Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, prije dvadesetak dana poslao je u Skupštinu Grada zahtjev da se odobri prodaja 190 m2 građevinskog zemljišta iza Autobusnog kolodvora u Strojarskoj ulici na parceli 335/1 tvrtki Letvica po cijeni od 1,2 milijuna kuna(6,594,60 kn/m2).

Iako je cijena bila povoljna, do prodaje nije došlo jer je na skupštinskom Odboru za komunalno gospodarstvo utvrđeno da se Letvica, tvrtka bez zaposlenih, nalazi u blokadi zbog poreznog duga državi od 1,2 milijuna kuna

Prijedlog je odbačen premda je Boro Kisjelica, pomoćnik gradske pročelnice za imovinsko pravne poslove u Gradu, uvjeravao članove Odbora da Grad ima mehanizme za naplatu od Letvice, ali nije znao navesti koje, baš kao što nije znao kako je Letvica došla u posjed susjedne parcele od 4309 m2 na kojoj je planiran poslovni toranj i hotel.

A upravo ta parcela s kojom se trgovalo unatrag nekoliko godina krije novu aferu mešetarenja gradskim zemljištem koja je prošla ispod radara javnosti i nadležnih institucija.

Naime, Letvici je 190 m2 trebalo kako bi zaokružila parcelu označenu kao 343/3 od 4309 m2 na kojoj je predviđena gradnja poslovne zgrade od 25 katova na sjevernoj strani i 16 katova na južnoj s hotelom ukupne bruto građevinske površine od 36 tisuća m2.

Tvrtku vodi odvjetnica Andrea Kožar koja radi za odvjetnički ured Galetović i na čijoj adresi je Letvica registrirana. Među poznatim klijentima Galetovićeva ureda nalaze i osobe sa stranica crne kronike poput Hrvoja Petrača i Blaža Petrovića, ali i sudionici iz velike afere zamjena zemljišta - Krašograd - koju DORH nikad nije otvorio.

Tko su ljudi koji stoje iza Letvice, odvjetnica Kožar nije željela otkriti, kazavši kako 'nije uobičajeno da odvjetnici pričaju s novinarima telefonom', uz dodatak da bismo se mogli naći, ali da je nazovemo sutradan. Unatoč brojnim pozivima na pozive više nije odgovarala.

Da bi se došlo do Letvice, treba se vratiti u sredinu devedesetih kada je Tempo u Strojarskoj ulici gradio stambene objekte na zemljištu koje nije bilo njegovo. Zgrade su niknule dijelom na gradskom, a dijelom na zemljištu privatnih vlasnika.

Privatne parcele veličine 7667 m2 u konačnici su završile u rukama tvrtke Pižoleiako i tu ima nerazjašnjenih odnosa zbog čega je, kako doznajemo, stvar završila na sudu.

Tvrtku koja je danas u stečaju osnovao je 2007. godine Branislav Pejovićbeogradski partner vlasnika CIOS-a Petra Priupza koji je u javnosti poznat i kao brat Zorana Pripuza – optuženog i oslobođenog u procesu tzv. zločinačkoj organizaciji.

Kako Tempo nije mogao legalizirati zgrade jer su građene na zemljištu koje nije bilo njihovo, u travnju 2008. godine državna građevinska tvrtka potpisala je s Pižolom dva ugovora o kupoprodaji nekretnina.

Ugovori Tempa s Pižolom

U prvom su se obvezali da će Pižoli za nešto manje od dvije tisuće m2 isplatiti 14,1 milijun kuna odnosno da će se to kompenzirati sa 950 m2 stambenog prostora i parkirnih mjesta u zgradi koja se treba izgraditi na česticama 341 i 342/4. Kao osiguranje da će to ispoštovati Tempo je omogućio hipoteku na nekretnine u Strojarskoj.

Drugim ugovorom Pižole je Tempu prodao preostalih 5809 od 7667 m2 za 13,5 milijuna kuna, a kao osiguranje građevinari su dali skladište od 4700 m2 na Baniji i građevinsko zemljište u Karlovcu od skoro 11 tisuća m2.

