Podsjetimo, Masakr u Dvoru dokumentarac je nastao u dansko-hrvatskoj koprodukciji za koji je HAVC izdvojio 250 tisuća kuna. Film se bavi pasivnošću danskih UNPROFOR-aca dana 8. kolovoza 1995. godine kada je nedaleko od njih ubijeno sedam mentalnih bolesnika. Danci na zločin nisu reagirali, tko ga je počinio još nije utvrđeno, a prašina se digla kada je branitelj Ivica Pandža Orkan u kolovozu prošle godine podnio kaznenu prijavu i time zaustavio distribuciju filma koji je u međuvremenu vraćen na doradu za hrvatsko tržište jer gledatelj iz filma može zaključiti da je zločin počinila hrvatska vojska.

Kada se doznalo da je HAVC dao novac za film, udruge iz Domovinskog rata zatražile su smjenu čelnika HAVC-a Hrvoja Hribara. Ulje na vatru dolio je Dražen Majić koji je otvorenim pismom, uz Hribara, prozvao Zubera i novinara HRT-a Sašu Kosanovića.

Zuber je na Majićevo pismo odgovorio podužim odgovorom u kojem pobija sve njegove navode, dok Kosanović nije želio razgovarati jer za javni istup nema dozvolu kuće. Zbog svega što se događalo oko filma Hribar se u međuvremenu ispričao onima koji su se osjetili povrijeđenima, a za sutra je i sazvao konferenciju za medije.

Pisma Majića i Zubera prenosimo u cijelosti bez kraćenja i intervencija.

Pismo Dražena Majića

Poštovani,
obzirom na osjetljivost situacije smatram vas potrebnim izvijestiti o nekim bitnim momentima vezano za moje istraživanje oko filma Masakr u Dvoru. Nažalost, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar je u pravu kada u javnim istupima kaže kako je "groteskno da HTV napada tu filmsku koprodukciju kada je otpočetka u njoj sudjelovao". Kao novinaru koji se često bavi osjetljivim temama, prilično mi je neugodno kada se u priči, kao važni akteri, počnu pojavljivati kolege, visokopozicionirani djelatnici tvrtke u kojoj radim, kao i članovi tijela koja nadziru njen rad.

Obzirom da mnogi propituju trenutak i motivaciju pojave ove priče ukratko ću vas izvijestiti o kronologiji događaja. Nedugo nakon odlaska Roberta Zubera s HRT-a javile su mi osobe s informacijama o mogućim neregularnostima vezano za njegov rad i odlazak s HRT-a. Obzirom da se radilo o relevantnim filmskim djelatnicima - odlučio sam provjeriti njihove navode. Iz javno dostupnih uvidio sam da Zuber, kao rukovoditelj Dokumentarnog programa, dodjeljuje novce tvrtki “Nukleus film” s kojom se u isto vrijeme prijavljuje na HAVC-ove natječaje. Budući da se radi o stotinama tisuća kuna takav Zuberov angažman ocijenio sam potpuno neprimjerenim te odlučio dodatno istražiti poslovanje “Nukleus filma”. Analizirajući HAVC-ove izvještaje otkrio sam postojanje filma “15 min – Masakr u Dvoru”, a posebice me zainteresirala činjenica da na Nuklesuovim stranicama o njemu, iako je sniman u suradnji s renomiranom danskom produkcijom, nema nikakvih podataka. Daljnjim istraživanjem uvidio sam i da na HAVC-ovim stranicama nedostaju neki podaci koji su u pravilu dostupni za druge produkcije te posumnjao da HAVC i Nukleus nešto kriju.

Sam događaj kojim se film bavi, a riječ je o jednom od najstrašnijih zločina u posljednjem ratu, ponukao me istraživanju posvetiti veću pažnju. Tome je, moram spomenuti, doprinijela i činjenica da dio moje obitelji potječe iz Dvora, te da su u spomenutom ratu doživjeli veliku tragediju. Nastavljajući istraživanje otkrio sam da je oko filma već bilo javnih prijepora između hrvatskog branitelja Ivice Pandže i našeg novinara Saše Kosanovića. Kada sam otkrio da je Pandža podnio kaznenu prijavu protiv autora filma - odlučio sam ga nazvati.

