Autonomna ženska kuća Zagreb u suradnji je s partnerima iz The Advocates for Human Rightsa i Bulgarian Gender Research Foundationa u svom Izvještaju o ljudskim pravima naslovljenom s 'Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje' upozorila da u Hrvatskoj, unatoč postojanju zakona i propisa, postoje ozbiljni problemi u njihovoj provedbi koji negativno utječu na sigurnost žrtve i odgovornost počinitelja.

Izvještaj je rezultat praćenja državne implementacije zakonodavstva o partnerskom nasilju u kojem su aktivistice i aktivisti nevladinih udruga provele dvije misije monitoriranja (u listopadu 2010. i veljači 2011. godine) te proputovale 11 hrvatskih gradova. Provele su 67 intervjua s predstavnicama organizacija civilnog društva, radnicama skloništa i državnih domova, žrtvama nasilja, zaposlenima u centrima za socijalnu skrb, policijom, sucima, državnim odvjetnicima, odvjetnicima, zdravstvenim djelatnicima i zaposlenima u zatvorskom sustavu.

Tportal se iz opsežnog izvještaja fokusirao na angažman državnih odvjetnika i sudsku praksu, budući da je ocijenjeno kako je 'u Hrvatskoj procesuiranje kaznenih ili prekršajnih slučajeva partnerskog nasilja otežano zbog nedjelovanja, nesenzibiliziranih stavova, jezika zakona i propusta prioritetiziranja sigurnosti žrtve'. Uz sâm izvještaj, ovdje donosimo i izdvojene, posebno šokantne slučajeve partnerskog nasilja.

Hrvatska je, inače, još prije devet godina donijela Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji te je, kao jedna od prvih u regiji pokazala odlučnost u borbi protiv partnerskog nasilja. Nažalost, pokazalo se kako praksa, pogotovo kad je postupanje po jednog drugom zakonu, onom kaznenom, baš i nije sjajna

Istraživanje je pokazalo kako, znajući činjenicu da se slučajevi partnerskog nasilja u obitelji mogu procesuirati kroz nekoliko zakona iz kaznenog i prekršajnog okvira, državno odvjetništvo ne procesuira slučajeve prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Ne koristi često ni poseban članak Kaznenog zakona kojim se kažnjava svako nasilno, zlostavljajuće ili osobito drsko ponašanje koje dovodi drugog člana obitelji u 'ponižavajući položaj' i koji propisuje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Razlog tomu je neprecizna definicija nasilničkog ponašanja

Udruge upozoravaju kako državno odvjetništvo ne smatra partnersko nasilje u obitelji kaznenim djelom, osim ako je 'prvo prijavljeno nasilje teškog oblika ili postoji povijest ponavljanja nasilja'. Navode i kako postoji 'prešutni dogovor' između državnog odvjetništva i policije da se slučaj ne bi trebao procesuirati do treće policijske intervencije

Zbog sporosti u proceduri, mnogi kazneni slučajevi obiteljskog nasilja procesuiraju se kao prekršajni kako bi se postupak ubrzao pa se ukazuje da je 'sporost državnog odvjetništva faktor koji doprinosi odbacivanju predmeta, posebno kad se žrtva ohladi'.

'S obzirom na to da se kaznenim presudama izriču veće kazne, neprocesuiranje incidenta kao kaznenog djela može uskratiti pravdu žrtvama nasilja. Nadalje, neadekvatan odgovor odvraća žrtve od ponovnog prijavljivanja nasilja te osnažuje počinitelje nasilja', kažu udruge.

Čak i u slučajevima teških fizičkih ozljeda, nastavljaju udruge, državni odvjetnici su i previše spremni odbaciti predmet kada žrtva odluči da ne želi svjedočiti protiv svog supruga, nije surađujuća ili se povuče zbog prijetnji, straha, srama ili drugih razloga. Pravda može biti ometana i zakonskim člankom koji oslobađa supružnike od obaveze svjedočenja pa će kazneni predmet tada biti zatvoren.

Kad je ponašanje sudaca, odnosno njihovi stavovi u pitanju, istraživanjem je utvrđeno kako postoji nedostatak redovite edukacije, 'previše popustljivo' kažnjavanje čest izostanak davanja prioriteta sigurnosti žrtve.

Uobičajeno je da suci ne gledaju na partnersko nasilje kao na zlostavljanje koje prijeti dobrobiti i sigurnosti žene, već kao na 'poremećene odnose', 'svađu' ili manje prijestupe. Suci znaju omalovažavati iskustva žrtava i pitati ih zašto su čekale toliko dugo da prijave nasilje. Još jedno sudačko pogrešno shvaćanje jest ono po kojem smatraju da žrtve lažu o nasilju kako bi izigrale sustav ili dobile imovinu', ocijenili su autori izvješća uz upozorenje kako su 'neki suci pokazali uznemirujuće nepoznavanje samog zakona'.

Ipak se kod kažnjavanja u posljednje vrijeme dogodio trend povećanja zatvorske kazne u onim regijama u kojima je porastao femicid, odnosno rodno zasnovano ubojstvo, počinjeno nad ženama, djevojkama ili djevojčicama koje počine muškarci. U protekle se četiri godine, naime, dogodilo ubojstvo žena u jednoj regiji svake godine, tako da su suci u tom području počeli izdavati strože kazne.

Obično suci izdaju novčane kazne kao kazne za prekršaje nasilja u obitelji, posebice u slučajevima prvog počinjenja fizičkog nasilja, a ponekad čak i drugi put. Anketirani sugovornici smatraju da su novčane kazne neučinkovite, jer počinitelji ih mogu i ne platiti, a žrtve ostaju nezaštićene.

Kod kažnjavanja zatvorskom kaznom, one su često znatno kraće od maksimalnih pet godina. Odvjetnici su potvrdili da je uobičajeno trajanje zatvorske kazne od jedne godine. 'Čak i ako suci kazne počinitelje kaznom zatvora, kažnjavanje počinitelja potkopavaju problemi u zatvorskom sustavu, uključujući kašnjenja u izvršavanju kazni i pogodnost izlazaka koje omogućuju privremeno puštanje zatvorenika na slobodu', navodi se u izvještaju.

Na kraju, pretrpanost zatvora u Hrvatskoj može dovesti do kašnjenja u zatvaranju ili ranijem puštanju počinitelja nasilja. Skoro svih 14 zatvora, sedam kaznionica i dva popravna objekta za maloljetnike su prekapacitirani, a procjenjuje se da su popunjeni u prosjeku do 150 posto svojih kapaciteta.

Zbog pretrpanih zatvora, može potrajati i do godinu dana prije nego počinitelj ode u zatvor. Ako bi u zatvoru moglo biti 50 kreveta, od kojih bi 10 bilo rezervirano za počinitelje obiteljskog nasilja, ti bi kreveti uvijek bili puni', zaključili su intervjuirani predstavnici nevladinih organizacija.

Uz priznanje vlasti da je poduzela važne korake u borbi protiv obiteljskog nasilja, monitoring je otkrio kako država mora poduzeti dodatne mjere kako bi u potpunosti zaštitila žrtve, realizirala njihovu sigurnost i kaznila počinitelja. Zbog postojanja problema u samom Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, jedna je od ključnih i završnih preporuka hitna izmjena i dopuna.