Priznajmo si, nismo mačevalačka nacija. U Italiji se 22.000 ljudi bocka što profesionalno, što kao sportski hobi, kod nas ih je najviše 350. Savršeni spoj motorike i inteligencije ne izaziva neku fascinaciju u na ovim prostorima. Razumljivo. Što će ti picajzliranje s mačem, kad možeš stvari riješiti provjerenom domaćom tehnikom šaka-nos-patos. Svejedno, pozvalo je Giacoma Fanizzu da trenira tri zagrebačka kluba i nacionalni tim. Bio je Talijan prije toga dvije godine u Banjaluci, kao delegat svjetskog mačevalačkog saveza i s ciljem da ih nauči i motivira za aristokratski sport. Nije uspjelo. Kod nas, pak, ima drugi problem – svi znaju sve bolje od njega:

'Ovdje se svi pretvaraju da su eksperti u svemu, a zapravo nemaju pojma. Ako pričaš o struji, svi su inženjeri, ako pričaš o glazbi, svi su glazbenici... Izašao sam curom van, a ona mi objašnjava razliku običnog i thai boksa.'

Giacomo priča i skida sunčane naočale. Voli govoriti stvari ravno u lice. U Zagrebu u posljednjih godinu i pol, previše puta doživio je nešto sasvim suprotno: 'Ljudi nisu pošteni u smislu... ne govore ti stvari direktno. Neće ti reći kada pogriješiš, neće ti objasniti pogrešku ili što ne vole kod tebe, ali će to zato ispričati tebi iza leđa. Dolazim sa Sicilije. Tamo je pravilo da si izravan i da napraviš ono što govoriš. Ako nekom kažeš ubit ću te, onda to i napraviš. Ako kažeš naći ćemo se sutra, onda to i napraviš.'

Ne znamo priznati pogrešku. Uvijek pronalazimo opravdanje za stvari koje krivo napravimo. To je neki opći dojam o naciji u kojoj se zatekao bivši talijanski specijalac i mačevalački guru. Stalo mu je do toga da umijeće mačevanja podigne na novu razinu u Hrvatskoj. Čitav dan šalje mailove, okreće telefonske brojeve, da bi navečer trenirao klince na Zagrebačkom velesajmu. U posljednjih nekoliko mjeseci izašao je van – jedanput.

Domaćim kolegama sve je to malo neobično. Kao da im nije jasno zašto se čovjek jednostavno ne opusti i čeka da mu s neba padnu sponzorstvo ili promocija. Giacomo u pola glasa spominje kako su na njegovu mjestu prije njega bila trojica stranaca u slijedu. Svaki od njih izdržao je najviše tri mjeseca. Priznaje da nije bio najbolje prihvaćen u početku. Da mu se hrvatska faza dogodila pred nekoliko godina, već bi odavno spremio mač u tobolac, uputio nam par vrućih talijanskih pozdrava i nastavio avanturu negdje drugdje. Temperamentni Sicilijanac u međuvremenu je naučio nešto o diplomaciji:

'Prije bih nogom udario svaki kamen koji bi mi se našao na putu. Ja sam borac. Strastven sam. Ako me netko gurne, odgurnut ću ga duplo jače. Bio sam spreman uzvratiti na svaki napad, no naučio sam nešto o diplomaciji u ljudskim odnosima. I ako postoji kritika na nešto, sada me više zanima pozitivno rješenje. Mislim da bi se u Hrvatskoj moglo još poraditi na tim zaostacima komunističkog mentaliteta. Ono da sjediš i čekaš mirovinu, da ne pokušavaš nešto napraviti, da ne podižeš slušalicu, ne krećeš u akciju.'

Akcija se u slučaju Talijana s burnom povijesti prevodi kao – želja da osnuje međunarodni centar za mačevanje na Velesajmu. Nešto čemu bi gravitirala cijela jugoistočna Europa: 'Dug je to proces i nije nešto što bih mogao realizirati u par mjeseci. Ali imam podršku Federacije, vlasnika klubova, roditelja polaznika.' Giacomo zapravo jako dobro prolazi kod obitelji klinaca koje podučava. Ako i ne izlazi van, onda visi po obiteljskim ručkovima.

Hrvatska kao kombinacija Sicilije i Njemačke dala mu je koliko i oduzela. Nedostaje mu više dobrog južnjačkog raspoloženja. S druge strane, paše mu višak privatnosti. Najbolje od svega, razvio je ljubav spram Balkana kontra svih talijanskih stereotipa. Djedovom krivicom: 'Bio je ratni zarobljenik u Albaniji. Uspio je pobjeći iz zatvora i krenuo je pješice preko bivše Jugoslavije do kuće. Ljudi su mu pomagali po putu, davali mu hranu, smještaj... Što se više približavao Italiji, postajali su sve neprijateljskiji. Napokon, kada je prešao talijansku granicu, prijavili su ga policiji. Paradoksalno.'

Kada je odlazio raditi u Bosnu, Talijani su mu govorili da je lud. Hrvatska je druga priča. Nešto sređenija i obećavajuća, ali, kako vidim iz Giacomove priče, još uvijek zahtijeva nevjerojatnu količinu energije i samopouzdanja da bi se kao stranac u njoj osjećao zadovoljno i uspješno.

Talijanski majstor mača pokušava nas naučiti kako je u borbi najvažnija misao. Mačevanje je 'šah tijela', veli, ne možeš samo udarati, moraš misliti, imati ideju, biti psiholog. Na tom tragu podučava klince u Novom Zagrebu. Super. Nadam se da stvara generaciju koja će napokon 'ubosti'.Save