Kada je imao svega tri godine, Kazuhirova samohrana majka odlučila je - normalno - odraditi put oko svijeta. Doduše, slobodoumna avanturistkinja iz najjužnijeg japanskog grada, Kagoshima-shi, nije uposlila dadilju, već je u obilazak naroda i narodnosti u smjeru zapada povela i tamnoputog sinčića. Putešestvije su ih nanijele u tada jedini jugoslavenski grad vrijedan međunarodne pažnje – Dubrovnik. Po izlasku iz autobusa opsjela ih je horda nonica sa 'zimmer frei' kartonima i sve bi ostalo na standardnom turističkom povuci-potegni da na scenu nije stupio sudbonosni Dubrovčanin Željko.

Rastjerao je bakice i odveo Japanku s čedom u svoj apartman. Nedugo poslije, Kazuhiro je dobio očuha.

'Potom smo se vratili u Japan. I moj očuh s nama. Pa opet u Hrvatsku gdje su se rodili brat i sestra. Tada je počeo rat. Preselili smo se u Njemačku, onda opet u Japan. Očuhu je bilo teško tamo, silno se htio vratiti, što je na kraju i učinio. Poveo je sa sobom brata i sestru. Majka i ja smo ostali dok nisam završio 7. razred. Tada smo i mi preselili u Dubrovnik', prisjeća se Kazuhiro turbulentnog djetinjstva. Biti objektom piljenja, analize, upiranja prstom, gestikulacija i neugodnih komentara bilo bi samorazumljivo za bilo koju hrvatsku sredinu, a kamoli Jug, no naš se afro-japanski heroj naučio nositi s time bez obzira što porazna situacija traje sve do danas: 'Evo, baš sam došao iz Osijeka i u vlaku su preko puta mene sjedili stariji gospodin i gospođa. Za čitavog trajanja puta od četiri sata nisu me prestali gledati. Bilo mi je presmiješno... Bilo da stavljam ruku u džep, bilo da vadim mobitel... kao zamorac na promatranju. Da se nisam prisilio naviknuti se na takve stvari, već bih davno dobio živčani slom. To se svakodnevno događa. Ovisi jedino želim li to primijetiti ili ne. Neko sam vrijeme, još u srednjoj školi, pokušavao promijeniti okolinu te ulazio u nepotrebne konflikte ne bi li ljudi izmijenili stav o meni. Sada sam se prešaltao. Želim mijenjati jedino sebe.'

Unatoč činjenici što u Hrvatskoj izgleda kao banana u Sibiru, sa svim malim i nemalim neugodnostima koje ta činjenica povlači za sobom, Kazuhiro se prilično dobro snašao. Šeta japanske turiste od Trsta do Crne Gore, a probija se i kao glumac, premda mu nije uspjelo upisati Akademiju dramskih umjetnosti. Za prvo će reći da mu je izvor prihoda, a drugo da mu pokriva duh. Živi u Zagrebu, no nije siguran da mu je Lijepa Naša na pameti u nekoj daljoj budućnosti. Možda ipak pretegne Japan ili Australija.

Hrvatska u tri riječi? - 'Ležernost, nemarnost, surovost. Ne volim generalizirati, ali to su te tri riječi'. Surovost? Prilično rijetka primjedba. Pitamo ga na što točno misli. 'Kao narod, imate dosta pojedinaca koji su gnjevni, ne samo na riječima, nego i fizičkom akcijom. Postoji puno situacija u Hrvatskoj gdje se čovjek izražava šakom o stol, ali i verbalno – psovkama. Kada sam došao, mislio sam da se svi Hrvati međusobno mrze i svađaju.'

Kako to već ide, Kazuhiro je od hrvatskog jezika prvo naučio psovke, tako da ih je odmah raspoznavao u gomili nerazumljivog govora. Usput, hrvatski mu danas ide skoro pa izuzetno. Ono što mu je tada upalo u uho bilo je to da psovke čine vezivno tkivo svakodnevne komunikacije. Objašnjava dalje: 'Ovdje ako kažeš 'Ovo je dobra jabuka' ne zvuči niti izbliza tako uvjerljivo kao 'Ovo je jebena jabuka'. Kada sam shvatio tu logiku, onda sam i shvatio da ta surovost nije nešto samo po sebi negativno, nego je defaultni način izražavanja. Vrsta stava koji ovdje vlada. U Japanu se ne psuje, ne postoje psovke, ali postoji vrijeđanje. A ako se vrijeđa, onda se to čini s konkretnom namjerom. Kao što je tamo pravilo da se ne psuje, tako je ovdje pravilo da se psuje.'

