Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja bivše vlade, provelo je istraživanje o položaju žena u selima 18 hrvatskih županija. Žene od 18 do 81 godine odgovarale su u razdoblju od 2009. do 2011. godine na 101 pitanje anonimne ankete čiji su rezultati poprilično zabrinjavajući.

U anketi je sudjelovalo 1656 žena, u prosjeku 42-godišnjakinja, od koji je 75 posto doživjelo neki oblik obiteljskog nasilja. Najzabrinjavajući rezultat ankete jest da čak 43,53 posto ispitanica priznaje da 'ponekad doživljava nasilje u obitelji', a čak 30 posto njih 'često se susreće s obiteljskim nasiljem'. Samo 25 posto tvrdi da nikada nije doživjelo nasilje u obitelji! Što točno nasilje u obitelji u ovoj anketi predstavlja, nije definirano, no to ne umanjuje problem s kojim se očigledno društvo mora uhvatiti u koštac.

Udruge za zaštitu ženskih prava nisu svoj utjecaj dovoljno proširile do mjesta gdje su najpotrebije, odnosno do sela. Na to ukazuju podaci iz ankete koji govore da 57 posto ispitanica ne zna gdje bi potražilo pomoć vezano za nasilje u obitelji, a za većinu ženskih udruga uopće nisu čule. Čak 81,28 posto ispitanica nije čulo ni za institut Pravobranitelja za ravnospravnost spolova, a za Ured za ravnopravnost spolova nije čulo 'samo' tragičnih 72,64 posto. 

Njihov način informiranja najčešće je putem televizije - čak 41 posto, zatim putem radija 29 posto, a samo 16 posto žena na selu čita dnevne novine.

Žene na selu su uglavnom završile srednju školu, većina ne govori ni jedan strani jezik, a mali postotak se izjasnio da se pasivno služi engleskim jezikom. Oko 62 posto ispitanica završilo je autoškolu, no čak 57 posto uopće ne koristi to znanje i ne vozi automobil. Njih 23 posto priznaje da je informatički nepismeno, 25 posto ocjenjuje svoju informatičku pismenost lošom, 34 posto osrednjom, a samo 13 posto smatra da se vrlo dobro služi kompjuterima.

Oko 76 posto ispitanica smatra da je hrvatsko društvo izrazito patrijahaln, a to najčešće primjećuju u podjeli na muške i ženske poslove te u nedovoljnom vrednovanju ženskog rada u svakodnevnom životu. Te razlike primjećuju čak i u samom početku života, kroz drukčiji odgoj dječaka i djevojčica.

Kad je u pitanju donošenje odluka, žene imaju pravo glasa samo kod nabave opreme za domaćinstvo (kućanski aparati), kod kupovine odjeće, obuće i ostalih potrepština za djecu te kod izbora menija za ručak. Muškarci, pak, odlučuju o svemu ostalom – prodaji ili kupvini zemljišta, načinu proizvodnje u poljoprivredi, kupovini automobila pa čak i odlasku na godišnji odmor.

Dok poslove na poljoprivrednom gospodarstvu dijele s muškarcima (žene se brinu za perad, muzu krave, proizvode mliječne proizvode, brinu za povrće i čiste staje), žene u kući gotovo sve rade same. Pomažu im - opet žene - njihove majke, svekrve ili ženska djeca. Muškarci se u kući brinu za popravak kućanskih aparata te za plaćanje računa. Partneri podjednako kreče zidove u kući i vode djecu kod doktora.

Ispitanice ulogu žene na selu doživljavaju kroz redovni odlazak u crkvu, redovito kuhanje, čišćenje kuće pa čak i kroz to da žena uvijek mora biti dobro raspoložena. S druge strane, pomalo kontradiktorno, većina misli i da bi žena svoje slobodno vrijeme trebala posvetiti sebi te da bi morala biti financijski neovisna o partneru. Također smatraju da bi trebale odlučivati o zajedničkom gospodarstvu, same rješavati svoje probleme te biti aktivne u lokalnoj zajednici. 

Na pitanje što je za njih u ovom trenutku najvažnije, najčešće odgovaraju da im je važno razumijevanje i sklad sa svim članovima obitelji, zatim njihovo zdravlje, sretan obiteljski život, zdrava obitelj, bolji standard i tek nakon toga uspješno školovanje djece.

Kako bi im na selu bilo bolje, žene predlažu povećanje broja radnih mjesta u ruralnim područjima, poboljšanje socijalih uvjeta, obrazovanje te obučavanje ljudi na selu.