Doduše, prije nego što je došao na otok, bio je angažiran oko snimanja Star Warsa u Dubrovniku, ali njegovu liječničku pomoć nisu zatrebali, iako je bilo i složenih scena.

'Prvi radni dani na Mljetu protekli su mi u upoznavanju s poslom jer je rad u ambulanti u Babinom polju potpuno drugačiji u odnosu na onaj u varaždinskoj Općoj bolnici gdje sam radio kao kardiolog. Upoznajem polako pacijente, kolegice medicinske sestre i cijelo okruženje, odlazim u kućne posjete… Na Mljetu je oko tisuću duša i dva liječnička tima, dakle oko 450 -500 ljudi po timu. Uvodim se u sustav i mislim da je dobro krenulo, što sigurno ne bi bilo da mi u svemu ne pomaže liječnica Nardelli koja je do sada radila u ambulanti', veli nam dr. Car.

Među stvarima koje su ga se prvo dojmile drugačiji je odnos obitelji prema teško bolesnima

'Bili smo u domu gospodina koji je smjestio svoju bolesnu majku u bolnicu na kopnu. On se zbog toga ispričavao, iako se radilo o uistinu teškoj bolesti. Na sjeveru, gdje sam ranije živio, takvo što nisam susretao jer je bilo uobičajeno da se bolesnika ostavlja u bolnici kad se za njega 'ne možeš' više brinuti. Ovdje to nije slučaj jer ljudi ne mogu lako do bolnica, pa se više trude bliske im osobe zadržati doma', objašnjava.

Iako se još uhodava na novom radnom mjestu koje je 'naslijedio' od dr. Magdalene Nardelli, već je shvatio da je to uistinu pravo mjesto za njega. Do te spoznaje nije, međutim, došao u ambulanti, već tijekom trčanja oko jezera jer je ovaj varaždinski liječnik, uz ostalo, i triatlonac.

'Odmah nakon prvog razgovora na Mljetu krenuo sam na trčanje oko jezera. Trebalo mi je nešto tako jer moram priznati da sam se u jednom trenutku zapravo uplašio od svega što me čeka. Naime, ovo ovdje je drugačije od onoga što sam do sada radio, i to još u otočkom okruženju koje je također drugačije do kontinenta na kojem sam do sada živio. Otok ima stvari koje jednostavno ne poznam. Međutim, uvjeren sam da neće biti problema jer imam neobično pozitivna iskustva. S ljudima koje susrećem imam komunikaciju koja nije opterećena, tako da imam osjećaj da su me jako dobro prihvatili. Eto, čim su čuli da mi nedostaje moje zborsko pjevanje, došli su po mene u ambulantu iz klape da im se pridružim. Sreća je da im baš nedostaje glas kakav je moj', kaže Car koji nije siguran je li uistinu sve tako dobro ili se radi samo o percepciji zbog promjene okruženje.

Premda je ambulanta u Babinom polju nešto sasvim drugo u odnosu na prostore varaždinske bolnice, naglašava da sam posao ipak nije toliko drugačiji jer je liječnik internist.

'Doduše, ima i neke razlike, kao što je pedijatrija, dakle rad s djecom što prije nisam imao. Sve drugo mi je manje više poznato jer kad ste klinički internist onda ste upoznati sa svim unutarnjim bolestima i infektologijom. Naravno da trebam obnoviti određena znanja, ali ne osjećam da bi to bio neki problem. No, ono po čemu se razlikuju ta dva posla drugačiji je pristup pacijentu. Kada ste liječnik u ambulanti, onda pristupate pacijentima šire i sveobuhvatno, što nije slučaj kada radite u bolnici', objašnjava.

