U posljednje dvije godine do javnosti nije doprla nijedna veća pobuna ili prosvjed stanara hrvatskih zatvora i kaznionica, iako povoda za to imaju i previše. Sjećamo se tek bunta i štrajka glađu ženskog dijela kaznionice u Požegi 2010. godine, kada su se robijašice žalile na uvjete smještaja. Upravitelj kaznionice proslijedio je pritužbe Ministarstvu pravosuđa i tu je priči bio kraj.

Prošlog ljeta stanovnici zatvora u Gospiću, strahujući od ukidanja propisanih povlastica (slobodan vikend, izlazak u grad...), nisu se usudili na prosvjed i štrajk, nego su preko obitelji i medija pokušali alarmirati javnost zbog kršenja ljudskih prava. Novinaru Slobodne Dalmacije požalili su se da ih pravosudni policajci brutalno mlate i za najmanji neposluh, a posebno su bili zabrinuti zbog sustanara kojemu je bila zabranjivana važna operacija očiju.

NAJNOVIJI 'SLUČAJ DUBROVNIK' ZGROZIO JAVNOST

Tako se do prije tjedan dana činilo i da su zatvorenici u Dubrovniku uobičajeno nezadovoljni zbog prenapučenosti i loše zdravstvene skrbi, no ispostavilo se da bi njihova svjedočanstva i samu upravu zatvora mogla odvesti iza rešetaka. Osuđenici, ali i zaposlenici zatvora u Dubrovniku poslali su dopis USKOK-u u kojemu u 27 točaka tvrde da upravitelj Amir Bijelić provodi vlastiti zakon bogateći se na zatvorenicima koje usput izrabljuje i maltretira.

Prema pisanju Jutarnjeg lista, upravitelj Bijelić tjera stanovnike svoga zatvora da mu popravljaju dijelove jedrilice i renoviraju zatvorski stan, i to samo za kutiju cigareta. Osuđenici tvrde da ravnatelj sadistički iskušava granice ljudskosti provocirajući epileptične napadaje kod bolesnika, premještajući oboljele od upale pluća u pušačke prostorije i kažnjavajući zatvorenike 'samicom', u kojoj bi ih dočekao osuđenik za silovanja.

Ministarstvo pravosuđa i Uprava za zatvorski sustav reagirali su na stravični anonimni dopis i formirali sedmeročlano povjerenstvo koje je krajem ožujka provelo nadzor u zatvoru upravitelja Bijelića. Dok se rezultati očekuju ovoga tjedna, u još jedan nadzor ovih dana se sprema Ured pučkog pravobranitelja. 

ZATVORENICIMA ZBOG LOŠE ZDRAVSTVENE SKRBI PRIJETI HEPATITIS C

Pravobranitelj Jurica Malčić tvrdi da mu se nitko iz dubrovačkog zatvora dosad nije žalio na tako drastična kršenja ljudskih prava i ponašanje upravitelja Bijelića, no takvo postupanje prema zatvorenicima mu ipak nije strano: 'Dobivamo pritužbe zbog maltretiranja zatvorenika i mobbinga zaposlenika u drugim zatvorima, ali ne u odnosu na upravitelja Bijelića, to je i za nas bilo iznenađenje.'

Malčić kaže da mu se zatvorenici, osim na uobičajene probleme, žale da ih ne obilaze suci izvršenja (oni bi trebali štititi njihova prava i nadzirati zakonitost izvršavanja kazne), da im se ograničavaju telefonski pozivi rodbini te da im pravosudni policajci otvaraju pisma koja zatim koriste protiv zatvorenika.

U svom izvještaju za 2011. godinu pravobranitelj je istaknuo problem širenja hepatitisa C među zatvorenicima zbog neliječenja ili predugog odgađanja početka liječenja. Ministarstvo zdravlja bi, prema Zakonu o izvršavanju zatvorske kazne, trebalo redovito provoditi zdravstveni nadzor u zatvorima, no to se očigledno ne događa.

Malčić je u izvještaju upozorio i da se u kaznionici u Glini na zubara čeka čak do četiri mjeseca. Upzorava na općeniti manjak zdravstvenih djelatnika, posebno u Zadru i Šibeniku, gdje ponekad i zatvorski čuvari rade njihov posao. Također ističe da je zakonski minimum dnevne šetnje na otvorenom od dva sata u mnogim zatvorima i kaznionicama postao maksimum (više se ne dozvoljava), da zatvorenici nemaju mjesta za vježbu te da zbog nedostatka stolova i stolica jedu na krevetu snalazeći se samo sa žlicom.

NAJGORE U REMETINCU, VARAŽDINU, BJELOVARU, GLINI I PULI?

Popis kršenja prava robijaša poprilično je dug, a najveći dio odnosi se na stari problem prenapučenosti. Prema zakonu, zatvoreniku se mora osigurati minimum od četiri kvadratna metra površine i 10 kubičnih metara prostora, a u stvarnosti to izgleda otprilike ovako: 'U Zadru je tijekom pregleda zatvora 15 osoba spavalo na podu, a u Šibeniku dvije osobe. Sobe su zbog prenapučenosti neuredne i zagušljive. Zatvor u Karlovcu prenapučen je 220 posto, a u sobi površine 26,33 metra kvadratna i 79 kubičnih metara nalazi se 10 kreveta i jedan madrac. Umjesto šest, u sobi boravi 11 ljudi...'

Zbog ovakvog tretmana zatvorenici možda nisu prosvjedovali, ali neki su se odlučili na tužbu protiv Republike Hrvatske. Na stranicama Ustavnog suda pronašli smo deset presuda Europskog suda za ljudska prava u korist zatvorenika. Zagrebačka odvjetnica koja se bavi pravima zatvorenika, Lidija Horvat, tvrdi da su, prema njezinim saznanjima, standardi najviše narušeni u Remetincu, Varaždinu, Bjelovaru, Glini i Puli: 

'Uglavnom je većina soba prekrcana, rijetko se nađe soba koja odgovara zakonskim uvjetima. Većina soba nema sanitarni čvor po standardima. Ograničena su im tuširanja na jednom tjedno zimi i dva puta tjedno ljeti', kaže Horvat, pojašnjavajući da je traženje odvjetnika (radi ishođenja novčane odštete koja im je zakonom zajamčena u slučaju kršenja ljudskih prava) visokorizičan potez zatvorenika.

Bivša vlada je 2009. godine donijela Akcijski plan za unapređenje zatvorskog sustava kojim je do 2014. godine predviđena dogradnja zgrade zatvora u Zagrebu za 382 zatvorenika i izgradnja kaznionice i zatvora u Šibeniku za 1270 zatvorenika, a Uprava za zatvorski sustav će ga se nastaviti pridržavati - navode u odgovoru na pitanje kako se misle boriti s problemima u zatvorima.

U zakonu piše da je cilj zatvorskih kazni 'osposobljavanje osuđenika za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe'. No nakon nekoliko anonimnih 'razglednica' iz kaznenih ustanova diljem zemlje, pitanje je obavljaju li hrvatski zatvori svoju društvenu funkciju, jesu li u stanju rehabilitirati kažnjenike, ili su samo jedna od korumpiranih postaja u kojima se uzgaja kriminal.


158902,187205,140728,150464