Nekoliko dana kasnije otišao sam do Siska i s Pandžom pogledao film. Već nakon prvog gledanja, i odjavne špice, bilo mi je jasno da se radi o dobro osmišljenom propagandnom uratku Save Štrbca i mreža koje ga podupiru. Nakon drugog gledanja šokiralo me da su na odjavnoj špici navedeni Saša Kosanović, HRT, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te, kao konzultantica, članica HRT-ovog Programskog vijeća - Sanja Ravlić. U tom sam trenutku smatrao da ce istraživanje potrajati, te sam temu najavio svojoj nadređenoj bez određenog roka isporuke.

Prošli utorak odlučio sam nazvati Hrvoja Hribara te ga zamoliti da mi dozvoli uvid u materijale HAVC-a temeljem kojih je ustanova financirala film s 250.000 kuna. Kada je čuo sto me zanima Hribar je potpuno izgubio živce te me optužio da potičem braniteljski bunt u namjeri da potaknem njegovu smjenu. Obzirom da mi to nije bio motiv ponudio sam mu da dodje u Studio 4 i objasni poziciju HAVC-a. Hribar je, ničim izazvan, rekao da se film ne smije prikazivati jer je na doradi u Danskoj. Kako je to bio potpuno novi i, iz novinarske pozicije izrazito zanimljiv podatak, ponovio sam poziv u bilo koju emisiju HRT-a na što je on rekao da neće biti nikave emisije i prekinuo razgovor.

Svjestan da se radi o izrazito osjetljivoj temi obratio sam se Deanu Šoši, za kojeg sam znao da je dobar s Hribarom, te ga zamolio da intervenira u smjeru smanjivanja tenzija. Nakon dva sata Hribar je počeo zvati moje nadređene pokušavajući spriječiti obradu teme. Uskoro je stiglo i pismo odvjetnice HAVC-a Josipe Dasović u kojem ona, u ime Hribara, traži da se tema odgodi zabranjujući usput ikakvo korištenje materijala iz filma. Obzirom da HAVC nema prava na film očita je namjera odvjetnice bazirana na premisi da je bez slike teško napraviti prilog, te da će bez scena iz filma gledatelju biti teško shvatiti u čemu se radi.

Uredništvo HRT-a 4 temu je odlučilo otvoriti kada je postalo jasno da su se u priču uključile PR agencije i kada se pojavila opasnost da ce cijeli slučaj u medijima dobiti potpuno drukčiji tretman. U tom trenutku novinarski kriterij po kojem smo priču otvorili bila je činjenica da se u Danskoj prepravlja film koji je diljem svijeta Hrvatsku vojsku optužio za brutalan zločin iako postoje brojne indicije da je to počinio netko drugi. Podatak da se, nakon prikazivanja na festivalima i televizijama diljem svijeta, film sada prepravlja za hrvatsko tržište procijenili smo vrijednim objave.

Istražujući kako je moguće da su tri različite institucije od ogromnog nacionalnog interesa dopustile Savi Štrpcu da film snimi hrvatskim novcem i uz potporu logistike koju su omogućile hrvatske institucije, otkrio sam da su, i u ministarstvu i na HRT-u, pojedinci upozoravali na moguće probleme ali su u oba slučaju iz nepoznatih razloga ignorirani.

Iz dokumentacije koju smo dobili na uvid iz MZOS-a vidljivo je da se Osnovnoj školi Dvor obratio novinar RTS-a Vladimir Banić koji se predstavio kao dio ekipe filma „Danski bataljon”, ne spominjući da je masakr hendikepiranih civila tema filma. Ravnateljica škole ga upućuje na županiju i ministarstvo. Ministarstvo se oglasilo nenadležnim, dok je županijski pročelnik Lovreković odbio dati dozvolu objasnivši da bi to bilo protuzakonito.Tada se u priču uključuje novinar HRT-a Saša Kosanović koji u dopisu od ministarstva traži da utječe na odluku županijskog pročelnika.

"Ne vidim razloga da se kolegama ne izađe u susret. Naime, imao sam ozbiljnih problema objasniti im da se ne radi o službenom stavu hrvatskih vlasti, nego o odluci pojedinca.". Kosanović je uz potpis kao kontakt ostavio broj telefona HRT-a. Glasnogovornica MZOS-a Gordana Zucchon potom "moli" procelnika Lovrekovića da ekipi izadje u susret, što on, kršeći zakon na koji se ranije pozivao, i čini.

