I dan danas čuvam tih nekoliko komadića papira, na dnu ladice, kao rijedak suvenir djetinjstva. Bila je zima 1998. kada smo prvi put nakon započetog procesa mirne reintegracije otišli u Vukovar. Tko tada nije bio ondje, ne može predočiti tu sliku razorenog grada. Ali ono što nas je ispunjavalo čuđenjem bila je činjenica da su ljudi u tome živjeli godinama, među ruševinama, s rupama na svakom kvadratnom metru, potpuno podivljalih vrtova i bašta, iz svake druge kuće raslo je drvo. A toliko su se borili za taj grad. Je li to bilo zbog toga što je u svoj toj lošoj energiji bilo gotovo nemoguće živjeti, tek nešto ranije na cestama je ležalo tisuće leševa, pa su zbog toga odlazili, ili možda zato što ljudi koji su u njemu ostali taj grad nikada nisu osjetili zaista svojim, negdje duboko možda su bili svjesni načina na koji su ga osvojili, a onda i činjenice da zbog toga ne može zauvijek ostati njihov.

Stan u kojem smo živjeli prije rata bio je granatiran i polusrušen i zaputili smo se do kuće, prvo jedne bake, a onda i druge. Na Priljevu, u kući moje bake Ane, zatekli smo ženu. Tugu u obliku samohrane majke te zapuštenog i uplakanog djeteta koje se valjalo na linoleumskom podu. Bila je zbunjena jednako koliko i mi, uplašena i zastravljena. Mahala je nekim papirima na ćirilici koji dokazuju kako je ona tu kuću dobila. Došla je negdje iz Srednje Bosne. Kuća je bila zatrpana smećem, starom pljesnivom robom, ničeg našeg prepoznatljivog tamo nije bilo. Otišla sam u šupu iza kuće i na podu ugledala vlažnu drvenu kutiju koja mi se učinila poznatom. Počela sam kopati po njoj i pronašla neke dječje crteže. Ispod jednog crteža pisalo je na ćirilici:

'Zovem se Ivana. Moja baka se zove Ana. Moj deda se zove Ivan.' Posve nevjerojatno, najluđe moguće, od čitavog inventara mog djetinjstva u bakinoj kući ostali su sačuvani moji zapisi na ćirilici, vježbe za školu i crtež. Gurnula sam to u torbu i, kažem, dan danas, ti papiri stoje na dnu moje ladice. Za obnovu svoje kuće moja baka je od države dobila 14 tisuća kuna, na žalbenom postupku 17. Nikada se nije vratila. Nakon što smo zatvorili rasklimanu kapiju krenuli smo prema kući moje druge bake na Sajmištu. Ona je u gradu ostala do kraja, mjesec dana prije pada, njezinog muža, mog djeda su zaklali na dvorištu, nitko nikada nije optužen.

Do kraja je bila u podrumu sa susjedom koju su silovali i pucali joj u oko, i ona je bila baka. Nitko nikada nije odgovarao, a njena kuća bila je išarana ćirilicom. Kada smo pozvonili, vrata nam je otvorio bradati čovjek čijeg se lica ne sjećam. Zapamtila sam snažan smrad po rakiji i najprljavije nokte na nogama koji su virili iz poderanih papuča. U takvim sumanutim situacijama čovjek se nekad uhvati za detalje. Kada je shvatio tko smo, ispsovao nas je i zalupio vratima. Srca su nam udarala u glavi. Drugi put kada smo došli saznali smo da je pobjegao u Norvešku, a u kući je izvadio sve parkete, polupao sve pločice i pustio vodu da curi iz svih slavina dok nije poplavila.

Ovo ne pišem da bih izazvala sažaljenje, ovo je samo jedna od priča, posve uobičajenih koje ćete čuti u obiteljima gotovo svih Vukovaraca hrvatske nacionalnosti. Takvih ima na tisuće. Ova čak nije ni najgora, ona je tako obična. U njoj nema grupnih silovanja, ubojstava djece, logora, izgladnjivanja. A za sve nabrojano nitko nikada nije odgovarao. Ne zaista.

Što napraviti s ćirilicom? Ako pitate Vukovarce, gotovo svaki će vam reći: ma nije nama ćirilica problem, nama je problem... i sad sve ovo gore. Nepravde koje trpe preko dvadeset godina, koje za njih nisu prošle i ne čine razliku, težak osjećaj nasamarenosti, bola koji ne prolazi i nema veze s vremenom, jer u tom vremenu ništa se nije napravilo. To je ono na što čekićem udara čovjek kojem su poginula dva sina, taj osjećaj nepravde i nemoći, to, a ne ćirilična slova. Zakon treba poštivati, tu nema nikakve dvojbe, ali uz to treba imati volje i političke pameti. Za sav proračunski novac koji je potrošen na toliko glupih i beznačajnijih stvari, pod visokim pokroviteljstvima institucija kakvih ima na stotine za kola i folklore, u centru Vukovara mogla je biti podignuta jedna raskošna zgrada. Velika, impozantna i značajna.

Ta zgrada mogla se zvati Centar za mir. U njoj je moglo biti zaposleno nekoliko vrijednih stručnjaka kojima je stalo, kojima bi jedini posao u životu bio razgovor s ljudima traumatiziranim ratnim patnjama, promicanje multikulturalnosti na terenu, podizanje svijesti o tome koliko je važno da jedni drugima pomognu, da se pronađu nestali, integriranje mladih u višenacionalno društvo. Kroz druženje, umjetnost, kreativnost, rad. I na takvu zgradu staviti prvu tablu s oba pisma. Sigurna sam da bi otpor bio daleko manji, a grad i ljudi dobili bi daleko više. Nakon takve, svečano postavljene prve table u centru grada druga bi došla puno lakše, ne bi nosila toliku prijetnju.

Međutim lakše je i jeftinije platiti kordone specijalaca da stoje pred tablama postavljenim u nedoba, jeftinije je djecu razdvojiti od vrtića, jeftinije je opstruirati rad mješovite škole koja ponovo nije krenula, i to zbog saveza HDZ-a i SDSS-a. Jeftinije je služiti se demagogijom, stvari prikazati crno-bijelima i nazivati Vukovarce fašistima. Sve je to jeftinije, ujedno gluplje, kao i kratkoročno, nego se pozabaviti stvarnim uzrocima ovoga što se u Vukovaru događa danas.

Sve je to jeftinije, ali zapravo ništa nije logičnije od slika koje danas vidimo. Moja jedina i najdraža uspomena iz Vukovara koja je preživjela rat ispisana je na ćirilici - zvuči toliko nevjerojatno - najdraži komadić papira iz vremena dok se moj život nije vrtio oko najvažnije stvari: koje sam nacionalnosti. Tko je još toliko naivan da misli da je uzrok u pismu, a političke elite zadnjih dvadeset godina upropastile su generacije ljudi kako god su najbolje znale i umjele. I nastavljaju podcjenjivati ljude te ostavljaju najtoksičniji zalog budućim generacijama - njima za to ne treba čak ni pismo.