To je to - sad sam sam k'o Pale sam na svijetu, iako sve oko mene buči od navijača, a ispred mene i iza mene su grozdovi trkačica i trkača u majicama svih boja. Petnaesti je kilometar besprijekorno organiziranog Ljubljanskog maratona, na kojem ja sa svojih pedeset i kusur (dakle pol-čovjek, u smislu većinski vlasnik više od polovice dionica vlastitog života) mogu nastupiti samo u polumaratonu.

Maraton je za odlikaše, a i ovo je za mene veliki zalogaj – prvo okušavanje na trci dugoj 21 kilometar i 98 metara. A na toj ruti oko slovenske metropole do petnaestog kilometra trčim s drugaricama trkačicama Zdravkom, Ivanom i Zoranom. Zdravka, najiskusnija među nama, na satu provjerava kako se ostvaruje naš plan, čija je zadnja točka 15. kilometar. Do tog trena znali smo točno kojim tempom treba trčati prvih 5 kilometara, za koliko ubrzati do 10, koliko stisnuti gasa do 15... Nakon toga, ako imaš snage, a trebao bi, jer je plan napravljen tako da je sačuva za kraj, direktiva je - ne okreći se sine! Ili kćeri, svejedno. I eto me, na 15. sam, sam k'o ptica, a kako kao svaki nezaposleni Hrvat nemam love za iole pristojni Graminov sat na kojem se može pratiti tempo, potežem po osjećaju, kako bi se moglo nazvati opserviranje stanja u kojem radovi srca, nogu i pluća pulsiraju kao jedinstvena energija. Na glavi je da samo surfa po njoj... I zasurfao sam još uvijek sa zebnjom, jer ne upozoravaju bez vraga priručnici za trkače amatere, kako kriza u polumaratonu najčešće dolazi između 17. i 18. kilometra... To vam je ono kad lupite o zid koji nitko ne vidi i ne osjeća osim vas. Jer je u vama.

Tako bi po nekoj holivudskoj dramaturgiji (navuci gledatelja, pa ga pusti da čeka) izgledao osobni prijelomni trenutak 20. ljubljanskog maratona, vrhunskog sportskog i rekreativnog događaja u kojem je moja mala kaplja znoja činila tek dio ogromne zmijurine od više od 20.000 trkača, koliko je ove godine 25. listopada poteklo ulicama glavnog slovenskoga grada. Rijeka trkača je, uistinu, mnogonacionalna, predvode je od prirode nadareni tamnoputi hitronogci, a nabralo se i 1.421 dugoprugaš iz Hrvatske. Sve su to ljudi različitih profesija, statusa, opredjeljenja, ali ono što ih unatoč tim razlikama neraskidivo veže jest to da trčanje drže toliko važnim da su oko njega oblikovali život. To znači da, ako ne u svakom danu, a ono barem svakom drugom, između rada, hranjenja, spavanja, ljubljenja i svađanja i, dakako, plaćanja poreza, sat vremena obavezno posvete igri s vlastitim nogama. Na početku to se moglo zvati joggingom, ali ako ste dogurali do Ljubljanskog ili sličnih polu-maratona, onda je sigurno da ste trkač i da vam ni nebo (kišno ili sunčano) više ne može pomoći ni odmoći.

A od svih trka (maratona, polumaratona i utrka na 10 kilometra) polumaraton je najpopularniji, ove godine za tu utrku u Ljubljani se prijavilo 9.667 trkača, što i nije čudo. Iako kao olimpijska disciplina nije priznat, skraćeni maraton dostupan je i mnogima lakše ostvariv izazov. Zato diljem svijeta uz maratone uvijek postoji polumaratonska trasa (Newyorški polumaraton, Gothenburški maraton... ) a i u Hrvatskoj se organiziraju utrke u mnogim gradovima, od Dubrovnika, Splita i Rijeke, do Varaždina, Zagreba i Osijeka.  Razmjerno tomu promijenila se i slika o trkačima: nekada davno na nasipu se na njih gledalo kao na čudake, sada s obje strane rijeke, po Jarunu, Maksimiru... trče grupe novopečenih. A najveći stupanj uspjeha pritom se ne mjeri u rezultatu ili istrčanim kilometrima, nego onom stanju duha kad sami sebi iskreno možete odgovoriti na pitanje zašto trčim – jednostavnim odgovorom – zato što me to čini sretnim!