Slično je bilo i na HRT-u kojem se novinar RTS-a Vladimir Banić obratio tražeći video materijal iz Oluje koji HRT jedini posjeduje, opetovano ne spominjući masakr. Ovdje treba napomenuti da je iz Banićevog novinarskog rada potpuno jasno kako on drži da su zločin počinili hrvatski vojnici. Predmet vodi Tanja Šimić iz Odjela međunarodnih odnosa. U početku se za tražene snimke traži cijena slična Reutersovoj, oko 20 tisuća kuna. Iz korespondencije koju smo dobili na uvid vidljivo je da je jedan djelatnik službe za međunarodne odnose postavio pitanje opravdanosti davanja materijala iz Oluje stranoj produkciji bez znanja o čemu se radi.

Materijal se na koncu prodaje uz diskont od 70 posto. Nije poznato je li na diskont utjecao Kosanović ili Sanja Ravlić koja je ovdje u trostrukoj ulozi: stručne savjetnice koja je ispred HAVC-a podržala projekt, konzultantice u filmu kako piše u odjavnoj špici, ali i članice Programskog vijeća HRT-a. Moguće je da je na cijeli postupak utjecao i Robert Zuber koji je u to vrijeme čelni čovjek dokumentarne proizvodnje pri HRT-u, suradnik Nukleusa koji se u međuvremenu uključio u projekt ali i osoba koju je Kosanović naveo kao posrednika prilikom njegovog angažiranja u produkciji. Kosanović nam je u razgovoru potvrdio da je za taj posao bio jako dobro plaćen i to iznosom većim od 20.000 kuna.

Iz ova dva primjera vidljivo je da su u oba slučaja djelatnici u institucijama upozorili na nezakonitost ali su ipak prevagnule snažnije silnice, financijske ili druge.

U HAVC-u, kao sto je rečeno, nisu željeli reći temeljem kojeg su scenarija za film odobrili 250.000 kuna, obrazloženje te odluke više nije dostupno na internetu, ali je dostupna najava nastupa na Sarajevo film festivalu u kojem se film hvali kao proizvod HAVC-a iz čega se može zaključiti da ga je pogledala barem konzultantica Sanja Ravlić.

Ona, pak, danima ne želi odgovarati na naša pitanja iako je u mejlu prije sedam dana obećala odgovoriti na njih u toku od par sati. U naknadnoj korespondenciji s Hribarom i Ravlić, koja je ponovo obilovala brojnim uvredama s Hribarove strane, pokazalo se da je suradnja HAVC-a i HRT-a doista groteskna. Naime, utvrdilo se da naši mejlovi završavaju u njihovom trash folderu.

Nivo komunikacije Hrvoja Hribara pritom je ispred svake razine. On ne pokazujući nimalo pijeteta prema žrtvama ovog pokolja, brine isključivo o svojoj fotelji. Da stvar bude gora, Hribar je, u pokušaju smanjivanja štete, u skandal bez ikakve potrebe uvukao i danskog veleposlanika koji je žurno demantirao ikakvo sudjelovanje u snimanju i preinakama filma za hrvatsko tržište. Najkooperativnija u cijelom slučaju pokazala se danska producentska kuca “Final cut for real” koja je vrlo promptno odgovarala na sve naše upite.

To nije bio slučaj s njihovim hrvatskim partnerima – “Nukleus filmom” - koji nam već sedam dana ne želi odgovoriti na pitanje kako su potrošili 250.00 kuna, te za koliko su film prodali RTS-u. Vrijedi istaći da je film samo sedam dana nakon svjetske premijere u Sarajevu prikazan na RTS- u. Obzirom da nam HAVC i Nukleus film ne žele dati podatke kako se trosio javni novac, zahtjev ćemo podnijeti preko povjerenice za medije.

Zaključno, smatram da je od velike važnosti da HRT do kraja obradi ovu temu jer su je naveliko počeli forsirati vrlo desni mediji što doista može dovesti do braniteljskog bunta. Zanimljivo je i da su je "lijevo liberalni mediji" potpuno ignoriraju kao uostalom i tzv. “neprofitni mediji” i nevladine organizacije, te kulturni portali unatoč činjenici da je vrlo rijetko da neki film nakon festivalskog i televizijsko prikazivanja ide na preinaku. Iznenađujuće je da na priču nije reagirao ni HND koji se oglašava oko puno manje značajnih stvari.

