Žrtve su predugo čekale, vrijeme je da državne institucije počnu raditi svoj posao, a ne da se civilne žrtve rata i 20 godina kasnije osjećaju kao građani drugoga reda umjesto da konačno budu priznate njihove patnje - apel je upućen s konferencije 'Civilne žrtve rata u Hrvatskoj - Pravo na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja ljudskih prava i povreda međunarodnog humanitarnog prava' u organizaciji Documente - Centra za suočavanje s prošlošću
Broj civilnih žrtava rata u Hrvatskoj još uvijek nije poznat, a neki izvori govore o brojci od 4.000 do 8.000 usmrćenih, ranjenih i zlostavljanih osoba. Civilni su stradalnici žrtve usmrćenja, ranjavanja, terorističkih i diverzantskih djela, seksualnog zločina, stradali od mina, kazala je programska koordinatorica Documente Emina Bužinkić
Brojni članovi obitelji žrtava ratnih zločina nisu dobili ni moralnu ni materijalnu zadovoljštinu za svoje gubitke. Njihova patnja nije priznata, počinitelji zločina nisu kazneno odgovarali, a većina je izgubila parnice za naknadu štete protiv Republike Hrvatske te su dužni plaćati visoke troškove parničnog postupka. Tek je maleni dio te populacije dobio status civilnih žrtava rata te ostvaruju minimalna socijalna prava, stoga Documenta želi skrenuti pozornost na njihov položaj i apelirati za pronalazak odgovarajućih rješenja za obeštećenje civilnih žrtava rata u Hrvatskoj.
Od danas kreće kampanja u vidu osam spotova koji donose osam tužnih i teških slučajeva čiji su protagonisti civilne žrtve rata koje predugo čekaju na priznanje svoje patnje, bilo da je riječ o ocu kojeg su odveli pripadnici srpskih postrojbi, kao u slučaju predsjednika HVIDRA-e Daruvar Krešimira Ivančića, ili ubojstvu supruga koje su počinili hrvatski vojnici, kao u slučaju predsjednice Udruženja obitelji ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih Protiv zaboravaMarice Šeatović, ili stradaloj djeci i suprugu logorašu iz Morinja, kao što je slučaj predsjednice Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Marije Lukšić.
Iznoseći po tko zna koji put svoje osobne, ali i po ignoranciji države gotovo identične tragedije, iako suočeni s mnogobrojnim problemima, sve troje izrazilo je nadu da će državne institucije konačno početi raditi svoj posao, ali nisu mogli suspregnuti opravdano ogorčenje zbog predugog čekanja, a i kao dodatni šamar doživjeli su izostanak predsjednika Ive Josipovića te ministara branitelja, zdravlja i pravosuđa Predraga Matića Freda, Ranka Ostojića i Orsata Miljenića. Spomenuti se kvartet zbog nedolaska ispričao drugim obvezama i na konferenciju uputio svoje poslanike.
Zaboljelo je to posebno, kako je sama istaknula, Mariju Lukšić, koja je upitala 'ima li uopće smisla da si po 101. put prepričavaju isto, jer nema onih koji bi to trebali čuti na vlastite uši, a ne da im to kasnije referiraju poslanici iz marljivo pisanih bilješki'. 'Josipović uvijek govori o pravdi i pravednosti, a danas ni njega ni ministara nema ovdje. Zaslužujemo barem poštovanje, a ovime smo opet omalovaženi i ispadamo samo glumci u filmovima za dokazivanje istine u Domovinskom ratu. Sve moguće stvari su obeštećene u ovom ratu, samo ljudi nisu', upozorila je Lukšić, višekratno istaknuvši da je razočarana i ožalošćena nedolaskom predsjednika.
Ne znam koliko puta trebaju naše žrtve biti ubijene da se nešto učini... kao da smo građani drugoga reda... bezvrijedni', kazala je Marica Šeatović, koja ipak ne gubi nadu da će se državne institucije pokrenuti i početi raditi svoj posao.
Na korak u tom smjeru pokušava ih potaknuti i ova konferencija i spotovi te internetska stranica www.civilnezrtve.hr, za što je medijski koordinator Documente Eugen Jakovčić kazao da 'predstavlja pokušaj solidarnosti s ljudima koji toliko godina nakon rata i dalje doživljavaju svakakve stvari, ali ne i priznanje patnje', te je ova kampanja usmjerena odgovornima u državnim institucijama da bi se konačno riješilo ovaj problem jer 'žrtve su predugo čekale'.
