Što rade Ericssonovi menadžeri u Hrvatskoj? Ne znam, ali neki su frontmeni u The Doors tribute bendovima (Cassandra at the Well), poput Gabriela Naminija, čovjeka koji u sebi spaja začudnu geografiju. Majka iz Irana, otac iz Azerbajdžana, odrastao u Danskoj, Dubaiju, Kuvajtu, studirao u Kaliforniji, s tekućom adresom u Zagrebu. Za sve je, naravno, kriva fatalna Hrvatica koja je Gabriela uplela u agramersku priču s kojom se čovjek nosi uz smiješak i tonu komentara: 'Zagreb je već 2004. podsjećao na europski grad, doduše, samo u centru. Čim se malo makneš, shvatiš da je zemlja prilično siromašna. Na Hrvatima se to ne vidi. Izgledaju daleko bolje nego što žive, baš kao i Talijani. Prosječna hrvatska žena - skromna sredstva, chic odjeća, odlične cipele, sređena kosa, pedikirani nokti... U totalnom kontrastu s mentalitetom u Danskoj gdje ljudima nije bitno kako će ih drugi vidjeti i izgledaju onako kako im je najudobnije.'

Kao projekt menadžer u Ericssonu Tesla, perzijski Danac je pristao na četiri puta manju plaću nego što je dobivao u istoj firmi u Kopenhagenu, gdje su životni troškovi tek nešto veći nego u Zagrebu. Profesionalno, korak nazad, no to ga još najmanje brine. Čovjek se emocionalno skrasio u hrvatskoj centrali jer su mu tu žena i dijete, no u manje privatnoj domeni nikako da skuži svoju novu domovinu. Navodi nekoliko usporedbi s Danskom: 'Danska je vjerojatno ultimativno socijalističko društvo. Plaćamo 50 posto poreza, žalimo se nešto, ali zapravo nitko ne odlazi. Dijelimo resurse, nije nas briga za luksuzne stvari, velike masne aute, palače... i gledano kroz takve leće, vidim da je Hrvatska prešla iz socijalizma u kapitalizam u smislu zamjene jednog ekstrema za drugi. Nije se dogodila dobra kombinacija, već ste u situaciji da pet posto ljudi sjedi na 95 posto resursa. S druge strane, većina Hrvata živi na kredit, što je u Danskoj nezamislivo. I ljudi zapravo nemaju pojma kako te dugove vratiti.'

Svašta dobroga se Gabrielu dogodilo u Hrvatskoj osim ljubavi i potomstva. Od činjenice da radi u natprosječno kompetentnoj i transparentnoj firmi, da se odlično zabavlja glumeći Jima Morrisona po koncertima, da se bez problema socijalizirao, a s obzirom na to da je čovjek koji je zaokupljen i frustriran stvarima koje prelaze horizont vlastite stražnjice, razgovor je prirodno krenuo u smjeru insuficijencije hrvatskog društva. Za početak, manjak osjećaja za zakon, prije svega među njegovim predstavnicima: 'Smiješno mi je bilo izgovoriti tu hrvatsku riječ – povjerenje. Prvi put sam je vidio na vratima policijskog auta. Ironično. Policija ovdje stvarno nije primjer uzornog ponašanja. Voze kao idioti, krše pravila, baš kao i u ostalim istočnim zemljama. Općenito vlada nehajan stav prema zakonu ovdje. Naravno, ne mislim samo na teški kriminal, nego prije svega na svakodnevno kršenje zakona u manjim stvarima, a što je općeprihvaćeno. Dovoljno je da te nitko ne gleda, proći ćeš ulicom u zabranjenom smjeru. I onda mi nema smisla kada prigovarate što su vam političari korumpirani, jer svi rade isto onoj mjeri koju im prilike stvaraju.'

Danac ne razumije kako je moguće da u poslijeratnoj zemlji s takvim siromaštvom i u financijskom kolapsu, politički predvodnici nemaju tri čiste obratiti se naciji barem jednom mjesečno. Da otvoreno kažu što misle učiniti, što čine, u čemu su uspjeli, u čemu promašili: 'Iskrenost. Transparentnost. Vaši političari je imaju kao što je ima oklopno vozilo. Zato i propadate ekonomski. Ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere i to ovdje nitko ne razumije. Političari se uspiju izvući s tako malo toga jer u Hrvatskoj ne postoji nikakav 'grassroots' pokret. Ne izlazite na ulice, ne protestirate masovno pred Vladom, svi su u apatiji i s idejom da ne mogu promijeniti ništa.'

Pitam Gabrijela što bi učinio da sutra postane premijer Hrvatske. Kaže da je u nekoliko navrata sanjario o tome da osnuje stranku pod nazivom 'Stranci protiv korupcije u Hrvatskoj', pa nastavlja: 'Proglasio bih se službenikom ljudi i ne bih zahtijevao veći luksuz od onog koji ima prosječni hrvatski građanin. Znači, nikakvi Audiji A8, nikakve rezidencije i palače, nikakva odijela, biciklirao bih na posao. Dao bih otkaz svima koji su dobili posao bez da su ga zaslužili. Kad vidiš da je potrebno 5000 ljudi da bi vodili dva državna televizijska kanala na kojima još polovicu vremena gledaš reklame, onda shvatiš da nešto tragično nije u redu. Političari umjesto da donose teške odluke, samo podignu poreze. Dvije stvari – srežite državnu potrošnju i postanite napokon transparentni.

Uz transparentnost ide i direktnost od koje je Gabriel morao odustati po dolasku Hrvatima. Informira me o zgodnoj činjenici da je u Danskoj normalno reći šefu u lice da mu je ideja bez veze. Kod nas je zato savladao vještinu zaobilaženja, ustezanja i eufemizama. Vjerojatno odlične odlike za pisanje poezije. Dansko društvo funkcionira kao zajednica, mi smo u usporedbi s njim strogo hijerarhizirana i utoliko disfunkcionalna nakupina pojedinaca: 'Puno ljudi ograničeno razmišlja. Čim je tebi dobro, ostatak društva te više ne zanima. Gle, ne želiš živjeti na otoku.'

Danac se na tom otoku i ne vidi u dalekoj budućnosti. Ne vjeruje da će se naš mentalitet nešto drastično promijeniti za njegova života, ali zato nastoji odgojiti sina kao zalog hrvatske budućnosti: 'Želim da postane onakav kakvim bi želio da postane hrvatsko društvo u sljedećoj generaciji. Da ne laže, ne krade, da shvati kako je krivo ne plaćati poreze... Ukratko, da postane čestit čovjek koji će voditi brigu i o drugima, a ne samo o sebi.'

Da, nešto je trulo u državi Danskoj. Šteta jedino što im nismo uz granicu, pa da prijeđe na nas.