Bilo jednom u Velikoj Gorici. Kineskinja je upisala prvi osnovne i preko noći postala školska atrakcija. Pod svakim odmorom cijela se škola skupljala u njezinom razredu ne bi li još jednom napasli oči na Azijatkinji koja se doselila u njihovo dvorište. Isprva joj je to bilo simpatično, no s vremenom, priča mi Nan Xi - užasno naporno: 'Zamisli, svaki dan me barem deset učenika slijedilo do kuće i postavljalo milijun pitanja koje su pokupili od luckastih roditelja. Pa je l' istina da je kod vas još komunizam, je l' istina da se kod vas ne smije izlaziti van... Bila sam mala i nisam znala što da odgovorim. Samo sam se smiješila.' Smiješila se i zato što nije imala pojma o hrvatskom. Tako je bilo sve do trećeg razreda.

Hrvatski pik na Kineze trajao je dosta dugo, što i nije teško razumljivo za naciju koja neprestano pada pod teretom vlastitih frustracija i kompleksa manje vrijednosti. No, priča Nan Xi ima sve elemente američke priče o uspjehu. Roditelji su joj prije 15 godina došli u Zagreb raditi u tada prvom kineskom restoranu. S vremenom su skupili dovoljno kapitala za pokretanje vlastitog. Dvije godine kasnije za njima dolazi Nan Xi, sele se u Veliku Goricu, a prije tri godine otvaraju restoran u zadarskom Boriku. Nan je u međuvremenu razvalila hrvatski i poput Letećeg Martina savršeno preskače s naše na kinesku varijantu stvarnosti i nazad.

'Dolazim iz Xintiana, blizu Šangaja, mjesta s kojeg je emigriralo najviše ljudi iz Kine. Svaka obitelj ima barem jednog člana koji je otišao. Uglavnom prema Europi', objašnjava mi ozarena osamnaestogodišnjakinja koja Zadar probavlja neobično lako i lepršavo. U trenu se ruše svi stereotipi o Kinezima koji žive u getu i s domicilnim stanovništvom komuniciraju samo preko izdanih računa. Ipak, trebalo se uspeti na tu stepenicu. Samo nekoliko godina ranije u Zagrebu, stvar je imala drukčije konture: 'Kada sam tamo izlazila s kineskom ekipom, kao cura nisam imala nikakvih problema. Ali dečki u mom društvu jesu. Uvijek bi bilo neko naguravanje. Gledali bi nas kao da nismo dobrodošli. Tim gore što se kineski dečki ponašaju užasno zaštitnički, bez obzira na to jesi li im cura, sestra ili prijateljica. Problem je bio i taj što nisu htjeli naučiti hrvatski', priča Nan Xi.
279472,277965,276931,275718
Počinju romantično, ostavljaju emocionalnu pustoš

Naravno, o čemu ćemo drugo pričati nego o vezama i vezicama. Dobivam insajderski uvid u dušu kineskog muškića. Naime, njihovi dečki su, za razliku od hrvatskih, sanjari i romantici koji za sobom ostavljaju emocionalnu pustoš: 'Hrvati su puno realniji. Ovdje ti nitko neće nakon tri kave govoriti kako te voli, kako si mu jedina i kako te hoće ženiti. Kineskim dečkima je sve to bajka koja može trajati mjesec dana i nakon toga neće više znati ni tko si ni što si. U Kini su cure puno nesretnije nakon veze nego ovdje. Mnoge padnu u depresiju nakon prekida veze koja je počela s tako velikim riječima.'

U nastavku saznajem da su kineski momci na početku odnosa zapravo prestrašene i hiperkomunikativne damice. Šalju po 15 SMS-ova dnevno s vječnim pitanjima poput 'Jesi jela? Jesi se naspavala? Što si jela? Jesi umorna?' ili, pak, dobiju nenadani šus inspiracije u četiri ujutro pa šalju poruke 'a la': 'Nadam se da dobro spavaš i da te ništa nije probudilo.' Jutro donosi novu seriju uleta u obliku 'Jesi još gladna? Hoćeš da te odvedem na ručak?' U Hrvatskoj je nezamislivo da te dečko zove na ručak, tko si to može priuštiti, veli Nan Xi, ali u Kini isti košta otprilike pet kuna – što je cijena juhe s rezancima - pa se momci mogu razbacivati s tako luksuznim pitanjima.

'Ajmo se vidjet!'

