Na debati o pomirenju nekoć zaraćenih država nekadašnje SFRJ, koju organizira Koalicija za REKOM, 1. prosinca u 11.30 sati u kinu Grič u Zagrebu uz hrvatske profesore Žarka Puhovskog, Hrvoja Klasića i Josipa Jurčevića, sudjelovat će i istaknuta slovenska antropologinja i feministkinja Svetlana Slapšak, s kojom smo tim povodom razgovarali. Profesorica upozorava na veliku slovensku sramotu koja se događala ratnih devedesetih kada je u tzv. aferi izbrisani bez građanskih prava ostalo najmanje 25 tisuća ljudi, koji do dana današnjeg nisu obeštećeni
Svetlana Slapšak, antropologinja, redovita profesorica na Fakultetu za poslijediplomski studij humanistike u Ljubljani, autorica više od 40 knjiga i 1.000 članaka, priča o REKOM-u, procesima pomirenja, odgovornosti Slovenije za događaje 90-ih prošlog stoljeća.
'Držim da REKOM može itekako doprinijeti pomirenju u regiji. Moje mišljenje utemeljeno je na sljedećem iskustvu: Vidjela sam, naime, hrvatske ratne veterane, kao i ljude s Kosova, (Albance i Srbe) koji su se jedni protiv drugih borili prije samo nekoliko godina, a danas govore jedni o drugima s dubokim poštovanjem. Ohrabrujuće je da uopće o hoće o tome govoriti; to je nevjerojatna zasluga procesa REKOM-a. Ipak je za osnivanje REKOM-a potpisalo nešto više od 600.000 ljudi u cijeloj regiji', kaže nam povodom svog sudjelovanja u REKOM-ovoj debati profesorica Slapšak.
Pohvalno se izrazila i o zborniku svih radova s deset Foruma za tranzicijsku pravdu – godišnjeg događaja koji okuplja stručnjake, udruge civilnog društva i žrtava i njihovih obitelji, umjetnika – koji trenutno Koalicija za REKOM predstavlja u regiji.
'Značajno je što su se ujedinila tri vrlo različita toka svijesti i tri vrlo različita diskursa. Jedan je pravni, koji obuhvaća okvire onoga što se mora i što će se sve morati raditi. Drugi je akademska interpretacija, koja daje nešto malo širi horizont događanja i daje osnove etičkog razmišljanja, isto tako sumnje, nedoumice, pitanja. Treći su glasovi ljudi. Ta tri diskursa su nužno isprepletana, a za mene je najvažniji taj treći dio, taj segment glasova ljudi. Ti svjedoci koji su zapravo nužni kako bismo mogli ići naprijed i s pravnim postupcima i s akademskim izučavanjem', ističe Slapšak.
Što bi sa sobom proces pomirenja trebao nositi? Ljudi su ponekad skeptični jer misle da pomirenje nužno znači određenu vrstu opraštanja i zaborava ili čak kompromisa u kojoj strana koja oprašta, zapravo gubi?
Da, to je jedno od osnovnih praznovjerja kada se govori o pomirenju. Pomirenje je, naravno, golemo i jako šareno klupko i podrazumijeva seriju različitih pravnih postupaka koji svi vode do koristi nekoj grupi koja je oštećena u ratu ili poslije rata. To je osnovno. Pomirenje prije svega znači, nikako zaborav, nego naprotiv, njegovanje pamćenja. Ali njegovanje pamćenja tako da se pamte sve okolnosti događaja, da se zapamte sva imena, da se od nekakve osnovne knjige mrtvih ide dalje, da se zabilježe događaji. Također, to je težnja da se sakupe ocjene koje mogu biti različite i kako bi se ljudi pomirili ne moraju nimalo mijenjati ni svoja uvjerenja ni ono što im se dogodilo; ne moraju mijenjati svoj život unazad, nego naprotiv, trebaju usvojiti nekakav sistem ponašanja, nekakve norme, nekakve načine obraćanja kako bi lakše živjeli u budućnosti.
