S Bernardom Lukom Barakom, koji je radio na projektu izgradnje LNG terminala na Krku, a danas je zaposlenik operatera najvećeg izvoznog plinskog terminala na svijetu, porazgovarali smo o projektu; dokle smo došli, kako ga realizirati, idejama koje dolaze iz Europske unije o izgradnji plinovoda koji bi povezao Krčki LNG s njegovim poljskim pandanom i energetskoj strategiji Vlade RH.

U Hrvatskoj je nakon propasti projekta Južni tok zavladala slavodobitna atmosfera kao da je time sve riješeno i da je hrvatska automatski postala energetska sila. Istina, projekt danas ima snažnu potporu SAD-a i Europske unije, ali je li to dovoljno da se realizira?

Potpora je dobra (pogotovo kada nije samo deklarativna), ali od potpore je važniji smislen i dokumentiran pristup realiziranju projekta. To znači da za realizacija projekta mora biti bazirana dokumentima jer će se konačna odluka o investiranju bazirati na dokazima, a ne na potporama. Neosporno je da će novi veliki proizvođač LNG-a SAD tražiti nova tržišta na koja će moći izvoziti svoj proizvod i na kojima će u suradnji s partnerima realizirati svoje interese. Osim SAD-a, moguće je da će i neki postojeći i budući proizvođači LNG-a tražiti nova tržišta.

Kod nas se uvijek mnogo priča, ali kada dođe do realizacije, sve stane. Vjerujete li da će sada biti drugačije?

Prosudbu ne mogu donijeti na uvjerenju, nego na bazi dokumentacije prema kojoj se razvija projekt pa samim tim ne mogu komentirati vjerojatnost realizacije projekta.

Projekt u planovima postoji već više od 20 godina, radili ste na njegovoj realizaciji; gdje je zapelo, zašto je još uvijek u planovima?

Ne mogu komentirati gdje je zapelo kada sam ja radio na projektu, jer imam obavezu spram bivšeg poslodavca spram raspolaganja povjerljivim informacijama, ali javno dostupna informacija je ta da je konzorcij Adria LNG odgodio projekt na neko vrijeme, ali potom nije produljeno Rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš.

Što predlažete, koja su Vaša rješenja za projekt?

Moj prvi prijedlog bi bio da se na realizaciji projekta angažiraju stručnjaci s međunarodnim iskustvom u LNG industriji (ako isti već nisu angažirani), a koji imaju hrvatsku putovnicu (npr. nije tajna da je LNG brodarstvo elitni dio trgovačke mornarice, a da RH ima mnogo visokih časnika u toj domeni industrije), jer to je radni, iskustveni i intelektualni potencijal kojim RH može ući u projekt (i kroz segment razvoja i operacija projekta). Drugi prijedlog bi bio uključivanje partnera s kojima se planira razvijati projekt u tvrtku LNG Hrvatska u ranoj fazi projekta. Nisam shvatio zašto je prvo ishođeno rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš za definirani kapacitet i tehnologiju, a sada se poziva zainteresirane subjekte na iskazivanje neobvezujućeg interesa za zakup kapaciteta (http://www.lng.hr/hr/novosti-detalji/open-season-3). Smisleno bi bilo imati indikaciju o potrebama tržišta i na bazi te informacije definirati kapacitet. Osim toga, odabrana tehnologija isparivanja plina (SCV) snižava granicu isplativosti projekta, jer stvara dodatni trošak projektu u smislu troškova operacija (jer će se za izgaranje plamenika trošiti dio plina). Isplativost projekta ključan je faktor u realizaciji projekta, jer on može funkcionirati samo i isključivo u kompetitivnom okruženju. Sukladno tome, valja naglasiti da je offshore (plutajući) LNG terminal oko 50 posto jeftiniji od onshore (kopnenog), pruža veću fleksibilnost i brze se može staviti u operacije nego onshore LNG terminal.

Kako bi projekt trebao izgledati?