Vlastina priča

A baš tako mi je, još dok smo se u Ljubljani ubacivali u boksove za start, odgovorila Vlasta Jasenko, mlada uspješna menadžerica. Nije trčala u Ljubljani, ali je potegnula do nje iz Zagreba, digla se s nama ostalima u 4 sata ujutro i stajala pred crtom starta, dočekivala ekipu na cilju, radovala se i krijepila. Njena trkačka priča počela je prije nešto više od tri godine.

'Promatrala sam skupinu čudnih ljudi u tajicama, s bočicama vode, kako se sinkrono kreću prema Nasipu (kaže, piše ga velikim slovom, jer je važno mjesto u njenom životu). Malo sam se raspitala i saznala da su to trkači-školarci i da postoji, zamisli (!) - Škola trčanja! Nije mi trebalo puno da se pridružim sljedećoj generaciji AŠT-a (Adidas Škole tračanja) te 2013. ponesem majicu s napisom - Vlasta is all in! Tako je krenulo... Metar po metar, proklinjanje nekondicije, vježbanje daha, niski skip, visoki skip, prvi kilometar, prvih 5 km, prvi Mali krug na Nasipu, prvi Veliki i ostalo je povijest... Ostala sam 'in'! Danas sam trkačica na duge staze, poprilično brza polumaratonka, a do proljeća, ako Bog da zdravlja, i maratonka!' priča mi Vlasta, iza koje je koji tjedan prije Ljubljane ostao Amsterdamski polumaraton na kojem je za rekreativce postigla respektivni rezultat: 21 km za 1:56.15 ( trkački rečeno PB rezultat - Personal Best)! Bio je to njen jubilarni 10. polumaraton, popularno zvan 'Half', jer samo je jedan (i opet velikim slovom!) Maraton!

Tri godine intenzivnog treniranja, uz astmu i kroničnu bolest srca, unatoč protivljenju struke i zabranama trčanja duljeg od pola sata, i danas se osjećam zdravijom, življom nego ikada, izdržljivijom i snažnijom, tjelesno i duhovno, spremnom na sljedeći veliki izazov... upisivanje za pripreme prvog Maratona! Znam da sam spremna, jer sam posljednji Half istrčala s pola daha, završila trku s negativnim split vremenom (za laike - drugi je dio trke bio brži od prvog). Ima i puno bržih trkačica, u mojoj dobnoj skupini i van nje, ali ja ne gledam druge, ne natječem se ni s kim... doli sama sa sobom. Prema drugima sam (uglavnom!) tolerantna, prema sebi nemilosrdna... brže, više, jače... kadgod, gdjegod, štogod... ako već ponavljam, mora biti bolje! Ako nije savršeno, nije završeno!' kaže Vlasta, koja zbog posla puno putuje, često izbiva, ali ne propušta treninge ni trčanje. Trči u Parizu, Prištini, Beogradu, Sofiji...

Uvjerena sam da je u podlozi ovisnost, ali ne niječem je... My name is Vlasta and I'm a runoholic!', smije se, a na pitanje koja joj je od silnih utrka na kojima je sudjelovala najdraža, odgovara bez razmišljanja.

Zagrebački dobri duh trčanja

'Dvaput sam nastupila na humanitarnoj utrci Wings for life, utrci u kojoj svi natjecatelji diljem svijeta, na nekoliko desetaka lokacija, počinju utrku u isto vrijeme i trče bez granica, bez ciljne linije... Svijet ujedine nasmijana lica trkača i kreće utrka koja spaja sve različitosti, briše prostorne granice i vremenske zone i postoji samo jedan cilj - trčati za one koji ne mogu. Tada stvarno osjetiš zahvalnost... pored tebe se nađe netko u kolicima, netko nekoga gura, neki se odguruju sami, prijeđe te čovjek na štakama ili onaj s artificijelnim udom, poneko nasmijano dijete s fizičkim nedostatkom... Kažem, jednostavno trčiš, zato što možeš i zato što moraš... za one koji žele, ali ne mogu!' odgovara dajući onome što mnogi vide tek kao besmisleno prebacivanje težine s noge A na nogu B, neprocjenjivu humanu i altruističku atmosferu kakva se osjećala na svakom koraku Ljubljanskog maratona, mjesta do kojeg nas je, osim ljubavi prema trčanju, dovelo i prijateljstvo sa Zoranom Obradovićem.

Zoran je zagrebački dobri duh trčanja, sportski fanatik od mladosti, koji je nakon nogometa prešao na trčanje. Trči već 15 godina, a od toga posljednjih 12 godina natjecateljski. Otrčao je šezdesetak halfova, a Ljubljana mu je 10. maraton na kojem je, doznat ćemo to koji sat kasnije, za čak 10 minuta srušio svoj osobni PB 42 kilometra i 195 metra pretrčao je za 3:26:49!

