Nije lako biti Mađar u Hrvata. Panonski melankolici, zatvoreni u svoje privatne svjetove i s državom koja ih kažnjava i preodgaja kao maloumnu djecu, Hrvatskom uglavnom prolaze tiho i na prstima, nevidljivo i tiho iznajmljuju apartmane, dižu šatore i jednako se neprimjetno vraćaju na svoje tužnjikave ravnice. Ali ne i Tibor Győri, 57-godišnji kuhar iz Vesprima koji je nahranio gomiletinu ljudi u Hrvatskoj otkad je prije nekoliko godina došao u Istru kao šef kuhinje da bi se napokon skrasio sa svojom Mađaricom u Šibeniku. Čovjek govori hrvatski bolje od većine domaćih, peče fritule bolje od domaćih, a vjerojatno ima i više frendova od domaćih. Tibor ima šaku zamjerki na Dalmaciju, ali sve je to izdašno kompenzirano u dvije, tri rečenice: 'Nigdje u godinu dana nisam stekao toliko prijatelja kao u Šibeniku. Ovo je najljepše mjesto u Dalmaciji. Takav grad i takav zaljev Francuzi ili Španjolci mogu samo sanjati.'

Da se ne zaletimo prerano, Mađar će u drugom trenutku dodati da se ipak lakše uklopio u Poreč i Rovinj nego u Šibenik. Još uvijek se premišlja o tome je li mu šibensko zavirivanje u privatni život simpatično ili odbojno. U Mađarskoj, veli, susjed ne poznaje susjeda, nitko ni s kim ne razgovara. U Šibeniku su mu odmah s početka objasnili: 'Kada smo došli, rekli su mi da je Šibenik grad u kojem svi znaju sve o svakome. Za razliku od Zadra, Splita ili Dubrovnika, koje navodno tračevi ne interesiraju. U Istri se bilo lako prilagoditi jer se tamo nitko ne bavi tobom. Svatko gleda svoj interes. Ovdje prvo gledaju što ti i kako ti, otkud tebi, što si radio, tko si, otkuda si i tako dalje.' Šibensko zavirivanje u gaćice komplementarno je nepomičnim vrijednostima. Tibora je odmah poslije prvog posjeta kući koju je namjerio kupiti susjeda upozorila 'da ne smije ni milimetar tamo ili ovamo, da ne smije popodne raditi i da se nedjeljom ide u crkvu'.

Tibor je krenuo osvojiti Šibenik klasičnim mađarskim vretenastim kolačem. Otvorio je kiosk na tržnici, podijelio prvih tristo komada u petak, a kada je u ponedjeljak krenuo naplaćivati... napravio je promet od 20 kuna. Žena mu se rasplakala. Naučiti Dalmaciju na nešto novo ipak je nešto tvrđi kolač: 'Došli smo s ovim kolačem. Nitko ga nije poznavao i prvi ga radim u Hrvatskoj. Na početku je išlo jako loše, pa sam pomislio da bih uz njega mogao početi peći i fritule.' Tibor je izašao s varijantom recepta u kojem ne koristi ni vodu ni kvasac ni aditive, nego jogurt i taman toliko brašna da ga može 'popiti'. Izbacio je grožđice. Kaže, djeca ih većinom ne vole. A onda je za božićni sajam inaugurirao fritule s bakalarom: 'Prodao sam 30 porcija, a ostalo razdijelio. Govorio sam ljudima - probajte malo slane fritule, a ne samo slatke. No jako teško možeš naučiti nešto ovdašnje ljude. I na tržnici sam probavao sa slanim palačinkama s pancetom. Nije išlo.'

Stranci ne kupuju fritule. Mađar me prosvjetljuje: 'Kažu mi turisti da su ih probali u Zadru, Splitu, Murteru i uvijek su im premasne, ulje im se cijedi niz bradu. Imaju loša iskustva i sad, kad vide fritule, samo odmahuju rukom. Radije uzmu vretenasti kolač.'

Grad je Tiboru izašao u susret. Premjestili su ga s tržnice na središnju lokaciju uz rivu, nisu ga previše pilili s papirima, čovjek vadi samo komplimente na račun administracije. Komplimenti prestaju negdje s vratima turističke zajednice: 'Razgovarao sam s njima i htio sam pokrenuti neke stvari jer u Šibeniku turizma baš i nema. Žao mi je što to nije na većem nivou. U Istri su organizirani, angažirani, vrlo je drukčije. Obišli su cijelu Europu. Istra cvjeta. Ovdje se dosta toga srozalo u odnosu na prošlu godinu. Bilo je življe, masa ljudi oko Azimuta. Stvarno mi žao što im se dogodilo da izgube ljetnu pozornicu.'