Budući da su se u priču snažno ukljucile PR agencije i počele obrađivati sudionike, od kojih su neki otkazali unaprijed dogovorena snimanja, te na činjenicu da je Kosanović počeo na društvenim mrežama dovoditi u pitanje opravdanost priče, kao i na vrijeme promjena u vrhu HRT-a, smatrao sam potrebnim ukazati vam na navedene okolnosti i izvijestiti vas o aktualnom trenutka mog istraživanja. U ovom trenutku dogovaram s Dancima prilog o njihovoj strani priče, čekajući i dalje odgovore iz HAVC-a i Nukleus filma.

Pismo Roberta Zubera

Nije mi bila namjera u budućem životu na bilo koji način javno se osvrtati na HRT, događaje oko njega ili, pak, uposlenike te moje, sad već bivše kuće. Svoje radne godine u toj kući zaokružio sam na način koji sam smatrao primjerenim i dostojanstvenim, vjerujući da ću na toj razini, zbog važnosti te institucije, i ostati. Ponosan sam na sve godine rada u toj kući, kao i na sve ono što mi je posljednje tri godine donijela pozicija rukovoditelja Odjela Dokumentarna produkcija HRT-a. Na rad mojih kolega, nagrade koje su dobivali, uspjehe koje su iz mjeseca u mjesec postizali.

No, onda se jučer dogodilo otvoreno pismo Dražena Majića, još uvijek uposlenika HRT-a – nekome (uz riječ Poštovani u otvorenom pismu, Majić ne naznačava kome se to obraća). U kojem, konačno, otkriva svoje navodne motive za njegovo „istraživanje oko filma Masakr u Dvoru.“, kako to sam navodi. Pa, otkriva kako je sve počelo „..nedugo nakon odlaska Roberta Zubera s HRT-a javile su mi osobe s informacijama o mogućim neregularnostima vezano za njegov rad i odlazak s HRT-a. Obzirom da se radilo o relevantnim filmskim djelatnicima - odlučio sam provjeriti njihove navode.“ I što učini tada Dražen Majić, novinar i urednik, kako sam sebe titulira, na kraju svog pisma?

Provjerava navode anonimnih, „relevantnih filmskih djelatnika“? Jer, tako nešto implicira njegova sljedeća tvrdnja: „Iz javno dostupnih uvidio sam da Zuber, kao rukovoditelj Dokumentarnog programa, dodjeljuje novce tvrtki “Nukleus film” s kojom se u isto vrijeme prijavljuje na HAVC-ove natječaje. Budući da.se radi o stotinama tisuća kuna takav Zuberov angažman ocijenio sam potpuno neprimjerenim te odlučio dodatno istražiti poslovanje “Nukleus filma”.

Vjerujem da je većina čitatelja s interesom nastavilo čitati ovo pismo, očekujući odrađeni novinarski posao temeljem kojeg slijede ti „javno dostupni...“ (nešto – naime Dražen Majić u svom javnom pismu svojeg čitatelja toliko malo cijeni, da se ne zamara potpunim ili pak gramatički barem korektnim rečenicama). No, tih željenih činjenica nema. Onih pet osnovnih novinarskih pitanja (Five W's), koje je trebao naučiti prvog dana kada se odlučiti baviti onim što se zove novinarstvo (Tko? Što? Gdje? Kada? Zašto?), za Dražena Majića su poput već spomenute osobne opće pismenosti - posve nebitna. On dakle, u svom otvorenom pismu ne daje niti jedan argument za svoje tvrdnju, niti jedan dokaz postojanja tih informacija koje je, navodno, provjerio.

A koje su činjenice u ovom dijelu njegova pisma, obogaćenog objedama i klevetama Siniše Juričića i mene? Da, s ponosom mogu reći da u produkciji „Nukleus filma“ Siniše Juričića radim na filmu „Život od milijun dolara“, koji je, temeljem scenarija i ostale dokumentacije, na natječaju HAVC-a dobio 380.000 kuna. Natječaj je proveden prije nego li sam postao rukovoditelj odjela, i snima se više od četiri godine. Činjenica je i ta, da je ovaj film, s obzirom na podršku HAVC-a, imao mogućnost biti prijavljen na sve natječaje HRT-a provedene za mog mandata. Zajedničkom odlukom kolege Juričića i mene, nismo ga prijavili niti na jedan. Smatrali smo nemoralnim takav postupak, pa nam takvo što nije padalo napamet.

