Nikola Tesla je 1875. u Grazu upisao Visoku tehničku školu, koju doduše nije završio. No da jest i da je kroz vrijeme doputovao u današnju Hrvatsku, što u Teslinom slučaju i ne bi bila tolika znanstvena fantastika, našao bi se u vrlo nezavidnoj situaciji ako bi odlučio nastaviti svoje školovanje i doktorirati.

Naime, zamislimo da je student koji je završio spomenutu visoku školu u Grazu poželio nastaviti svoje obrazovanje u Hrvatskoj. Nakon ovakve odluke Ustavnog suda pod vodstvom Jasne Omejec, a na inzistiranje kontroverznog rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa, na to može zaboraviti.

Boras se u siječnju obratio Ustavnom sudu za zahtjevom ocjene ustavnosti Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO) jer on navodno izjednačava sveučilišne i stručne studije te narušava autonomiju sveučilišta. Nekoliko mjeseci kasnije Ustavni je sud, inače rijetko kada zamijećen po svojoj ekspeditivnosti, presudio u korist Borasova zahtjeva, koji je podržao i cijeli Rektorski zbor, te ukinuo važne dijelove HKO-a.

'Ustavni suci ocijenili su da je spornom zakonskom odredbom izbrisana razlika između sveučilišnog ili znanstvenog obrazovanja i stručnog ili vokacijskog obrazovanja, čime se, smatraju, zadire u ustavni položaj sveučilišta koje je jedino ovlašteno osposobljavati studente za obavljanje poslova u znanosti, za što specijalistički diplomski stručni studiji nisu ni stvoreni ni ovlašteni. Ističu da zakonodavac za takvo rješenje nije ponudio objektivno i razumno opravdanje koje bi ga učinilo i ustavno prihvatljivim', javila je Hina krajem travnja, a takva odluka već je izazvala izrazito kritične reakcije u akademskim krugovima, primjerice Instituta za razvoj obrazovanja, kao i u političkim, što se vidi po upozorenju SDP-ovaca da bi Hrvatska mogla zaraditi sankcije Europske komisije.

S obzirom da je riječ o kompliciranoj pravnoj i obrazovnoj tematici, obratili smo se vrhunskim stručnjacima za objašnjenje odluka Ustavnog suda, odnosno inicijative rektora Borasa o diskvalifikaciji odredaba HKO-a, jer se iz akademske zajednice čuju komentari kako je žalosno to da se Sveučilište od konkurencije brani formalnim argumentima umjesto podizanjem kvalitete studija.

Dr. Tamara Ćapeta s Katedre za europsko javno pravo, ali i s iskustvom rada na Sudu Europske unije u Luksemburgu, prvo je objasnila širi europski kontekst ove odluke Ustavnog suda: ‘Europski kvalifikacijski okvir (EKO), kao prvo, nije obvezujući propis koji državama nameće kako da organiziraju obrazovni sustav, već preporuka kojoj je svrha omogućiti lakšu usporedbu kvalifikacija, stoga olakšati mobilnost, bilo u svrhu daljeg studiranja, bilo u svrhu zapošljavanja.

Države dakle dobrovoljno odlučuju žele li se uskladiti s tim okvirom. Europski okvir stupanj kvalifikacije veže uz ishode učenja, bilo da se radi o znanjima, vještinama, bilo pak sposobnostima koje stječe student. U državi koja se odluči organizirati u skladu s EKO-m obrazovni programi bi se trebali izraziti kroz ishode učenja.

Kako je Hrvatska još u pregovorima za članstvo odlučila prihvatiti preporuke EKO-a, a i sudjelovala je u njegovom oblikovanju, hrvatski je kvalifikacijski okvir zapravo prenio taj sustav u Hrvatsku, pri čemu je, možda pogrešno, pokušao razvrstati postojeće diplome u pojedine razrede. To je, međutim, nemoguće bez dobro izraženih ishoda učenja. Iako su ustanove visokog obrazovanja izradile ishode učenja, to za sada nije dovelo, barem koliko je meni poznato, ni do kakvih promjena.

Naime, pri upisima iz jedne razine studiranja u drugu - primjerice s diplomske u poslijediplomsku (doktorsku) razinu - ne gledaju se ishodi učenja stečeni u prethodnoj razini, već isključivo to koja je institucija izdala diplomu. Kriteriji koje mi dakle i dalje primjenjujemo su formalni, a ne supstancijalni.’

Dr. Ćapeta je iznimno kritična: ‘Niti u jednom dijelu odluke Ustavni sud nije ispitao ishode učenja pojedinih specijalističkih stručnih studija kako bi zaključio zadovoljavaju li oni razinu sedam kvalifikacijskog okvira.