Smeta li mu manjak suptilnosti u standardnom ophođenju Hrvata? Ponekad da, kaže. I sam se kroatizirao, no i nakon godina provedenih ovdje neprirodno mu pada nedostatak distance u odnosima. Ista se može izmjeriti već u pozdravnim ritualima. 'Dok se u Japanu ljudi jedni drugima klanjaju, ovdje si daju ruke, grle se, ljube... Još uvijek se moram podsjetiti da dam ruku ili poljubac u obraz. Koliko god mi svijest govori da je to lijepa stvar, ne mogu se na to osjećajno naviknuti.' S druge strane primjećuje da kada se tako ne osjećaju, Hrvati nemaju problema a hladnim i egoističnim reakcijama. Bilo da se nekome ustane u tramvaju ili pomakne svoje stvari ne bi oslobodio stolicu, 'hvala' nerijetko izostane, ili ako se kaže, onda je to na način kao da je usluga bila očekivana. U Japanu, priča, svi se stalno zahvaljuju i ispričavaju, ali to ima smisla. Sto puta ćete to napraviti jer su vas tako naučili, no sto i prvi put ćete i osjetiti nešto. Da bi bilo manje konflikata i društvo se kretalo na bolje, poželjnije je da se svi zahvaljuju bez obzira osjećaju li se u tom trenutku tako ili ne. 'To je isto kao i poznata terapija smijehom. Prvo se smijete na silu, no nakon nekog vremena stvarno i osjetite sreću', dodaje.

Riječ je o sukobu dviju kultura. Hrvatske - usmjerene na sebe i japanske - usmjerene na druge. Negdje između tih redaka Kazuhiro objašnjava našu nemarnost. Jednostavno, riječ je o nedostatku razmišljanja o tome kako se drugi osjeća. Japan je otočko društvo, jako zatvoreno. Ne bi li se osigurao socijalni mir, stvorio se mentalitet u kojem se predviđaju potrebe drugih: 'Ako netko digne čašu, odmah znam da želi da mu natočim pivo. Zato u Japanu svatko svakome toči kada se izađe van, bez obzira na društveni status. Na taj način nitko ne ostane žedan.' Hrvati su, pak, doslovce shvatili ono 'pomozi bližnjemu' pa pomažu isključivo i jedino - 'svojima'. Sve koji su izvan familijarnog kruga čeka otprilike nula empatije. S druge strane, u Japanu ne postoji kultura čašćenja, primjećuje.

Nama ništa čudno. I ona se savršeno uklapa u balkanski egocentrizam gdje čašćenje većinom služi narcističkom pokazivanju platežne potencije i navodnih vrlina velikodušnosti, darežljivosti...

Nakon nekoliko neuspješnih ljubavnih veza s domaćim curama, Kazuhiro je došao do zaključka da bi ipak moglo biti lakše s djevojkom iz vlastitog kraja. Hrvatice su mu nekako čvrste i jake. Znaju što žele i kada te uhvate - ne puštaju. Prigovarale su mu da je hladan u odnosu, da ne pokazuje dovoljan interes, posebice za fizički kontakt: 'Ne osjećam toliku potrebu za fizičkim dodirom. Volim seks, ali ne bih se sjetio uhvatiti je za ruku dok se šećemo. Ili, kada smo sami, da je stalno grlim.' Nakon posljednje duge veze iz koje je izašao kao otac, priznaje da je razlika u mentalitetu očito prevelika i da mu u vezama nedostaje više tolerancije: 'Kod Hrvatica je sve prepuno strasti, opsesije, ljudi se općenito zanose emocijama, no onda se stvari okrenu u svoju szprotnost, negativnost i survaju nizbrdo.'

Domaći su mu tipovi nastrojeni pomalo ratnički i šovinistički, za što ima i zanimljivu teoriju: 'Na ovim prostorima su konstantni ratovi od doba Ilira. U ratu su bitni mišići, čvrst stav, odlučnost. U Japanu se rat nije dogodio već više od 60 godina i naglo je počeo padati muški autoritet. Muškarci su postali mirniji i više feminizirani. Žene imaju prednost – nisu toliko slabe na seks pa u mirnodopskim razdobljima mogu uspostaviti dominaciju.' To je i jedan od razloga kojem Kazuhiro pripisuje razvoj japanske industrije seksualnih fetiša. Muškarci se nisu mogli dokopati seksa kad god im to padne na pamet, a i dan-danas Japanci stoje prilično nisko po učestalosti spolnog odnosa sa ženom. Rješenje - naučili su se genitalno zabavljati na nebulozni niz načina. Drugi je razlog vjera. Šintoizam, inačica budizma, nije davala nikakve naputke po pitanju seksualnog života, tako da se fetiš pojavljuje vrlo rano u japanskoj kulturi.

Naposljetku, savjet Dalmatincima. Ne spremajte Kazuhiru hobotnicu ispod peke, osim ako ih nemate za nahraniti školski autobus. Naime, hrvatski Afro-Japanac naprosto je obožava i kaže da je može jesti koliko je ima. No neće vam nimalo pozavidjeti na čvarcima. I nakon 12 godina Hrvatske muči ga pitanje u čemu je poanta njihova postojanja. Za kraj, opća ocjena hrvatske gastronomije – preslano: 'Šteta što je ovdje sve tako zasoljeno. I šteta što se ne jede više slatko-slano-kiselih kombinacija za ručak.'

Što reći, pravo endemsko biće od kojeg bi hrvatsko podneblje moglo štošta naučiti o sebi. Samo da je nebo tu malo više.