Također, točno je da smo na natječaj HAVC-a za razvoj scenarija i razvoj projekta prijavili projekt „Robovi“, na kojem nam je, temeljem dokumentacije, dodijeljeno 135.000 kuna. I taj projekt radimo više od četiri godine. Ni njega nismo prijavili niti na jedan natječaj HRT-a. Uz sve to, činjenica je da Siniša Juričić nije prijavio jedan drugi projekt na kojem je „Nukleus film“ radio, na bilo koji natječaj HRT-a za vrijeme mog mandata. Niti na natječaje za produkciju, niti na one za koprodukciju. Takav je producent Siniša Juričić. Moralan. Takvim sam se motivima povodio i ja. Moralom. Nečim što je, vjerujem, Draženu Majiću nepoznato kao ljudska karakterna crta. To mogu razumjeti. Ali ne mogu razumjeti impliciranje tako da svojim aršinom mjeriš druge ljude. Da svojim nemoralom, mjeriš i istim stupnjem nemorala ocjenjuješ druge.

Jedino što je Dražen Majić mogao ustvrditi, da se iole potrudio, jest postupak nabavljanja programskih sadržaja. Tada bi doznao da novce za projekte ne dodjeljujem ja, svojim diskrecijskim pravom, već za to osnovano Povjerenstvo. Diskrecijsko pravo ima jedino Ravnatelj programa, koji to može činiti samostalno ili na prijedlog urednika kanala. Samo, pak, Povjerenstvo, u ove je tri godine doista dodijelilo sredstva za otkup programskih sadržaja, produkcije i koprodukcije. Član tog povjerenstva bio sam i ja. I na svaki minut bivanja njegovim članom, sve učinjeno za njegova saziva ponosan sam u potpunosti. Transparentni rad, nešto opet nepoznato Draženu Majiću, okosnica je rada tog Povjerenstva.

Da se isti nadalje informirao, vidio bi da su jedina dva naslova otkupljena za mog mandata od strane „Nukleus filma“ - „Posljednja ambulantna kola Sofije“ i „Baršunasti teroristi“. Prvi je laureat Canneskog filmskog festivala, drugi Berlinskog. Logično, urednici kanala ove hrvatske manjinske koprodukcije nagrađene na svjetskim festivalima željeli su u svom programu. Povjerenstvo je pregovore dovršilo s mojim izuzećem - na moj zahtjev. Za svote manje od više stotina tisuća kuna koje spominje Dražen Majić. Ti iznosi dostupni su u zapisnicima HRT-a, ja ih ne spominjem, budući da su, vjerujem, poslovna tajna. Reći ću samo kako se iznos, koji ne dosiže visine koje se meni stavljaju na teret, odnosi na oba filma zajednički. Sve ovo dostupne su činjenice, pa i Draženu Majiću. Da se isti htio baviti novinarstvom, a ne pamfletom.

U njemu nastavlja sa daljnjim klevetama, insinuirajući da sam sudjelovao u smanjenju cijene arhive za film „Masakr u Dvoru“. „Materijal se na koncu prodaje uz diskont od 70 posto. Nije poznato je li na diskont utjecao Kosanović ili Sanja Ravlić... ... Moguće je da je na cijeli postupak utjecao i Robert Zuber koji je u to vrijeme čelni čovjek dokumentarne proizvodnje pri HRT-u..“. I opet, Dražen Majić pokazuje kako je nespreman baviti se novinarstvom nego pamfletima, iznoseći tvrdnje bez ikakva argumenta ili pak dokaza. Činjenice za njega su i ovdje višak. A da se i ovdje samo malo potrudio, doznao bi kako diskontnu cijenu ne određuje niti jedna od spomenutih osoba, već Pravilnik i Cjenik HRT-a. Koji kaže da „projekti poduprti HAVC-om automatski dobivaju diskontnu cijenu arhive u iznosu od 70%“ (Cjenik korištenja arhivskog gradiva HRT-a, glava IV., stavak 2.). To dakle nije odredio nikakav Zuber, Kosanović ili Ravlić, već je Cjenik temeljen na Zakonu i kondicijama koje je postavio Sabora RH.

No, ovdje dolazimo do krucijalna oksimorona i utemeljenja za tvrdnju da Dražen Majić, prije svega, ovim pismo ne želi postupati kao novinar. Odnosno da u njegovom slučaju to nije stvar neznanja, već iskazane namjere. Naime, pet dana prije nego li je svoje otvoreno pismo odaslao javnosti, na njegov upit o načinima stjecanja prava na popuste pri kupovini arhive HRT-a, iz iste kuće dobio je mjerodavni odgovor sa svim ovim činjenicama.

