Na tribini su o ovoj delikatnoj temi govorili Mario Mažić iz Inicijative mladih za ljudska prava, Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, te Milena Čalić Jelić iz Documente - Centra za suočavanje s prošlošću.

Mario Mažić govorio je o kampanji koju je pokrenula Inicijativa mladih za ljudska prava, čiji je cilj pristup pravdi za žrtve silovanja i drugih seksualnih zločina u ratu. Kampanja je pokrenuta kako bi se kroz javne rasprave i okrugle stolove potaknulo Hrvatski sabor da usvoji prijedlog izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku te kako bi se zločini bolje procesuirali u skladu s međunarodnom praksom, koja je u mnogočemu naprednija od one našeg pravosuđa.

Kampanjom se želi postići promjena i unapređenje postojećeg zakonskog okvira, ali i stvoriti atmosferu u kojoj bi žrtvama bilo lakše javno istupati i u kojoj bi im se omogućilo da nastave normalno živjeti, a ne da se njihova trauma iznova i iznova ponavlja.

Višnja Ljubičić osvrnula se na praksu silovanja u Domovinskom ratu. Seksualni zločini u ratu jedan su od alata etničkog čišćenja koji su vojske sustavno koristile. Silovanje se smatralo 'specifičnom metodom ratovanja' te pravom pobjednika rata.

Žrtve silovanja nemaju podršku javnih institucija, moraju se nositi sa šutnjom i nerazumijevanjem od strane javnosti, te se stoga osjećaju kao da su one optužene.

Višnja Ljubičić istaknula je u tom kontekstu važnu ulogu organizacija civilnog društva da podignu svijest i savjest institucija na državnom nivou, s obzirom na to da je nakon 20 godina šutnje krajnje vrijeme da se nešto poduzme za žrtve silovanja.

Milena Čalić Jelić iz Documente govorila je o zaključcima proizašlim iz analize slučajeva u kojima su pred domaćim sudovima bili procesuirani seksualni zločini kao dio optužnice.

Žrtve silovanja nailaze na teške, često nepremostive poteškoće u ostvarivanju svojih statusnih prava i u procesuiranju zločina. Slučajevi seksualnog zlostavljanja uglavnom nisu procesuirani, a žrtve nemaju osiguranu psihosocijalnu i drugu potporu. Kada se zločini i procesuiraju, kazne za počinitelje sramotno su niske.

Žrtve ratnog silovanja ne ostvaruju pravo na besplatnu pravnu pomoć, u većini slučajeva ne dobivaju pripadajuću im satisfakciju i reparacije, a zločinci ostaju nekažnjeni i izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

'Iz perspektive dostupnosti pravde, vjerojatnost da se zločin procesuira vrlo je mala, kao i dobivanje pripadajućih im statusnih prava. Situacija je katastrofalna na svim područjima', nadovezao se Mario Mažić.

Višnja Ljubičić dodala je kako je potrebna edukacija posebnih sudaca kako bi se senzibilizirali za vođenje postupaka ove vrste te kako bi se izbjegla dodatna viktimizacija i traumatizacija žrtava.

Još jedan problem je što ne postoji jedinstvena baza podataka za sve žrtve, te je potrebno usuglasiti brojke. Podaci koje je prikupila Documenta trebali bi pritom pomoći.

Također, potrebno je provesti javnu kampanju kako bi žrtve bile svjesne svih prava koja su im na raspolaganju (mogućnost zatvorene sjednice, svjedočenja pod pseudonimom ili putem videolinka), kako bi ih se ohrabrilo na svjedočenje.

'Posljednje dvije godine intenzivnog bavljenja zakonskim okvirom nisu dovoljne da bi se nadoknadilo 20 godina namjernog prešućivanja. Potrebno je informirati javnost o ovoj marginaliziranoj temi i mjerama koje se u zadnje vrijeme poduzimaju. Kako bi naše društvo moglo napredovati, potrebno je suočiti se s povijesnim teretom', zaključila je Danijela Stanojević.