Pored angažiranja stručnjaka u LNG industriji i angažman brodarstva s hrvatskim časnicima definirao bi karike u LNG lancu u kojima RH može imati interes i dati doprinos: LNG brodarstvo (kroz kadroviranje posade, održavanje LNG brodova u brodogradilištima koja su neposredno uz lokaciju LNG terminala), potom LNG terminal (kroz udio u ukupnom kapacitetu i upravljanje operacijama na terminalu), pružanje usluge transporta plina (plinovodom na teritoriju RH), razmotriti razvoj postrojenja za bunkeriranje (ukrcaj) brodova LNG-om i mogućnost izgradnje termoelektrane na plin uz LNG terminal. Na taj način bi RH privukla prodavatelje plina s velikim potrošačem uz LNG terminal te bi omogućila nekom od potencijalnih partnera ulaz i na tržište električne energije, a samim tim bi i RH postala proizvođač električne energije i mogla bi podmiriti barem dio od 1/3 električne energije koju uvozi. Mogle bi se realizirati brojne sinergije (prostorno-planska, energetska, ekološka, ekonomska...), potom transport električne energije (ako bi se realizirao projekt termoelektrane pokretane plinom uz LNG terminal). U trećoj fazi bi išao razvoj i implementacija komercijalnog okvira, razvoj projek(a)ta i konačno operacije.

Po Vašem mišljenju, hoće li biti dovoljno zainteresiranih investitora za to da se projekt dovrši jer Hrvatska to ne može sama financirati?

To ovisi o isplativosti projekta (prije svega o interesu za kapacitetima, odnosno procjeni kapitalnih i operativnih troškova), ali RH mora tražiti prije svega partnere, a ne investitore (investicije se rješavaju u banci ili s nekim drugim novčanim institucijama). Zašto RH gura projekt Plomina C, kad može uz LNG terminal napraviti u suradnji s partnerima ili sama termoelektranu na plin? Na taj način bi se sigurno podigla vjerojatnost realizacije projekta LNG terminala (jer bi prodavateljima plina bilo zanimljivo imati takvog velikog potrošača) pa bi samim tim i njihov interes za LNG terminal porastao. (okvir)

Do kada bi bilo realno da se projekt završi u slučaju da se investitori i dobavljač plina pronađu u najkraćem vremenskom roku?

Uz potreban komercijalni okvir, tehnologijom koja je trenutačno odabrana, ne prije 2020. godine.

Iz Europske unije dolaze ideje da se LNG na Krku, jednom kad se izgradi, spoji plinovodom s LNG-om u Poljskoj? Kako to komentirate?

Na prvu mi se to čini kao smislen prijedlog. S obzirom na lokacije trenutačnih postojećih i planiranih izvoznih LNG terminala u svijetu - u odnosu na Poljsku i RH i činjenicu da usluga transporta LNG brodom ima značajan udio u operativnim troškovima (recimo oko 135.000 dolara dnevno) - sigurno je da bi npr. transport LNG-a iz Katra do RH (oko 13 dana plovidbe) bio jeftiniji od transporta LNG-a iz Katra do Poljske (oko 20 dana plovidbe) za oko 1.000.000 dolara po dovezenom teretu. Na količinu od oko 50 brodova godišnje, ušteda iznosi približno 50.000.000 dolara. Dok je npr. transport LNG-a iz SAD-a u Poljsku u prosjeku jeftiniji oko 400.000 dolara (tri dana kraća plovidba) po dovezenom teretu.

Kako komentirate energetsku strategiju Vlade koja se oslanja na tri točke od kojih su sve tri neizvjesne: istraživanje ugljikovodika u Jadranu, izgradnja TAP-a i LNG na Krku?

Lijepo je imati planove za osiguravanje diversifikacije i stabilnosti dobave energenata te izgradnji značenja RH na energetskoj karti, ali na realiziranju planova treba aktivno i produktivno raditi. Npr. vezano za istraživanje ugljikovodika u Jadranu, lijepo bi bilo da se ugljikovodici proizvedeni u Jadranu obrađuju u rafinerijama na tlu RH i izvoze iz terminala u RH, jer bi na taj način bili znatno veći benefiti za RH i kontrolni alati (ne znam je li tako koncipiran Product Sharing Agrement ili neki drugi aplikabilan komercijalni mehanizam). Tako bi RH umjesto sirovine izvozila rafinirani proizvod s većom dodanom vrijednošću. Nije novac samo u proizvodu, novac je u uslugama koje servisiraju taj proizvod.