Dakle, u tom odgovoru od 3.3.2016., upućen je u proces dobivanja popusta, te mu je, uz sve to, dostavljen i link na kojem pravila može sam provjeriti. Također, ukoliko mu ni to ne bude dovoljno jasno, upućen je na meritorne adrese. Zanimljivo, Dražen Majić nije ovaj odgovor i sve ove informacije napisao u svom pismu. Jednostavno, odlučio ih je prešutjeti. Previše je to činjenica, koje se ne uklapaju u njegovu konstrukciju obmanjivanja javnosti, poglavito braniteljske populacije.

Umjesto činjenica navodi kako sam cijenu zasigurno ja spustio i zato što sam kao „suradnik Nukleusa koji se u međuvremenu uključio u projekt ali i osoba koju je Kosanović naveo kao posrednika prilikom njegovog angažiranja u produkciji.“. Istina je da sam na drugim projektima ponosni suradnik „Nukleus filma“. Također je istina da sam kolegi Juričiću preporučio kvalitetnog istraživača Sašu Kosanovića. I na to sam ponosan, jer smatram da je kolega Kosanović upravo to – vrlo kvalitetan istraživač novinar. No, ni na koji drugi način nisam sudjelovao u projektu „Masakr u Dvoru“. Niti posredno, niti neposredno. I ta je činjenica lako provjerljiva, da je to Dražen Majić imao volje učiniti. Samim pregledom famozne špice spornog filma, na koju se često poziva. No, ni to nije učinio. I to je bila činjenica previše, koja je smetala u njegovoj konstrukciji priče.

Što je to Dražena Majića motiviralo na ove objede? Činjenice dakle zasigurno nisu, njih je zamijenio klevetama. Što ga je onda gonilo da mojim imenom i neistinama o meni manipulira braniteljima, kojih nije dostojan nakon svega što su za Hrvatsku učinili? A sve u ime odjednom otkrivenog domoljublja, kojim se lažno predstavlja ljudima kojima nije do koljena, koji su za razliku od njega za tu domovinu riskirali i davali svoje živote. Ako ćemo se vratiti početku njegova pisma, u jednoj ću se stvari s njim složiti.

Motiv sam bio isključivo JA kao takav. Kako je sam i naveo. Ali ako se uzme sav njegov takozvani novinarski nered kojim niže laži o meni, tvrdim da temelj tog motiva nisu klevete koje je u svom pismu o meni napisao. One su samo kazna. Za što? Za činjenicu koju sam izrekao, i koju ću ako treba izreći stotinu puta. U nedavnom interviewu, kada sam po prvi put rekao da je kada je trebao stati uz Hloverku Novak Srzić u pokušaju da se spriječi njen otkaz – pobjegao!

Ponavljam stoga to još jednom, pobjegao je! Od kolegice koju je navodno podržavao, u trenu kada je trebao imati hrabrosti doći u HND i usprotiviti se potezu Gorana Radmana. „Uštaklo“ ga je u leđima, tako je rekao. I to je činjenica! I što tu ja mogu? Nije laž. Već činjenica koju ću, kao što rekoh, bezbroj puta ponoviti. Znam da mu je teško sada to nositi kao biljeg. Teško mu je svojoj novootkrivenoj okolini objasniti kako je dopustio da njenog odvjetnika dočekam ja, a ne on. Iako ga je Hloverka Novak samo to zamolila. Što da sad tu radimo? Tako je bilo.

Odvjetnik je živ i zdrav, može to potvrditi. I Hloverka Novak sve to može sama reći. Koliko god to dakle Draženu Majiću teško bilo, istina je. I boli ga, od kada je javno izrečena. Jer htio je poziciju žrtve Gorana Radmana, iskrenog domoljuba. Ali on to nije. Šutio je sve vrijeme, do nedavna Radmanova odlaska. Pa osjetio naknadnu hrabrost. Ali kasno, i tu mu nitko nije kriv osim njega samog. Ponio se kukavički, i to ostaje kao fakat. Neizbrisiv je njegov nedolazak, zbog iznenadnih bolova u leđima. Pade domoljublje na križobolji.