Hrvati su, za usporedbu, oličenje kulovitosti, ali nisam sto posto uvjeren da se isto kineskoj Zadranki bezrezervno sviđa, iako, na kraju dionice, manje boli: 'Tu dečki samo kažu 'ajmo se vidjet'. Nema nikakvih cjelodnevnih poruka. U Kini je sve intenzivnije, sve je prepuno poruka, pa se ide na internet, pa kada se napokon vide u stvarnosti... onda su sramežljiviji. Ovdje je jednostavno - Kad se vidimo? U pet. Na trgu. I gotov dogovor. Dečki su konkretniji. Ajmo u kino, ajmo gledati nogomet, ajmo ovdje, ondje. U Kini, totalna suprotnost. Pitaju te što se tebi da raditi, hoćeš li u kino, hoćeš li na neko drugo mjesto. Samo što u većini slučajeva to kratko traje. Kad skuže da je cura gotova i da je neće izgubiti, dolazi do promjene položaja. Prestaju se javljati ili se prebace na neku drugu.' Kako to vidi mlada Kineskinja, tamo se stalno igra na toplo-hladno, dok su naši domicilni momci uvijek isti. Ne pomažu joj ni dalekoistočne frendice. Kada im prepričava romantične zgode i nezgode iz Zadra, njihov je komentar da su hrvatski muškarci bezosjećajni.

Stvar je u hormonima

Izbivajući godinama iz Lijepe Naše Vaše, primijetio sam da diljem Europe kruži trač o Kinezima kao nehigijenskim bićima. Bilo da se radilo o curama u studentskim domovima, bilo zaposlenicima u kakvom orijentalnom fast-foodu. Pa prepričane slike dlakavih busena po umivaonicima i kadama koje navodno ostavljaju za sobom. Natuknem nešto o tome svojoj zadarskoj sugovornici, a ona mi daje lekciju iz hormona. Dakle, za početak, u Kini ima vrlo malo dlaka. Muški rod dobiva brkove i bradu eventualno u starosti, a žene ih praktički nemaju uopće. Bacim oko ispod njenog pazuha i fakat – predpubertetski glatko s nula depilacije. Hormonalna struktura Kineza definira čitavu seriju ponašanja: 'Malo Kineza koristi dezodorans. Eventualno u posebnim prilikama. Ali im ni ne treba. Skoro se uopće ne znojimo i ne stvara se nikakav miris. Dečko koji koristi takve stvari, kod cura će stvoriti dojam da je playboy.'

Manjak dlaka proizvodi povećanu brigu oko onih koje se ipak probiju. Tako će u Kini frizura biti najvažniji faktor imidža. Kod cura pogotovo. Taman kada sam pomislio da sam pročitao sve kineske poslovice, Nan me 'apdejta': 'U Kini kažemo – djevojka miriše iz kose. I kada pogledaš, šampon je jedina stvar koja daje miris našem tijelu, a imamo takvo tjeme da se taj miris zadržava dosta dugo. Dečko moje frendice provodi cijele dane mirišući njenu kosu.'

Hrvatska u tri riječi? – Nefleksibilnost, preslobodan odgoj, prijatelji koje ne bi ni za što mijenjala.

Hrvatski problem - preslobodan odgoj

Ne kuži Nan kako to klinkice od 15, 16 godina bez problema dovode doma svoje dečke. I tako svake godine drugog. U Kini se tip dovodi pred starce tek kada je 'to to' i podosta kasnije. Zatim, ne ide joj u glavu kako su Hrvati zacementirani u svojim stavovima i ponašanju. Veli, kad se ide, onda se ide samo ravno, drže se toga i ništa više. Ne žele probati ili prihvatiti drugačije stvari. S druge strane, s Hrvatima se sjajno može slobodno pričati o svačemu pa i o seksu: 'S kineskim prijateljicama mogu pričati, ali ovisi o kojim temama. Recimo, seks. Tu možeš bez problema pričati o tome s frendom. U Kini bi me prijatelj čudno pogledao da započnem takvu temu. Mislio bi da sam klošarica koja voli flert i koketiranje.'

Maaasna hrana

Nan Xi živi Zadar u petoj brzini. Možda ne toliko u sferi razonode, koliko posla. Pomaže roditeljima u ugostiteljskom biznisu i s obzirom na to da je majstorski sjela na dvije kulturološke stolice, služi im kao komunikacijski most. Moram je kao stasajuću voditeljicu restorana priupitati za mišljenje o hrvatskoj hrani. 'Puno je tu masnoće, a premalo povrća', odgovara, a u Kini obrnuto. Previše je i kruha, namaza, pašteta... bombastičnih kalorijskih delicija o kojima Kinezi nemaju pojma. Tamo se sve radi na pari, a kruh se zove riža. Najnormalnije onda da misli kako su Hrvati ipak malo pretili i da je u Kini tek jedan takav na njih dvadeset. Dodaje da joj mlađi brat spada u tu nesretnu dvadesetinu, ali ima i objašnjenje: 'Ne želi jesti kinesku hranu, samo hrvatsku.'

Nan je već na iglama, kasni zbog našeg razgovora, ali ne skida velikodušan smiješak s lica. Malo sam je usosio, ali to je ta orijentalna pristojnost, poštovanje, osjećaj za drugog... nama tako strane pojave. Još mi je i ostavila jedva dotaknutu cugu. Sve jasno, ništa čudno da im tako dobro ide.