Nagodba s Bandićem

U kolovozu 2008. godine Bandić sa Zvonimirom Pogačićem, direktorom Tempa, dogovara nagodbu o zamjeni zemljišta uz obrazloženje kako treba riješiti imovinsko pravne odnose za odvojak Strojarske ulice koji je tada već bio napravljen.

Stoga Tempo daje Gradu 5746 m2 od 7667m2 zemljišta kupljenog u drugom ugovoru od Pižole na parceli 342 koja je danas 342/1, a zauzvrat dobiva 4309 m2 na kojima treba niknuti poslovna zgrada i hotel.

Tempovi kvadrati procijenjeni su na 6.516,88 kn/m2, a gradsko građevinsko zemljište na 8.689,00 kn/m2. Reklo bi se odličan posao za Grad jer riječ je o parceli pored parcele, Zagreb je dobio vrhunsku cijenu, ali jedini je problem što u igri nije novac nego zamjena za nešto veću kvadraturu zemljišta koje je u naravi komad livade i slijepe ulice.

Drugim riječima, da je prodavao zemljište, Grad je za njega mogao dobiti 37,4 milijuna kunaali nije.

Zašto bi duplo kad može manje

Netom nakon što je sklopio nagodbu s Gradom Tempo u studenome 2008. potpisuje ugovor s Letvicom kojoj prodaje još neizgrađenih 950 m2 za 14,1 milijun kuna, a kao zalog daje hipoteku na parcelama 341 i 342.

U lipnju 2010. godine Tempo i Letvica potpisuju drugi ugovor prema kojem građevinari zemljište dobiveno u nagodbi s Gradom od 4309 m2 namijenjenih za poslovnu zgradu i hotel prodaju za 13,5 milijuna kuna (3.142,00 kn/m2).

Podsjetimo, ista je parcela dvije godine ranije u razmjeni s Gradom procijenjena na 8.689 kn/m2 (37,4 milijuna kuna). Stoje li iza Pižole i Letvice isti ljudi ili se radi o prebijanju dugovanja ili preuzimanju istih, može se samo nagađati. No, kako doznajemo, Pižole je u tom vremenu zastupao odvjetnički ured Galetović pa tu mogućnost ne treba odbaciti.
Upitan zašto nije zemljište dao na javno nadmetanje i tako državnoj tvrtki uprihodovao više novca, Pogačić nam je odgovorio da 'Tempo nije obveznik provedbe natječaja po Zakonu o javnoj nabavi' te da 'se tvrtka uvijek rukovodi procjenom u svakom pojedinom ugovornom odnosu i vremenu, prema tržišnim uvjetima, koristeći se procjenom stručnih službi, vještačkim nalazima, cijenama Grada Zagreba, ugovornim cijenama po Poreznoj upravi i slično'.

No u razgovoru s nekoliko sudskih vještaka za građevinarstvo doznajemo da unatoč krizi koja je nastupila cijena navedenog zemljišta nije mogla pasti s 8.689 kuna na 3.142 kn/m2 i da u toj priči nešto ne štima te da je minimalna cijena mogla biti oko 5500 kuna/m2.

Također dodaju da su okolna zemljišta nekoliko mjeseci kasnije prodavana u rasponu od 5600 kuna do 6900 kn/m2, što je blizu cijene koju je Letvica bila spremna platiti Gradu za 190 m2 s početka priče.

Drugim riječima, da je zemljište prodao po, recimo, 6000 kn/m2Tempo bi uprihodovao 25,8 milijuna kuna što je skoro duplo od onog što je zaradio od prodaje Letvici ali nije.

Kako Tempo planirani stambeni objekt nije sagradio, Letvica je aktivirala založno pravo u srpnju 2011. godine na zemljište.

Međutim, isto je učinilo i Ministarstvo financija u svibnju 2012, ali na zemljište Letvice zbog neplaćenog poreza na nekretnine u visini od 675.950 kuna.

Tako bi se moglo dogoditi da vrijedno zemljište koje je bilo u rukama državne tvrtke ponovo bude državno.

Dođe li do toga, u što je teško povjerovati, zadnje što bi država trebala učiniti jest da isto ustupi Tempu ponovno na korištenje. Jer njihov tempo daleko je od udarničkog.