Odluka USUD-a temelji se na praznom pravnom formalizmu, po kojem taj sud zaključuje da zato što zakon (ne Ustav) propisuje da postoje dvije vrste visokoškolskih ustanova - toliko puta u odluci naglašen binarni sustav - nije moguće da obje vrste nude kvalifikacije iste razine. U mnogim drugim europskim državama to nije stvorilo nikakve probleme iako u većini država postoje i sveučilišni i stručni studiji. Oni se i dalje razlikuju jer su im sadržajno ishodi učenja različiti, ali ako ti ishodi odgovaraju istoj razini kako je opisana u kvalifikacijskom okviru, onda nema razloga da ne rezultiraju istom razinom kvalifikacije.

Možda je istina da diplomski stručni studiji u Hrvatskoj, ili neki od njih, doista ne udovoljavaju opisu kvalifikacijske razine sedam, ali to je faktično pitanje, a ne formalno.’

Može li ova odluka Ustavnog suda dovesti do ograničavanja slobode kretanja ljudi u Europskoj uniji, konkretno mladih koji žele studirati i doktorirati u različitim članicama, pitali smo dr. Ćapeta, koja odgovara:

'Odluka bi mogla ograničiti mogućnost studiranja u inozemstvu studentima koji su završili stručni studij u Hrvatskoj u onim državama koje će se osloniti isključivo na Hrvatski kvalifikacijski okvir. Ustavni je sud ostavio rok zakonodavcu da uskladi HKO s njihovom odlukom. Kako je njihova odluka da diplomski stručni studij ne može biti klasificiran kao razina sedam, jedno je moguće rješenje da će ga zakonodavac smjestiti na razinu šest ili će se izmisliti neka nova razina 6b.

U državama koje za upis na doktorski studij traže razinu sedam student koji je stekao diplomu na stručnom diplomskom studiju neće se moći upisati na takav program, ukoliko se sveučilište na koje se upisuje pouzda u hrvatsku formalnu odluku da konkretna diploma spada na razinu šest. No ukoliko sveučilište provjeri ishode učenja koji se ostvaruju u programu što izdaje diplomu, onda je moguće da će, kao što je i do sada bio slučaj, upisati takvog studenta.'

Još dodaje: 'I obrnuto, moguće je da će ova odluka dovesti i do ograničenja studentima koji su završili studij u inozemstvu te na stručnom studiju stekli 300 ECTS-a potrebnih za upis doktorskog studija u Hrvatskoj, jer će se takva diploma moguće automatski isključiti zato što je izdana na stručnom, a ne na sveučilišnom studiju. To pak može dovesti do ograničenja koje je na unutarnjem tržištu neprihvatljivo jer ne priznaje kvalifikaciju stečenu u drugoj državi koja u toj državi omogućava pristup doktorskom studiju. Time se vrijeđa načelo međusobnog priznanja.’

Zamolili smo dr. Ćapeta da analizira argumentaciju Ustavnog suda, koja uključuje čak i pozivanje na članak 3. Ustava, a koja je u suvremenim pravnim krugovima Hrvatske izazvala podizanje obrva.

'Ako sam dobro shvatila odluku USUD-a, vrijednost iz članka 3. Ustava za koju smatraju da je povrijeđena je jednakost. Argumentacija ide otprilike ovako: jednakost zahtijeva da se različite situacije tretiraju različito. Zakon propisuje da su sveučilišna diploma i stručna diploma različite. Dakle treba ih tretirati različito - odnosno ne može se i stručnu diplomu tretirati kao diplomu 7. kvalifikacijskog stupnja. Ovoj argumentaciji može se prigovoriti na barem dva načina.

Prvo, pitanje je jesu li te dvije diplome u pogledu razine ishoda učenja doista različite (možda jesu, ali to sud nije razmatrao). Ako nisu, onda to isto načelo jednakosti zahtijeva da se iste situacije tretiraju isto. Kao drugo, u našem današnjem zakonodavnom uređenju te su dvije diplome, iako iste razine kvalifikacija (prema HKO-u), tretirane različito jer Zakon o znanosti i visokom obrazovanju propisuje da se na doktorski studij može upisati samo sa sveučilišnom diplomom. I to me dovodi do drugog argumenta USUD-a koji se temelji na autonomiji sveučilišta.

Rekla bih da upravo navedena zakonska odredba ograničava autonomiju sveučilišta jer mu oduzima mogućnost da samostalno odluči hoće li upisati studenta koji posjeduje diplomu stručnog studija. S druge pak strane, iako HKO priznaje jednaku razinu kvalifikacije i stručnoj diplomi, to još uvijek ne znači da sveučilište ili pojedina njegova sastavnica mora na doktorski studij upisati studenta s takvom diplomom. Uvjeti upisa i dalje su odluka u rukama sveučilišta', kaže Tamara Ćapeta za tportal.

