Prekid nastave zbog neizdrživih uvjeta u učionicama Tehničke škole Nikola Tesla u Vukovaru, uzorkovanih hladnoćom, ponovno je aktualizirao priču o uvjetima u kojima se školuju vukovarski učenici. Nažalost, odgovorni šalju umirujuće poruke u floskulama, a učenici i nastavnici sjede kod kuće i čekaju poboljšanje vremena. No, obustava nastave samo zbog hladnoće samo je djelić problema s kojima se suočavaju učenici vukovarske Tehničke škole. U svom dramatičnom apelu, naslovljenom s 'Krivi ste svi' i objavljenom na Facebooku, profesorica hrvatskog jezika Lilijana Radobuljac otvoreno je progovorila o problemu o kojem mnogi šute
'Gospodo, uvažena i preuvažena, vi koji sjedite u svojim foteljama, ispod stola tipkate SMS poruke, pratite što novinari pišu o vama, imate svoje tajnice, tople napitke, brinete jesu li vam kravate i košulje usklađene s bojom čarapa…
Piše vam jedna sasvim obična, provincijska profesorica, s kraja svijeta, a opet u granicama vaše nadležnosti i vaše odgovornosti.
Umjesto u školi, sjedim kod kuće i smišljam načine kako riješiti probleme koje ne mogu riješiti. Ali, što bi rekao Rilke, ja možda neću polučiti zadnji, konačni krug, no ja se trudim!
Vi se ni ne trudite. Vi ne čitate i ne pratite ono što vam ne odgovara. Ili, ako i pročitate, trudite se što prije zaboraviti, prešutjeti, jer ako se ne govori, možda se nije ni dogodilo.
Ali, evo nas, žao mi je što vas uznemiravamo, no naši problemi su, nekako, i vaši
Za one koji ne znaju (a čini mi se da već svi sve znaju – ah, krhko je znanje!) Tehnička škola Nikole Tesle u Vukovaru ove godine slavi 75 godina svog postojanja. Pravni smo nasljednici Batine škole rada, koja je počela raditi školske 1936. godine.
Završetkom procesa mirne reintegracije, 1998, počinjem raditi kao profesorica hrvatskoga jezika u Vukovaru, a 2007. sa skupinom učenika snimam dokumentarni film o školi pod nazivom Odavde do nigdje…
Upozorili smo na stanje u staroj i derutnoj zgradi. Školsku sportsku dvoranu zapečatila je Inspekcija rada jer je postala opasna po život. Na stropovima su rasle gljive, ravni krov je prokišnjavao po dotrajalim instalacijama, parket se dizao, u učionice smo postavljali posude, učili uz kuckanje kapi kiše i zakovane prozore čavlima. Počeli su otpadati, isušeni i prastari. Štakori i miševi su bili kućni ljubimci, neke su učenici čak i hranili, žao im bilo! Mi, odrasli, samo smo molili da se nikome ništa ne dogodi!
Tih godinama smo stalno u medijima, zovemo odgovorne, molimo… U listopadu 2010, selimo iz stare škole. Počinje obnova! Nitko sretniji.
Doduše, prostor u koji selimo je neprimjeren, iseljen davnih godina, hladan… Ali, malo rigipsa, bojanje zidova, stari namještaj i eto nas… Ma tko ne bi izdržao! Čeka nas nova škola, naša, ali nova. Ovdje smo samo podstanari, ništa drugo. To što postoji jedan toalet na skoro 500 učenika, a Bože moj, proći će.
Prošle godine bilo nam je hladno, da, no nitko se nije previše bunio, učili smo, stvarali, radili… Učenici ove škole godinama su prvaci županijskih natjecanja u sportu (mi, bez sportske dvorane), na LiDraNu (jedina srednja škola u Vukovaru koja ima svoj školski list, a eto, ove godine, jedini smo i u županiji), uspješno završavaju srednjoškolsko obrazovanje, upisuju fakultete.
Postavljene su nam, te prve godine u Radničkom domu, na zidove, grijalice koje imaju i termostate. Dobili smo i linoleum na pod, da nismo na golom betonu. Hodnici se nikada nisu grijali,a grijalice su stenjale pod naletima minusa. Pučka pravobraniteljica za djecu napisala je da su nam prekršena sva prava, pa je 5. listopada preporučila županiji što žurniju obnovu školske zgrade, ako je moguće i prije dogovorenog roka. Naglasila je da ovaj privremeni prostor narušava sigurnost i zdravlje djece
No, izdržali smo, i čekali početak ove školske godine. Selimo se, hej!
Slijede šokovi… Izvođač radova završava u stečaju, sve se obustavlja… Na našoj staroj školi više nema radova. A mi postajemo svjesni situacije. Tko zna koliko i do kada.
Ne, ne selimo se.
Ne želim vas zamarati detaljima ugovora, natječaja, pitanja izvođača radova. O tome neka brine netko drugi.
Mene brine sadašnjost. SADA i OVDJE. Tko je odgovaran što učenici i profesori sjede u učionicama na sedam stupnjeva, a na hodnicima je debelo u minusu??? Tko je odgovoran za sliku razreda u kojem učenici sjede zaogrnuti pokrivačima, a ja izgledam kao da mi trebaju štapovi za skijanje jer sve ostalo već imam na sebi? Tko je odgovoran što zujanje tih grijalica i stenjanje pod debelim minusom prelazi sve dopuštene decibele? Tko je odgovoran što ništa više ne smijemo uključiti u struju (ne daj Bože) jer pada cijeli sustav, pa onda priskače HEP, a mi u mraku čekamo…
Tko je odgovoran za skupu opremu koju smo dobili IPA projektom (svojim radom) i koju smo morali instalirati u učionicu bez grijanja (da, zaboravih, broj 'grijanih' učionica manji je od broja razreda, pa se nastava TZK odvija baš u jednoj takvoj)? Hoće li ta oprema (računalna) izdržati, znat ćemo kada okopni!
I, eto nas… U 21. stoljeću. Treći dan sjedim kod kuće i smišljam. Pa nešto preko blagoslovljene društvene mreže vježbam s maturantima za državnu maturu. Tko im treba dati odgovore? Ja? Kada pitaju, kada ćemo u školu, odgovaram da prate vremensku prognozu i kada gospodin Vakula ili gospodin Sijerković kažu da smo u plusu, eto nas. O da, obećali smo i da ćemo sve nadoknaditi, sve stići. Kao i ostale škole u Hrvatskoj.
Svi jednaki, polagat ćemo državnu maturu pod jednakim uvjetima!
Samo da ste smogli snage i došli, stali pred te mlade ljude… Ali, niste…
Nije važno.
Stajat ću ja.
Ne izgledam baš lijepo, ne slaže mi se boja čarapa (doduše i ne vide se u skijaškim čizmama) s bojom očiju. A i frizura mi je nešto ovlaš počešljana, od kape valjda?
Ali, imam srce, gospodo uvažena i preuvažena.
O znam, imate puno posla!
Ne dajte se ometati.
Sad će zatopliti, samo što nije.
I da, čujem da nam je stigao još jedan sloj linoleuma
Hvala vam, od srca koje se skameni kada čuje za naziv bilo koje institucije koja bi trebala brinuti o nama.
Lilijana Radobuljac, prof. mentor
dobitnica nagrade Ponos Hrvatske, autorica tri knjige'
