukovnikom Josipom Tuličićem, znalo je da se na Škabrnju sprema napad, ali nije poduzelo nikakve mjere, posebice ne evakuaciju civila.

Zadarskom listu Miljanić je ispričao kako su tri, četiri dana prije napada hrvatske snage u Škabrnji ostale bez sustava veze, te kako je nekoliko dana prije toga iz Škabrnje povučen minobacački vod, iako je bilo poznato da je Škabrnja bila okružena neprijateljskim snagama. Dan prije napada Miljanić je došao u zapovjedništvo Sektora Zadar kako bi riješio problem zbog prestanka rada veze, no u razgovoru mu Tuličić nije spomenuo da se na Škabrnju sprema napad.

Dvadesetak dana nakon napada Miljanić se susreo s Jakovom Špadinom, načelnikom operative 134. biogradske brigade, koji je Miljaniću spočitnuo zašto nije evakuirao civile iz Škabrnje.

'Rekao mi je tada ovim riječima: 'Marko zašto nisi izvukao civile kada si znao da će biti napad na Škabrnju?', Rekao sam mu da ja o napadu ništa nisam unaprijed znao. Špadina kaže da je 17. studenoga u 10 sati ujutro bio kod zapovjednika Tuličića i referirao mu da me treba obavijestiti jer se preko prislušnih uređaja i drugih izvora došlo do podatka da se sutra, 18. studenoga, sprema veliki napad na Škabrnju. Špadina je tražio od Tuličića da mi se zapovijedi da izvučem civile, jer je napad više nego izvjestan. Tuličić je Špadini samo rekao: 'U redu, u redu!' Zanimljivo, ja dolazim sat i pol vremena nakon toga, zbog problema s vezom, ali o tome me nitko ne obavještava. Dakle, Tuličić mi ništa nije rekao o tome što mu je Špadina referirao', ispričao je Zadarskom listu Miljanić

Njegove riječi potvrdio je i Špadina, no pukovnik Tuličić sve opovrgava.

'Ma to su priče pojedinih budala. Ja sam otišavši iz Zadra taj grad potpuno zaboravio jer veći problem su mi bili domaći ljudi od neprijatelja. Pa sjetite se samo napisa protiv mene na gradskim fasadama. Zbog svega toga sam otišao s gorčinom u srcu. Ponavljam, o napadu nismo znali ništa unaprijed, a i da smo znali, ne znam čime bismo se branili. Škabrnja je bila najbolje naoružana od svih postrojbi na zadarskoj bojišnici. Sve što smo imali, slali smo u Škabrnju', rekao je za Zadarski list nekadašnji zapovjednik obrane Zadra Josip Tuličić