U bolnici je dr. Car radio i ugradnje elektrostimulatora srca, tzv. malu kirurgiju, što je bio u Varaždinu pionirski poduhvat napravljen uz pomoć kolega iz bolnice Sestara milosrdnica s kojima je krenuo raditi taj zahvat koji je dobro uhodao

'Usprkos dobrim rezultatima, ipak rad s teškim pacijentima troši čovjeka. Stoga sam počeo osjećati neko nezadovoljstvo ili bolje reći da mi nešto više ne odgovara te da moram napraviti iskorak kako bi to promijenio. Da sam dobro napravio, osjetio sam tijekom kontakta s pacijentima u ambulanti koji je drugačiji u odnosu na onaj u bolnici gdje se susrećeš često s uistinu teškim situacijama. I u ambulanti ima teških situacija, ali one su ipak rjeđe. Tu više do izražaja dolazi neposredan i cjelovit pristup pacijentu kojem treba pomoći oko jednostavnijih problema i što je bitno, ukazati na problem dok je još u početku, savjetovati kako se ponašati da bi se izbjegle kasnije komplikacije. U ambulanti imate puno bolje povratne informacije o tome što su donijele vaše odluke i preporuke, dok u bolnici to nije slučaj u tolikoj mjeri', upozorava.

Dok se mnogi čude njegovoj odluci da nakon napusti dosadašnju karijeru, on za to ne vidi razlog i čudi ga toliki medijski interes za njegovu odluku koju drži logičnim s obzirom na dosadašnji put i osobito promišljanja.

Svake godine ispočetka vrtim u glavi priču kako bi bilo dobro otići na more, živjeti na neki otok kao što je Vis. Ili kupiti si kuću na brdu. Ali uvijek bih si rekao da ću učiniti kad budem u mirovini. Dakle, odgađao sam život koji me veseli za kasnije. Nakon što je jedan prijatelj s obitelji otišao na Novi Zeland, učinilo mi se lošim iz godine u godinu odgađati ono što te uistinu veseli, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je pitanje hoćeš li dočekati ono što te veseli. Okolnosti su ubrzale moju odluku, i to tako da sam, nakon razgovora s dr. Nardelli, dao otkaz u bolnici i prije nego što sam dobio posao u dubrovačkom Domu zdravlja. Sad sam sretan jer su se posložile dvije stvari, da mogu raditi posao u struci, i to na takvo lijepom mjestu', naglašava.

Na Mljetu, kako dodaje, osjeća se i drugačiji pristup prema liječnicima jer je dr Nardelli naučila žitelje da poštuju liječnički poziv i odluke, dok na kontinentu nije tako.

Liječnik opće medicine je degradiran. Ljudi ih doživljavaju kao prepisivače lijekova, a kao doktore i liječnike koji rade svoj posao. Međutim, nije to samo s tim pozivom. Oko nas se rasplinjuju vrijednosti, što je jedan od glavnih uzroka 'bolesti' koje nas muče. Sve ovo što se danas događa sigurno nije slučajnost. Mislim da smo u složenim vremenima što se tiče čovjeka kao takvog, a moja promjena je bila posljedica traženja alternativnog načina života u ovim vremenima, života koji mi uistinu čini zadovoljstvo. Naime, ušao sam u rutinu koja me više nije ispunjavala, a nisam bio dovoljno hrabar otići iz struke, pa je ovo najsretniji spoj jedne i druge stvari: posao i prelijepo okruženje. Iako sam na otoku, imam nekada osjećaj kao da živim u šumi na planini, a ne negdje uz more', veli dr. Car.

Novac mu više nije pokretač, barem ne glavni.

'Izliječio sam se od toga, iako je i dalje faktor. Više ne bih nešto radio samo zbog novca. Da sam otišao van, u inozemstvo, uvjeti bi bili neusporedivo bolji, ali to me ne bi ispunilo. Jer sam imao drugu motivaciju. Na poslu je jednostavno došlo do zasićenja. Sve se lomi na medicinskom osoblju i postalo za mene teško. U ovom trenutku nije bilo opcije da odem na kliniku. Svjedočimo prenapregnutosti zbog kojeg se traže novi putovi. Uvjeti rada su kod nas postali gotovo neizdrživi. Moje kolege rade na rubu snage i izdržljivosti, a cijeli sustav počiva na njihovom entuzijazmu. Ne znam zašto je to tako. Je li to kronični nedostatak ljudi ili je zdravstveni sustav jednostavno taj koji je previše izložen jer je okosnica socijalnog mira zbog toga što je kao besplatan, a zapravo je itekako skup', drži dr. Car.