Prosvjed je organizirala Facebook grupa 'Pomozimo djeci s invaliditetom', a njeni članovi, uglavnom roditelji djece s teškoćama u razvoju ili invaliditetom, od kojih su neki na prosvjed došli sa svojom djecom, tražili su da im se vrati status njegovatelja, prava na ortopedska pomagala sukladno prijašnjem pravilniku te da se osobama s invaliditetom prizna status manjine. Također su zatražili uvođenje invalidske kvote na svim razinama vlasti.

Naime, novim Zakonom o socijalnoj skrbi od 1. siječnja ukinut je status njegovatelja roditeljima čije dijete s invaliditetom ili poteškoćama u razvoju više od četiri sata dnevno boravi u predškolskoj ili školskoj ustanovi.

Također, novi Pravilnik o pravu na korištenje ortopedskih pomagala izmijenjen je na štetu osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

‘Stop diskriminaciji djece i osoba s invaliditetom’, ‘Poštujte UN-ovu konvenciju’, ‘Što bi ti na mome mjestu?’, ‘I ja želim ići u vrtić i školu’, ‘Moje dijete nije samo broj u vašoj ladici’, ‘Razvijenost društva mjeri se kroz brigu o najosjetljivijima’, samo su neke od parola koje su nosili roditelji odjeveni u žute majice poručujući da se mogu nositi s poteškoćama, ali im nepravda teško pada.

Bojan, samohrani, nezaposleni otac mladića Antonija, koji je u kolicima i teško se kreće, upozorio je da su djeci ukinuta neka prava, a zakoni su neusklađeni.

'Potrebne su mu cipele, a po novom pravilniku imamo pravo na jedne cipele u dvije godine. To nije u redu prema djeci koja još uvijek rastu... ima još puno toga', kazao je Bojan te dodao da bi želio da njegov sin bude ravnopravni pripadnik društva.

'Zar su naša djeca, djeca drugog reda?', upitala je majka Ana iz Varaždina, čiji je 18-godišnji sin također invalid, a nove cipele, čija je vrijednost oko 1.500 kuna, sama mu ne može priuštiti.

Otac Rade iz Rijeke upozorio je na probleme s birokracijom. ‘Ne izlaze nam ususret niti nam pomažu. Stavljeni smo na marginu’, kazao je i dodao da mjesečnu invalidninu od 1.200 kuna potroše samo na prijevoz, a dijete treba mjesečno od 4.000 do 5.000 kuna.

'Pomaže nam obitelji, dobivamo donacije, radim dodatno, nekako se 'krpamo'. Žena je doma i 24 sata je s djetetom koje ne može samostalno ustati ni jesti. U statusu njegovateljice dobiva 3,64 kune po satu', naveo je.

Majka Suzana iz Karlovca rekla je da njezin Dino pohađa nastavu kod kuće, ali bi bila zadovoljnija da može u školu. ‘Nadam se da će se škola prilagoditi. Uporna sam jer mi Dino daje vjetar u leđa svakim svojim osmijehom. Imamo podršku obitelji i prijatelja, ali treba nam podrška šire zajednice. Naša djeca nisu brojevi i ovdje smo da ostvarimo svoja prava, dodala je.

Članica radnog tima ‘Pomozimo djeci s invaliditetom’ Dženita Lazarević iz Dubrovnika napomenula je da su ipak uspjeli riješiti da se za 650 djece ne ukine pola invalidnine, kao i plaćanje punjenja boca kisikom putem HZZO-a.

'Nadam se da će se riješiti i status njegovatelja jer su neki roditelji izgubili taj status zbog nekoordiniranosti Ministarstva socijalne politike i mladih i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Pozdravljam istup ministrice Milanke Opačić koja je rekla da će postojati mogućnost izbora za roditelje', kazala je.

Upozorila je da u Dubrovniku nema radnog terapeuta, a logoped se može dobiti smo s liste čekanja, i to jednom u tjedan dana, nema defektologa, mora se plaćati privatno.

'Roditeljima treba omogućiti da budu roditelji, a manje logopedi, defektolozi, advokati, fizioterapeuti', poručila je.

Majka Vikotrija iz udruge ‘Vukovarski leptirići’ rekla je da ih najviše muči što djeca nemaju osnovno - medicinsku rehabilitaciju, nemaju asistenta pa ne mogu biti uključeni u vrtić ili u školu.

'Sve ovisi kako se tko snađe i o financijskim mogućnostima roditelja. Radimo 24 sata bez dnevnog, tjednog, mjesečnog i godišnjeg odmora, bez bolovanja, pišemo projekte, proučavamo zakone, na kraju smo snaga i nadam se da će nas netko čuti', rekla je Viktorija. Dodala je da im u Osijeku treba Centar za autizam da ne bi svako malo dolazili u Zagreb.

Prosvjed je podržala i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak istaknuvši da je najbitnije dobiti podršku prema individualnim potrebama, odnosno da se svaka osoba s invaliditetom pojedinačno procijeni. Sada nije tako, a troškovi koji proizlaze iz invaliditeta preveliki su da bi ih obitelji same pokrile.

'Pitanje je i primjene propisa, volje i svijesti da trebamo nešto mijenjati', poručila je Slonjšak.