Prof.dr. Zoran Kurelićsa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u razgovoru za tportal naglašava pak da je 'kvalifikacijski okvir, kako europski tako i hrvatski koji ga je preuzeo, deskriptivan a ne normativan. Dakle radi se o deskriptorima ishoda učenja. Ne vidim kako bi to moglo biti suprotno bilo kojoj normi, pa i ustavnoj. To je besmislica. Problem je u tome što je čitava ideja binarnog sustava koja se počela izgrađivati uvođenjem Bolonje bila pogrešno osmišljena i pogrešno provedena, uz ignoriranje EQF-a i nepostojanje HKO-a.'

Kurelić upozorava i da 'odvajanje sustava stručnih i sveučilišnih studija tako da se zabrani upis stručnih prvostupnika na sveučilišne Master's programe ili, kako ih mi zovemo, diplomske programe može funkcionirati u Hrvatskoj, ali ne u EU, što znači da netko može završiti RIT u Dubrovniku i upisati M.Sc. na LSE-u Londonu. S tom diplomom može upisati doktorat bilo gdje na planetu Zemlji. Ako bi se zabranilo to da studenti s diplomom M.Sc. LSE-a upisuju doktorat u Hrvatskoj, to bi bilo nepravedno prema njima i štetno po Hrvatsku jer bi takve kandidate tjeralo da napuste domovinu i nastave obrazovanje u inozemstvu.'

Za dr. Kurelića je ovakva odluka Ustavnog suda, kako kaže bez ustručavanja, besmislena. Nudi naravno i objašnjenje: 'Besmislena je zato što kaže da iako nešto odgovara deskriptorima, svejedno ne smije biti kategorizirano kao određena razina koja je inače pripisana tim deskriptorima. Sud je ušao u kategorizaciju sadržaja ishoda učenja bez evaluacije tog sadržaja. Pobrkali su deskriptivnu i normativnu razinu i izjednačili diplome s kvalifikacijama.

Nije diploma kvalifikacija, već dokument koji garantira ishode učenja kako ih je odredila institucija koja pruža obrazovnu uslugu. Ti ishodi učenja mogu biti u skladu s kvalifikacijskim deskriptorima ili ne. Ako neka nesveučilišna institucija daje znanstvene ishode učenja, onda to ne može biti negirano sudskom odlukom koja kao posljedicu ima to da se znanošću možeš baviti samo na sveučilištu. U biti su rekli, kakav god sadržaj bio, to nije razina sedam ili šest Europskog ili Hrvatskog kvalifikacijskog okvira. To je kao da kažeš ‘tvoji ishodi učenja priznaju se svuda u Europi, ali ne kod nas jer kod nas su protuustavni.'

Kurelić smatra da je 'ova odluka trebala unijeti reda u odnos dvije grane tzv. binarnog sustava i to tako da napravi oštro odvajanje stručnog i sveučilišnog obrazovanja. To nije bila temeljna intencija kad se sustav kreirao, ali način na koji je stvoren proizveo je brojne probleme. Premda reforma visokog obrazovanja u Europi nije iziskivala proliferaciju institucija koje daju stručne bakalaureate, to se u Hrvatskoj dogodilo. Kvaliteta tih institucija varira, od uglednih do problematičnih'.

Ističe i bizaran paradoks: 'Ova odluka izravno zadire u politiku visokog obrazovanja, a paradoksalno dovodi u pitanje autonomiju sveučilišta jer ne dopušta sveučilištima i njihovim sastavnicama da autonomno odluče koga upisuju i na temelju kojih kvalifikacija. Da vam dam primjer - Fakultet političkih znanosti ne može ni procijeniti jesu li prvostupnici Verna kvalificirani da nastave obrazovanje na diplomskoj razini na FPZG-u, a isti ti studenti mogu upisati puno prestižnije programe u Parizu i Londonu. Što ako se sveučilišta odluče za potpuno stručne diplomske programe tipa MBA ili M.A. iz televizijskog novinarstva? Zašto bi takvi programi iziskivali prethodno sveučilišno obrazovanje na prvom stupnju?'

Korijen problema Kurelić pak vidi u loše provedenoj bolonjskoj reformi: 'Ovo je samo jedan od dodatnih simptoma pogrešno provedene reforme visokog obrazovanja. Na žalost, kao i drugi, bio je predvidiv prije deset godina.'

Apsurdima tu nije kraj jer se na HKO eksplicitno poziva u nedavno pompozno predstavljenom programu vlade Tihomira Oreškovića. U programu reformi se kao jedna od ključnih reformskih mjera navodi 'daljnja provedba Hrvatskog kvalifikacijskog okvira', a HKO je trenutno zapravo ukinut!