Vojni mimohod održan dan ranije u Zagrebu očito je ostao duboko urezan u memoriji posjetitelja jer su upečatljivi detalji glasno komentirani čak i za vrijeme službene svečanosti u Kninu, koja je ipak pala u drugi plan i u usporedbi s njim izgledala je pomalo bljedunjavo. Najjači okidač za atmosferu svakako je bila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović: nju su doslovce rastezali i na svakom koraku dočekivali s ovacijama i skandiranjem, a ona je uzvraćala uvijek istim osmijehom i papinskim pokretom ruke.

Čak i na misu u blještavoj novoj crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta jedino su nju uveli kroz sakristiju, da bi na prozivanje kardinala Josipa Bozanića i ondje doživjela buran pljesak i skandiranje. Na dvosatnom vjerskom obredu bilo je toliko vruće da je u jednom trenutku pozlilo Đuri Glogoškom i Miroslavu Tuđmanu. Oporavili su se, premda je pola sata kasnije na glavnom gradskom trgu Glogoški ponovno odveden jer je skoro pao u nesvijest. Hitna pomoć i pored toga intervenirala je na desetke puta, ljudi su masovno kolabirali.

Zoran Milanović i Josip Leko upadljivo su bježali od intenzivnog kontakta s građanima, ali i medijima, no zato su se u jutarnjim satima okružili kompletnom Vladom i prvim stranačkim ešalonom. Jutarnji termin bio je rezerviran za njih: odradili su polaganje vijenaca, otvaranje muzeja 'Oluja '95' i dirljivu ceremoniju podizanja zastave na Kninskoj tvrđavi. Potom su se dulje od sat vremena sakrili u restoran čekajući da se gužva na tvrđavi raziđe što je izazvalo golemu nervozu kod osiguranja jer je bilo fizički nemoguće odčepiti uske prolaze na tvrđavi zakrčene tisućama ljudi koji su poželjeli njome prošetati.

Kad su se uspjeli izvući - Milanović je kliznuo, dok je Leko odsjedio misu i potom se također izgubio. Ove godine, istina, nijedan od njih nije uživo doživio nikakve proteste: jutarnji dolazak na trg popraćen je tek jednim jedinim zviždukom, ali i bez pljeska, dok je na podizanju zastave na tvrđavi vladala kontrolirana atmosfera jer se znalo tko ondje može prisustvovati: najteži ratni invalidi, dio veterana i dragovoljaca, udovice i djeca poginulih branitelja te ogroman, ogroman broj političara. Na platou niže događaji su se pratili putem videozida i ondje su si prisutni dali oduška glasnim zviždanjem na svako pojavljivanje na ekranu Zorana Milanovića, Ranka Ostojića i Freda Matića

Ipak, premda se radilo o proslavi s vidljivim HDZ-ovim pečatom, bilo je očito da negodovanje nije bilo orkestrirano. Vladajućoj garnituri uglavnom se zviždalo kada nije bila prisutna, poput trenutka kada ih je s govornice spomenuo jedan od vođa šatoraša Dražimir Jukić. Kada se, recimo, izbavio iz 'zatočeništva' u tvrđavi, Milanović se mimoišao s nekoliko stotina građana koji su se čudom čudili povelikom osiguranju. 'Što se boji, pa u svojoj je državi?' čulo se dok se provlačio Ulicom Gojka Šuška.

Na kninskim ulicama i trgovima još od ranih jutarnjih sati zabilježen je pokoji uzvik 'Za dom spremni' ili melodija 'Jure i Bobana', no radilo se o zbilja izoliranim incidentima, mahom u kafićima. Najozbiljnije je zazvučalo kolektivno uzvikivanje ustaškog pozdrava pripadnika Devete bojne HOS-a upravo u trenucima dok se čekao dolazak Kolinde Grabar Kitarović na glavni trg. Ni u jednom slučaju policija nije intervenirala.

Kasnije, kada se struktura posjetitelja promijenila i kada su počeli prevladavati mlađi Thompsonovi fanovi, sve češće se moglo vidjeti i ustaška obilježja i čuti poruke 'bandi crvenoj', dok su sa zvučnika povremeno treštale i problematične pjesme. Snage reda bile su ipak malobrojnije u odnosu na masu, ali i još uvijek okupirane kaotičnim protokolom predsjednice i premijera. Njih dvoje tjerali su svako svoj inat - ona je odbila položiti vijenac u tradicionalnom jutarnjem terminu, on je odbio održati govor.

Kad spominjemo Thompsona, zabilježimo i da je dio Kninjana rogoborio jer su svi štandovi i šankovi na koncertu u vlasništvu njegove tvrtke, pa je malo tko od domaćeg svijeta uspio nešto zaraditi. Oni snalažljiviji su ipak na gradskim ulicama postavili prodajna mjesta na kojima su prodavali majice, privjeske i raspela.

U masi ljudi koja je u jutarnjim satima okupirala Knin - a procjenjuje se da ih je bilo oko 25 tisuća - prevladavali su iskreno veseli branitelji, njihove obitelji i domoljubno raspoloženi građani. Časna sestra Zvjezdana Kovačević potegla je s Hvara kako bi zazvala božji blagoslov na sve, pa je oduševljeno mahala hrvatskom zastavom i namještala se pred kamerama. Branitelj Danijel Režan Roko došao je prisjetiti se dana otprije dvadeset godina kada je sa suborcima 'u Knin dolazio kao na svatove, jer je poželio ponovno osjetiti ljepotu u kojoj srce kuca, a sunce grije'.

Posebno emotivan bio je bivši specijalac Stipe Brekalo, ranjen u Ivanovcu, koji je svejedno prošao sva ratišta; tportalovi reporteri susreli su ga na Kninskoj tvrđavi usred najveće gužve kako se zajedno s logorašem iz Manjače Perom Barićem pokušava probiti do vrha na kojemu se nalaze dvadesetmetarski stijeg i friški spomenik Franji Tuđmanu. U rukama su nosili - američku zastavu.

'To je za naše kolege logoraše koji danas žive u Americi', objasnili su nam, nezadovoljni jer s tisućama ljudi nisu uspjeli pristupiti tijesnoj tvrđavi kada se ondje, tradicionalno točno u 9.44 sati, podizala zastava. To je ujedno i glavna zamjerka organizatorima - premda je ovogodišnja proslava Oluje u Kninu bila najmasovnija dosad, svejedno je nedostajalo i reda i organizacije, najviše baš na Kninskoj tvrđavi.

A i da je vrućina bila nešto podnošljivija vjerojatno ne bi škodilo.