Naravno, to je daleko od pobjedničkog vremena pobjednika Etiopljanina Getachew Limeniha 2:08:19, što je novi rekord ljubljanske utrke. Ali Zoran ima još jedan neprocjenjiv dar – odgaja nove trkače, u klubu koji je po konceptu jedinstven u Hrvatskoj (a i šire). Zove se Zimsko trčanje u Maksimiru, a za učlanjenje je potrebna samo dobra volja, kasnije predanost i disciplina.

'Trčeći sam naučio puno toga što prenosim na početnike, rekreativce i općenito osobe koje žele istražiti trkačke granice te ih tako pomicati. Nisam imao u početno doba osobu koja me je vodila, ali sam upijao od bržih od sebe, trčao koliko-toliko uz njih... slušajući njihova iskustva, no ipak moram izdvojiti jednu osobu koja mi je približila atletiku maksimalno i koja me je uvjerila da se sve može ako si ustrajan u tome sto želiš. To je Gavranović Franjo, istinski mentor i nekad najbrže noge u Hrvatskoj do pojave Drage Paripovića.

Grupa ZTuM osnovana je 1. prosinca 2012. i treniramo tri puta tjedno po kiši, snijegu, suncu... Nema lošeg vremena za trčanje nego loše opremljenog trkača. Kroz grupu se već dosta ljudi profiliralo i napredovalo a dolaze i novi pa i njima valja pomoći, usmjeriti ih od prvog koraka, disanje, opreme, prehrane.... Vele da sam strog, ali i pravedan. Uz svakog u grupi nastojim trčati, savjetovati što i kako bi trebao nešto ispraviti. Mislim da samo tako mogu izvući od osobe maksimum. Zato volim svoje miješano društvo, dvadesetak predanih bez kojih ni ja ne bih postigao neke svoje ciljeve', priča mi pri kraju dana na povratku u Zagreb Zoran, dok se u busu kuju planovi o osnivanju udruge, formiranju kluba, zajedničkoj prostoriji s fitnes dvoranom. U tom trenu Zoran već zna – s Ljubljanom može biti zadovoljan – od 16 trkača, 10 ih je oborilo osobni rekord!

Ljepota trčanja: Uspio sam!

Dok se mrak nadvija nad autoputom, ritam kotača polako me vraća na ono mjesto između 17. i 18. kilometra. Osjećaj je došao niotkuda, možda mu je u glavi prethodila flash slika tobogana, velikooog duuugog tobogana i onog trenutka kad se otisneš s njega. Ništa više nije bilo odvojeno, ruke, noge, misao bili su jedno... Nije bilo ni drugih trkača, uočavao sam njihova tijela, ali više kao neke s mojom usklađene energije, s nekima sam tekao usporedo, neke sam prelazio, ali svi smo se poput brzaca sjurili prema cilju. Da sam tada mogao misliti, shvatio bih da je to učinak onoga što mi je Zoran objašnjavao kao efekt 'progresivnog trčanja', šparanje energije do 15. kilometra rezultiralo je s tim da sam na kraju utrke bio svjež i pun poleta (sukladno svojim ljudskim ograničenjima) i da sam zadnja 3 kilometra samo prestizao, toliko opušten da me ni prolazak kroz cilj, kićenje finišerske medalje nije toliko impresioniralo. Uostalom, pobjednik je svaki onaj i ona koji su trčali. Vrijeme koje sam ciljao (ispod dva sata: 1:58:17) bilo je tu, znao sam da je to za prvi polumaraton i više nego dobro, ali ono što ću pamtiti i što ću vjerojatno tražiti u svakoj novoj utrci bila je – lakoća čistog trčanja. Nekoliko limenki piva kasnije, pred ulazom u Zagreb, neki od nas dogovaraju posljednju utrku sezone: Zagrebački noćni cener, 10 kilometra po centru Zagreba.

Koji dan kasnije od Vlaste dobijem mail: 'Trk po centru rodnog mi grada je neopisivo iskustvo; trčimo po Jarunu, Bundeku, Nasipu, po Maksiću i Dotki, ali asfalt Zrinjevca, HNK, Tesline, Masarykove je posve drugačije iskustvo. Dolaze te gledati svi koji te (po)znaju, svi koji te podržavaju i poneki koji sumnjaju, ali se dive, kada su navijači glasniji od gradskog prometa, a studen studenog se ne osjeća.'
Treba li reći da sam te večeri, dva dana nakon Ljubljane, obukao tenisice i otrčao u noć?