Ako će pak Dražen Majić osjetiti potrebu da krikom pobije ovu činjenicu, neka odgovori na pitanje zašto se nikada nije suprotstavio Goranu Radmanu javno, kao i mi svi ostali? Zašto je čekao tri godine, izbore i njegovu smjenu? Nije to velika stvar, ali činjenica je da je on šutio, ja nisam. Činjenica je da je on danas i dalje na HRT-u, a ja na Zavodu za zapošljavanje. I na to sam ponosan, kao i na razloge odlaska. Šutnja ionako nije bila moj stil. A Dražen Majić, ako je toliko neshvaćeno hrabar, zašto je šutio o filmu „Masakr u Dvoru“ od rujna, listopada… 2015., kada je prva vijest o problemu s tim filmom dospjela u javnost? Zašto ni danas, umjesto da na krive adrese šalje otvorena pisma, svoja saznanja o primjerice neregularnostima za mog mandata, ili pak nekom kriminalnom djelovanju nije prijavio DORH-u? I zakon nalaže da eventualna takva saznanja kažete mjerodavnim tijelima.

Inače, i sami šuteći o tome činite kazneno djelo neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela. Zašto onda ni danas nema njegove službene prijave? Jer su za to potrebne činjenice. Lakše je s klevetama i objedima. One činjenice ne traže. To je kao da sam ja, recimo, u ovom pismu, kada govorimo o Draženu Majiću, izrazio svoju veliku zabrinutost, jer radi se o novinaru HRT-a, imam potrebu reći da su mi navodno prišli vrlo „relevantni“ djelatnici s onu stranu zakona, koji su me navodno informirali o njegovoj navodnoj dilerskoj i narkomanskoj prošlosti, u vrijeme dok se trebalo braniti domovinu. Ili da su mi navodno prišli „relevantni“ služitelji zatvorskih kazni i govorili mi o njegovim navodnim drukerskim postupcima za njegova navodna odsluženja zatvorske kazne.

Ili, pak, navodne faze odvikavanja od narkotika. Sve bi to bila najobičnija kleveta, nešto posve nenovinarski. Ako bi sve to ustvrdio, na način kako je Dražen Majić o meni iznio tvrdnje u svom pismu. Kleveta bi dakle bila, kada bi kao on rekao da su mi navodno prišli istarski „relevantni“ ljudi i rekli da je navodno reketario po Istri investitore, koji su mu onda navodno plaćali skupa putovanja ne bi li prestao o njima negativno pisati. Objeda bi bila i da se pozovem na „relevantne“ medijske djelatnike, koji su mi navodno prišli i upozorili me da je Dražen Majić za vrijeme rada na HRT-u navodno opetovano radio za njenu konkurenciju. Sve bi to, dakle, bio set posve na dokazima neutemeljenih tvrdnji, koje kao modus operandi u svom napadu na mene koristi Dražen Majić.

I na kraju, dopustite mi jednu opasku vezanu uz portale koji su neopterećeno objavili ovakav vid otvorenog pisma. Bez imalo potrebe da se prije objave ti navodi provjere, kako se ne bi doveli u neugodnu poziciju. Ne razmišljajući bi li objavili takvu vrst pisma, u kojem se primjerice tvrdi da je neki Petar Petrović počinio neko sumnjivo djelo, bez ikakva dokaza, utemeljenja, argumenta. Istina je da Dražen Majić svojim pismom priznaje da je sve one koje proziva pokušao kontaktirati. Naširoko i nadugo objašnjava taj proces. Čak i onaj dio u kojem se zgražava zbog neodgovaranja na njegove upite. Istovremeno svjesno iznosi klevete o meni, a da je pritom i iz samog njegova pisma razvidno da mene nije ni pokušao nazvati, niti jedan jedini put. Barem u pokušaju da me suoči sa svojim tvrdnjama, pa makar samo pro forma. No, nakon svega takvo što od

Dražena Majića toliko udaljenog od pojma novinarstva, doista nisam ni očekivao. Bilo bi to za njega previše. O njemu sam, ionako, ispisao što sam trebao. I jedno je nakon svega posve sigurno - pred takvima kao što je on, neću se nikada sklanjati, ni kičmu pred njima savijati. Nisam i neću. Nikada! Ostalo ostaje na kaznenom postupku koji protiv Dražena Majića pokrećem radi počinjenja kaznenog djela klevete. Ali kolege, vi? Uvjerenja sam da novinarstvo u vas nije nestalo. Ali gdje se odmaralo, kada ste bez provjere ovo pismo objavili - pitam se?