Žicanje
Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/Tatjana Janković/tportal.hr
Žicanje
Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/Tatjana Janković/tportal.hr
UNATOČ JAKOJ KONKURENCIJI
Kad pogledaš tu bujicu žicara što dnevno pustoše centar grada i odnose sa sobom sve metalno i konvertibilno, svi u nemogućim problemima, s godinu dana neplaćenih računa, gladni kruha i deterdženta, na rubu samoubojstva, s tragičnim sjajem u očima i djecom koja nisu popila čašu mlijeka još od 2012, stvori ti se neki neuhvatljivi osjećaj da ti promiče bitan dio žicarske slagalice. Odlučio sam provjeriti na svojoj koži o čemu se radi. Obukao sam vrećastu trenirku, prljave tenisice, stao na Jelačićev trg i upalio štopericu. 60 minuta žicanja - koliko je to para?
Intelektualna i psihološka priprema za akciju jednosatnog žicanja po centru Zagreba trajala je ravno tri minute. Ne patim od obzira, nije mi neugodno naprasno prekinuti nečiju komunikaciju, ako me vidi netko koga poznajem – baš me briga. Žicari su već odavno oguglali na tuđu percepciju i totalno se fokusiraju na biznis. Znači, tu smo negdje. Drugo – pristup. Odlučio sam ne biti previše rječit, ne pretjerano šarmantan i uletavati s najklasičnijim mogućim pitanjem: 'Oprostite, imate li pet kuna, fali mi za sendvič?
Pet kuna je zlatni rez malog i velikog iznosa i što je najbitnije, kovanica je, pa je ne doživljavamo kao ozbiljan keš. Međutim, čudom matematike, samo četiri takve kovanice proizvode iznos od 20 kuna, koji u komadu teško da ćeš izvući iz nečijeg novčanika. Žicanje po kunu-dvije nepotrebno je rasipanje energije i zapravo idiotski. Netko tko bi ti dao pet, ovako će ti dati dvije kune i bez veze si potrošio raspoloženog klijenta. Onaj, pak, koji bi ti najviše dao dvije, dat će ti ih i ako tražiš pet, tako da ništa ne gubiš. Žicati drito deset kuna i više je prepotentno, iako može imati retoričku funkciju koju sam uspješno testirao. Tražiš pedeset, gledaju te u nevjerici, nasmiješ se, veliš 'a onda može i pet' i odjednom zvuči kao vrlo skroman upit.
OK, naumio sam brstiti bakšiš na četiri lokacije Jelačićev trg, Tkalčićeva ulica, Cvjetni trg, Bogovićeva ulica - i uletavati svima od devet do 99, muško, žensko, solo, u skupini. Ne zaustavljati one koji hodaju, nego isključivo ekipu u stanju mirovanja. Prvenstveno one posjednute po terasama kafića, onda one na klupicama i eventualno dok čekaju tramvaj.
Nalazim se s fotografom Matejom. Dolazimo na Trg u 13:35. Okida fotku pod satom. Klap, akcija. Vraćamo se točno u 14:35. Još jedna fotka na istom mjestu. Sjedam sa strane. Iskrcavam lovu. Brojimo i dolazim do dražesnog zaključka: u Zagrebu se u sat vremena može užicati ravno 126,90 kuna.
Priznajte, fenomenalna satnica. Čovjeku dođe da poput sv. Franje napusti sve što je prije radio i ode u svijet, pardon, četvorni kilometar zagrebačkog centra i propovijeda o kusuru koji mu fali za sendvič Tri sata dnevno druženja s dragim sugrađanima po strateški isplaniranim lokacijama, da se ne pojavljuješ prečesto na istom mjestu, i eto ti plaćice od oko 12.000 kuna mjesečno, što je za tipa kojem fali pet kuna prilično fer kompenzacija.
Eureka. To je taj dio slagalice koji je nedostajao. Misterij koji ćutiš šestim čulom dok promatraš poduzetnu ekipu u obilasku stolova. To su vrlo moguće ljudi koji mjesečno natuku tri tvoje plaće i za duplo kraće radno vrijeme. Hrvatski san u destiliranom i koncentriranom obliku.
Nego, evo još malo cehovskih tajni za sve vas kojima usfali 130 kuna, a imate slobodnih sat vremena. Prvo, gađajte grupe, pojedince tek iznimno. Ljudi se nevjerojatno vode tuđim obzirima i grupno su povodljivi. Većina situacija u kojima sam utržio najviše love sastojala se od uleta skupini ljudi od kojih bi većina odmahnula rukom, dok bi se jedan mašio novčanika. U tom trenutku pare bi mi iskrcali i svi ostali. Drugo, jednako daju i ne daju bogatiji i siromašniji. Ne bih tu previše diskriminirao, iako sam u dva navrata dobio novčanicu od 10 kuna, a tražio sam samo pet i to je bilo za stolom ekipe koja izgleda kao da im ne fali love u životu. Treće, dobro je imati par potpitanja ako ne upali prvo. Kada inauguralni ulet 'Oprostite, imate pet kuna, fali mi za sendvič' ne bi proizveo profitabilnu reakciju, nastavio bih s 'pa može i 4, 3, 2, 1... još bolje ako imate kovanicu od nula kuna. Mislim da to svi imaju.' Ekipu treba zadržati s par rečenica, inače ostanu na početnom refleksu odbijanja. Barem polovica njih je posegnula za lovom iako je na prvu izgledalo da neće dati ništa. Četvrto, koristite smiješak. Da parafraziram – tebe ne košta ništa. Njih, par kuna.
Žicao sam policajce. Gledali su me u nevjerici. Nisu dali ništa. Pitao sam beskućnika koji prodaje časopis 'Ulične svjetiljke'. Rekao je da ne bi dao nikome ni kunu. Pitao sam strance. Od petnaestak slučajeva, dali su tek jedna gospođa iz Norveške i tip iz Koreje. Majke s malom djecom... nema šanse. Muškarci i žene daju podjednako. Jedna me napala da ću to potrošiti na drogu. Drugoj curi sam se morao deset puta zakleti da ću stvarno kupiti sendvič. Tip u Tkalči me tražio da mu nešto otpjevam, razvalio sam par stihova od The Queena, svejedno mi nije dao. Najviše me se dojmio momak iz Rijeke koji je sjedio pod Jelačićevim kipom s većim ruksakom. Nije imao pet kuna sitno pa je išao po okolnim bircevima da mu razmjene. Nisam ga imao vremena čekati...
Da se razumijemo, žicari su u debeloj moralnoj prednosti pred ostatkom nacije. Pojesti komadić svoga dostojanstva u zamjenu za prstohvat keša, deal je koji je potpisala većina hrvatske radne populacije. Za razliku od te većine koja svoj truli kompromis sakriva od očiju javnosti, žicari ga javno demonstriraju. I sasvim pravedno, svoje dostojanstvo prodaju za puno veću lovu.