Budući da dolazite iz Slovenije, koja je izbjegla izravne i velike ratne strahote, što vas je motiviralo pristupiti Koaliciji za REKOM?
Mislim kako je ideja odgovornosti nešto što se ne može nikako locirati. Međutim, u Sloveniji je ona jako slabo zaživjela, zato što se u Sloveniji mnogi smatraju potpuno nevini u slučaju jugoslavenskih ratova. To, međutim, nije točno, jer smo u Sloveniji za vrijeme rata imali masovnu akciju oduzimanja građanskih prava tijekom koje je obespravljeno više od 25.000 ljudi. Riječ je, naravno o aferi 'izbrisani'. Čini mi se kako, bez obzira na to u kojem je stanju rata bila država, stvari je nužno pokrenuti. U tom smislu zaista su važne riječi pokojnog Srđe Popovića s početka rata: on je, naime, rekao da 'ako ne bude riječi o odgovornosti, cijela će stvar izgubiti svaku mogućnost da se humanizira u budućnosti'. Ni jedna od država to nije uradila.
Kada pričamo o odgovornosti država, koji bio najveći grijeh slovenske države?
Osnovni grijeh koji do danas nije raščišćen, jest da nije došlo do obeštećenja tzv 'izbrisanih'. Afera 'izbrisanih' provodila se od '92, zaključno s '94, '95 godinom, u kojoj je čudnim kanalima, tajnim dogovaranjem, lobiranjem, mrežama unutar administrativnog aparata cjelokupne Slovenije provedena akcija ukidanja građanskih prava ljudima za koje se mislilo da nisu Slovenci i ljudima koji se jednostavno nisu snašli i tražili državljanstvo kada je trebalo. A informacije kada i kako treba tražiti državljanstvo bile su uglavnom nejasne i maglovite, tako da je jako puno ljudi palo u nekakve administrativne zamke. Kada su, primjerice, jednog dana došli produžiti vozačku dozvolu i/ili putovnicu, umjesto produženja dokumenti su im probušeni, a oni su ispali iz državnog sistema Slovenije. Nije riječ o samo tih 25-26.000 oštećenih, riječ je o njihovim obiteljima, njihovim prijateljima, pa i njihovim ljubavima. Njihovi životi su se odjednom sasuli u prah. O tome se mora pisati, iako je u Sloveniji jako puno urađeno po tom pitanju. Koliko u području znanosti i humanistike, toliko i u području kulture, odnosno kazališnim predstavama i knjigama. Međutim, država se jednostavno na to ne obazire zbog svojih uskih kratkoročnih interesa. Taj 'vrući krumpir' nijedna Vlada ne želi preuzeti jer bi joj to smanjilo popularnosti. Stvar je, bojim se, beznadna sve dok je politika takva. S druge strane, imena i sjećanja su zabilježena, fotografije su tu, knjige i priče na tu temu su napisane... Uglavnom, ta jedinstvena neljudska akcija dosta je dobro dokumentirana. No ljudi se ne vole na to podsjećati. Stoga sam jako zahvalna kulturnim radnicima i umjetnicima koji su najviše truda uložili kako bi iz paučine izvukli i o 'izbrisanima' ponovno progovorili bez obzira na to koliko je vremena prošlo.
Kako se ovakvi stavovi artikuliraju kroz znanstveni rad i kako to, kroz predavanja, prenositi mlađim generacijama?
Mlade generacije moraju biti osviještene na način da razumiju što se dogodilo u povijesti i da, kakva je god ocjena određenog povijesnog konteksta, u tom kontekstu prepoznaju što se ljudima događalo. I s druge strane, ono što mislim da je naročito važno jest to da se u 'čitanju' povijesti jednostavno ne može izbjeći etička komponenta. I ta etička komponenta je danas jako teška za pojedinačno izvođenje, jer rizici su veliki. Prije svega opasnost da ćete ostati usamljeni. Naročito u današnje vrijeme, jer položaj humanistike – koja je odgovorna za to područje – mnogo je gori nego je ikada bio.
