Ježićevo svjedočenje protiv bivšeg prijatelja može se svesti na nekoliko jednostavnih teza: u Sanaderovo ime ubrao je mito od pet milijuna eura, no spreman je u svakom trenutku vratiti ga bilo kome, državi ili bivšem premijeru. Doduše, u međuvremenu je dosta tog novca i potrošio - ali, kako ljutito kaže Ježić, to nije ničija briga doli njegova...

Kontroverzni riječki poduzetnik u četiri mjeseca pritvora u Remetincu očito je imao dosta vremena za razmišljanje o svemu, od vlastite gorke sudbine do morala i smisla života. Razmišljao je vjerojatno i o prijateljstvu - onako općenito, ali misli su mu sasvim sigurno najčešće letjele na jednu osobu. Ivu, dakako; na Slavka Linića i njegovo famozno drijemanje na palubi jahte u novim odnosima snaga nije pametno ni pomisliti, a kamoli to spominjati...

Uglavnom, nije se pokazao kao previše odan prijatelj. Utopio je Sanadera, čak i po cijenu vlastite nesreće i komplikacije ionako zeznutog pravosudnog slučaja. Nije se pokazao ni previše zahvalan, a sam Sanader je, eto, na svojoj doslovce posljednjoj sjednici vlade odlučio smjestiti golemi plinski terminal upravo na Ježićevo zemljište na Krku i tako mu galantno povećati vrijednost nekoliko desetaka puta. Nema što, par mjeseci u zatvoru čini čuda, čini se da je i Mladen Bajić toga svjestan.

Priča o Robertu Ježiću znatno ovisi o vremenskom periodu u kojemu je ispričana: u doba socijalizma bio je jedan od rijetkih koji je iz inozemstva poslovao s tadašnjim jugoslavenskim energetskim gigantima, vunderkind koji je - navodno igrom slučaja, upoznavši političko-špijunske moćnike na jedrenju, gdje je bio obični skiper - polako gradio karijeru, poznanstva, veze i bakovni račun. Po stvaranju hrvatske države već je bio duboko u biznisu, pa mu nije bilo teško pronaći zajednički jezik s novom garniturom, u kojoj su i dalje ionako prevladavali tehnomenadžeri iz doba komunizma. Za svaki slučaj učlanio se i u HDZ, pa je u nebrojenim prilikama doslovce mahao svojom članskom iskaznicom broj 83.

Njegov 'Sanader' s početka devedesetih zvao se Franjo Gregurić i u to doba bio je hrvatski premijer i čelnik INA-e. To doba bilo je ključno za Ježićev eksponencijalni rast, pa je zajedno s državnom naftnom kompanijom osnovao novu tvrtku koja je skladištila sirovine za kompletnu pretokemijsku industriju. Uskoro je shvatio da može i sam, pa je uz blagonaklonost tadašnjeg šefa navodne liberalne struje HDZ-a Hrvoja Šarinića postao gotovo pa monopolist na petrokemijskom tržištu u državi. Posao je cvjetao, povremeno se pojavljivao i vječni Davor Štern, da bi nakon pada HDZ-a našao zajednički jezik sa Slavkom Linićem, baš uoči konačne kupnje tada moćne tvrtke Dioki.

Nikada nije točno razjašnjena uloga države, Carinske uprave, INA-e i Privatizacijsko-investicijskog fonda Dom, odnosno njegova šefa Darka Ostoje, no jasno je da je upravo nakon tog poteza Ježić narastao do neslućenih razmjera. Pogodilo se da se upravo u to doba pojavio i Sanader, pa je riječki poduzetnik najednom postao jedan od najmoćnijih hrvatskih gospodarstvenika. U zenitu karijere, negdje 2008. godine, pojavila se ideja o izgradnji LNG terminala u Omišlju, kojim bi cijeli biznis konačno bio zaokružen: profit bi se mjerio doslovce u milijardama, a petrokemijska industrija - kojom je Ježić ionako suvereno vladao - doživjela bi metamorfozu. Sanader je, kako vidimo, tomu bio izuzetno sklon, no čini se da je svaka usluga imala svoju cijenu. U ovom slučaju, plaćalo se Novim listom

Ježić je koncem 2008. godine preuzeo riječki dnevnik, što je izazvalo konsternaciju u medijskim krugovima: uvjereni HDZ-ovac osvojio je novine koje se smatra utvrdom kritičkog novinarstva, s očitim ciljem pacifikacije, odnosno ušutkavanja. Svjedoci tvrde da je u širim krugovima nastupao dosta oprezno i umjereno, valjda jer još nije uspio pohvatati sve konce, a za početak se odlučio pokupovati dvadesetak vrlo uglednih novinara i tako dokazati svoju otvorenost i tolerantnost.

Uskoro je, međutim, priča krenula u suprotnom pravcu: dijelu novinara zabranio je pisanje, drugi dio razočarao je odustajanjem od najave pokretanja 'novog ozbiljnog tjednika', a doslovce sve zaposlene zaprepastio je izvlačenjem 17 milijuna kuna iz Novog lista i prebacivanjem novca u Dioki. 'Tko je bolji premijer od Ive Sanadera?!' znao bi povišenim tonom pitati svoje zaposlenike, sve dok sam Sanader nije netragom nestao. Već tada bilo je jasno da je njegova epizoda u Novom listu pri kraju, jedino pitanje bilo je hoće li novine preživjeti do njegova odlaska.

Nekako su uspjele, uz tiražu smanjenu za četvrtinu, nezadovoljne zaposlenike sa smanjenim plaćama i golemim minusom na računu tvrtke.

Preostao mu je još Dioki, a na tu tvrtku država namjerava staviti šapu. Ako ne ode u stečaj, preuzet će je vjerovnici, iako je iz igre već ispao Ivan Čermak, navodno zato što nije pristao ostaviti Ježića u vlasničkoj strukturi. Kuloari tvrde da će glavni igrač ipak biti HEP, koji će pretvoriti svoja golema potraživanja u udio u vlasništvu. Ježiću, navodno, ostaje gotovo pa simboličnih sedam posto.

I tako, krug je zatvoren. Poduzetnik koji velik dio svoga uspjeha ima zahvaliti politici, na koncu je prisiljen o politici govoriti s klupe za svjedoke, premda se otvoreno zaziva i njegovo smještanje iza rešetaka. Jakih aduta Ježić više nema, barem se tako čini. Preostalo mu je samo - zazivati milost.