Jedan od uzroka sadašnje političko-ekonomske krize u RH (i BiH) nalazi se u prihvaćanju i upotrebi neoliberalne ideologije, ideokracije i mitologije u tim zemljama, za što dio odgovornosti snosi određeni krug domaćih ekonomista koji se pojavljuju kao znanstvenici, profesori, novinari ili političari i koji su kreirali ekonomski sistem, sistem ekonomskog obrazovanja i službenu ekonomsku politiku, te su (manje ili više) odgovorni (u moralnom, stručnom i političkom smislu) za nastajanje i dugo trajanje sadašnje ekonomske krize u Hrvatskoj, BiH i sličnim malim tzv. tranzicijskim zemljama, smatraju autori u članku 'Kritika neoliberalnih mitova i njihove uloge u opisu i rješavanju krizno-recesijskog stanja u privredi'.

Što zamjeraju svojih kolegama? 'Njihova je odgovornost u tome što su u procesu tranzicije, kreiranja ekonomskog sistema i ekonomske politike te u procesu obrazovanja nekritički prihvaćali, predavali i primjenjivali neoliberalnu ekonomsku ideologiju iako je iz mnogih knjiga i mnogih znanstvenih rasprava i disciplina (kao što su politička ekonomija, ekonomska povijest, historija ekonomske misli, makroekonomija, monetarna ekonomija itd.) odavno poznato da neoliberalna ideologija i mitologija u malim zemljama proizvode mnogo više štete nego koristi; da je opasna za opstanak i razvoj malih naroda i njihovih nacionalnih ekonomija; da privredu malih zemalja dovodi u neokolonijalni položaj i veliku ovisnost o vanjskim središtima ekonomske i političke moći; da se s primjenom takvih 'znanja' ne može izići iz sadašnje ekonomske krize i ostvariti ekonomski prosperitet', ocjenjuju Marić i Medić.

Koliko je neoliberalni model dotukao Hrvatsku, najbolje ilustrira ova dugogodišnja kriza kojoj se ne nazire kraj, a autori je tumače ovim riječima: 'Privreda i gospodarski (upravljački) sistem u Republici Hrvatskoj već dugo vremena nalaze se u specifičnoj, paradoksalnoj i rijetko viđenoj krizi, tj. u situaciji u kojoj istovremeno postoji inflacija (do 6 posto na godišnjoj razini), masovna nezaposlenost (na razini od oko 20 posto), stagnacija i pad BDP-a, prevelik vanjski državni dug, rasprodaja društvene i državne imovine domaćim i stranim kapitalistima, odnosno poduzetnicima i kvazipoduzetnicima (špekulantima).'

Također tvrde da 'sadašnja ekonomska kriza pokazuje da je čitav ovaj neoliberalni projekt (odnosno eksperiment) vraćanja natrag, tj. kretanja od ranih socijalističkih sistema (tj. od etatizma sovjetskog tipa i samoupravnog socijalizma) ka najlošijim varijantama kapitalizma doživio neuspjeh (sa stajališta općeg interesa većine stanovnika), iako ga literarni i politički predstavnici buržoazije iz središta kapitalizma i domaći kompradori (odnosno njihovi literarni i politički predstavnici) u tranzicijskim zemljama prikazuju kao uspjeh'.

Autore, stoga, zabrinjava to što se ne razvijaju ideje različite od neoliberalne ideologije jer, kako navode: 'U Hrvatskoj i BiH neoliberalna škola je uspostavila potpunu dominaciju na strani ponude ekonomskih ideja i indoktrinaciju u sistemu obrazovanja ekonomista.

Smatraju da se 'širenjem i produljivanjem krize u ideologiji i politici širi 'čišćenje' odnosno 'ispiranje mozga' od opcijskih (kejnzijanskih, marksističkih i drugih) pogleda na krizu i izlaz iz nje, s jedne, te ponavljanje i varijacija teza (zapravo zabluda) da smo u procesu tranzicije i globalizacije, na dobrom putu razvoja i opstanka malih naroda i njihovih država, s druge strane'.

Navedene, drukčije spoznaje i pouke iz ekonomske povijesti rijetko se ozbiljno razmatraju u visokoškolskom obrazovanju ekonomista i u politici, upozoravaju.

'Političke elite ne mogu privredu i društvo izvući iz sadašnje krize pomoću neoliberalnih znanja i politika. Ako se opredijele za kapitalistički sustav, tada to, uz prethodne izmjene u rang listi vrednota, mogu učiniti pomoću zamjene sadašnje neoliberalne, voluntarističke i prorecesijske politike kejnzijanskim ili drugim makroekonomskim menadžmentom koji, pomoću postojećih i novih institucija, potiče investicije, ekonomski rast i zaposlenost', poručuju ekonomisti Goran Marić i Đuro Medić.

Ekonomskoj i političkoj javnosti predlažu da rješenja za izlazak iz ove dugačke i neizdržive krizne situacije potraže upoznavanjem, kombinacijom i korištenjem teorijskih znanja iz heterodoksnih škola ekonomsko-političkog mišljenja kao što su kejnzijanizam, marksizam, institucionalizam i radikalna politička ekonomija.

Ovakvo političko-ekonomsko promišljanje HDZ-ova zastupnika Gorana Marića u suprotnosti je s ekonomskom politikom kako aktualne vlasti, tako i bivših HDZ-ovih vlada, a uvelike odstupa i od ideja njegovih stranačkih kolega ekonomista.