Na trgu na kojem razgovaram s Mađarom trčkara svega dvoje, troje djece. Prošle godine u ovo vrijeme nisi ih mogao zaobići. Tibor je htio napraviti biznis s vlakićem, no Šibenik je prometno nebulozan: 'Ovdje se sve gradi neplanski. Raskrižje kod Kauflanda... ne bih im dozvolio da ga izgrade dok ne naprave kružni tok. Ovako je totalni kolaps. Kod novog pristaništa isto, masa stranaca se pogubi s novim smjerokazima, umjesto da su napravili kružni tok koji je standard u Europi.' Ne kuži Tibor ni zašto Dalmatinci sve betoniraju kad imaju toliko bogomdanog kamena. Jest da je brže i jeftinije, ali je utoliko ružnije.

Južnjačka inercija posebno ga je iznenadila kada je došao u šibenski Velpro. Imaju artikl, ali nije lako, trebalo bi potegnuti do skladišta. Rekli su mu da dođe sutra. Sutra ista situacija. Polica stoji prazna. Primijetio Mađar da u trgovini praktički nema osoblja. Pita ih da gdje su. Kažu mu – otišli u Istru na specijalizaciju. Da nauče kako treba raditi: 'Mislio sam, mladi radnici, pa zato... ali vraga, normalno osoblje. U Istri zuje kao pčele, nema da fali nešto.'

Stručnjak za mediteransku spizu, čovjek je uglavnom razočaran šibenskom hranidbenom ponudom. Riblja plata s jednim ciplom, jednom lignjom, dva škampa i tri školjke? Vidio je kako se gostima poslužuju iznutra krvave ribe, kako se bifteci stavljaju u friteze...: 'Moja je mana to što uvijek gledam ljudima u tanjure, a 70 posto šibenske gastro ponude je loše. Stvari koje vidim radile su se prije 30, 40 godina. Gostu moraš zadovoljiti nekoliko stvari: da mu je hrana vizualno atraktivna, da mu nosnice prorade i da mu je u ustima - savršeno. Onda tek možeš očekivati napojnicu. A ne da, kao što sam vidio, poslužuješ crni rižoto koji pliva u vodi pa ne znaš je li to juha ili što ili da ti žlica stoji zacementirana u grahu zbog količine brašna ili da, kad naručiš grašak za prilog, vidiš tipa kako se penje na skuter i odlazi u trgovinu kupiti ga. To je katastrofa. I da, riba se ne razrezuje dijagonalno s boka prije pečenja. To je seljački. Kako ćeš je kasnije filetirati? Ako to već radiš, prereži je horizontalno.'

Tibor razvaljuje hrvatski. I bez pogleda u putovnicu nema teorije da bi itko ikada skužio da nije odavde. Svejedno, to nije spriječilo šibensku javnu bilježnicu da ih oženi za službeni prijevod dokumenta: 'Kad smo kupili kuću, išli smo kod javnog bilježnika. Trebalo je potpisati neki dokument. Moja žena slabije govori hrvatski. Kad sam objasnio službenici da to nije problem i da ću joj ja prevesti o čemu se radi, odgovorila mi je da ne – to mora biti stručna osoba. Cijena – 720 kuna. To je kriminal.'

Zaključak? Sve gore navedeno savršeno pada u vodu pred činjenicom da je Šibenik Tiboru san snova, koliko god nedosanjan bio. Vidi se danas, sutra uz maslinik, miran, opušten i s pogledom na najljepši zaljev Dalmacije. Mađarsku ne zaboravlja nijedan jedini dan. Za to se pobrine ljuta papričica koju pojede uz svaki ručak. Ostale aspekte svoje rodne grude, posebno od vremena kad je Viktor Orban preuzeo kormilo, ostavio je sa smiješkom: 'Mađarska je postala policijska država, državi je jedino u glavi kako da kazni ljude, porezni nameti su nemogući, u interesu im je da ti odmognu, živi se jako teško.' U usporedbi s njima, očito nije teško ostaviti rajski dojam. Kul. Bravo mi.