U Hrvatsku je došla sama. Našla si smještaj sama. Upoznala ljude sama. Ubola posao sama. Nisam bio kod nje doma, ali nadam se da joj na zidu visi zahvalnica samoj sebi. Seraina Spirig, Švicarka iz St. Moritza, snašla se u Zagrebu kao klinac u dućanu s igračkama. Ne skida smiješak s lica i priča nerazumljive stvari, recimo, da je zadovoljnija i sretnija ovdje nego u vlastitoj zemlji.

OK, Švicarska mi nikad nije bila suludo napeta zemlja, ali svejedno... Razina optimizma kojom Seraina barata graniči mi s efektom neke nove generacije droga. Pazi ovo: 'Realno, Švicarska je super zemlja, ali tu sam zadovoljnija i sretnija. Obično ljudi dolaze u Hrvatsku jer imaju hrvatske korijene ili nekoga upoznaju ovdje. Kod mene ni jedno ni drugo nije bio slučaj. Mogla sam raditi u Baselu, mogla sam i u Grazu, ali kad sam jednom došla u Zagreb, shvatila sam da ovdje stvarno mogu raditi ono što želim.'

Životopisno, Seraina je vlasnica sljedećih činjenica: Studirala je ruski i hrvatski u Baselu, upisala postdiplomski u Grazu, u Zagreb je došla prije četiri godine na jednosemestralno usavršavanje jezika na Croaticum i odonda si zakucala u glavu da želi živjeti u hrvatskoj metropoli. Skromno rečeno, nema loše predispozicije. S tihim ponosom mi kaže da tečno govori šest jezika i da su joj se kod nas otvorila sva vrata na koja je pokucala: 'Nažalost, Hrvati ne vide svoju budućnost tu. Ne vide da tu mogu realizirati svoje snove. To je šteta. U Švicarskoj svi žele putovati i upoznati svijet. Realno, Švicarska je super zemlja. Mogla bih i tamo imati dobar život, ali ovdje radim posao koji volim. Ne znam da li bih u Švicarskoj radila u struci. Iako, ovdje sam postala veća Švicarka nego doma. Da samo pogledaš moj frižider - čokolade, sirevi..'

Zaposlila se tako Seraine kao predavačica njemačkog jezika u Centru za poslovnu edukaciju, iznajmila kuću s vrtom u blizini Vinogradske bolnice, uzgaja tamo svoje povrće, vozi se biciklom po gradu i generalno ubija hrvatski. Ne sjećam se kada sam posljednji put čuo, ako ikada, da stranac barata našim jezikom kao da pije vodu. Pribroji tome činjenicu da je naša ekipa totalno fascinirana ludošću da je netko iz Švicarske došao živjeti u Hrvatsku i postaje jasno zašto joj je tako dobro kod nas. Odnosno, još uvijek ne. Ključan moment je Serainin karakter. Dakle, takvo oduševljenje životom i samopouzdanje daleko su od naših odgojnih metoda: 'Tu sam još pozitivnija nego što sam bila. Možda zato što drugi ljudi ovdje nisu takvi.'

U čemu gazimo Švicarce? Evo kratko i jasno: 'Vi ovdje obično mislite da je Švicarska savršena zemlja, raj na zemlji. Neću lagati, dobra je zemlja, dobro funkcionira, prekrasna priroda... ali ljudi puno rade. Imaš puno manje slobodnog vremena, manje vremena za prijatelje. Nećeš ići svaki dan na kavu. Srela sam ljude koji su se vratili iz Švicarske ovdje i kažu da im je tamo falilo socijalne strukture. Švicarci nisu hladni, ali treba im vremena da ih upoznaš.'

Imamo i više slobodnog vremena za pretresanje privatnih tema po ulicama, tramvajima ili pred bankomatima. Švicarka je već navikla, ali još uvijek se nasmiješi s nevjericom kada čuje ekipu da glasno priča na mobitel u tramvaju o osobnim temama ili kad pred bankomatom čuje urlik sreće što je nekome došla plaća. Kaže da voli što su ljudi u Hrvatskoj otvoreni i direktni. Istovremeno, kaže da joj njezin odgoj nikada ne bi dopustio takav nasumični izljev intime. Postala je, veli, puno samostalnija kod nas. Sve mora sama riješiti, ne može se osloniti na roditelje ili prijatelje. Dugo je radila na tome da počne barem malo kasniti na dogovore, ali nikako pa nikako: 'Pokušavam se prisiliti da kasnim malo, ali uvijek onda dođem na vrijeme. Frendice znaju da sam uvijek na vrijeme, onda se i one trude doći na vrijeme. Stvarno želim kasniti, ali ne ide mi.'

Trebalo joj je jednako dugo da shvati i pravo značenje riječi 'sutra' ili 'kasnije': 'Nitko mi to nije objasnio. Sutra ili kasnije znači bilo kad, tj. nikad. Tu još uvijek čekam da mi se netko javi 'kasnije' ili 'sutra'. U Švicarskoj kasnije znači upravo to – kasnije, a sutra znači isključivo sutra.'

Jezičnoj maherici kakva jest, Švicarki nedostaje materinji jezik. Za razliku od inozemnih amatera koji prvo što od hrvatskog nauče budu psovke, cura kaže da joj je psovanje na hrvatskom neprirodno. Izdvaja svoju najdražu hrvatsku riječ koja je neprevediva na njemački – druženje. Kul. Očito je da s tim Seraina bilo leksički, bilo praktično, nema nikakvih problema.

Kiša je. Očajno vrijeme. Nagovaram Serainu da mi sredi kratki posao preko ljeta u Švicarskoj. Od njihova dvomjesečnog bakšiša kod nas živiš pola godine. Topitelj sira, glancač pancerica, ne znam, izmislit ćemo nešto. Može, veli, ali zauzvrat traži da napišem pozitivan tekst. Evo, brijem da sam upravo dobio posao.

Šala mala. Seraina je na zagrebačkim ulicama stvarno presrela svoju sretnu zvijezdu. Tko nam je kriv.