Ako u životu prolazi samo vjeran pas, onda njegov vlasnik prolazi još bolje. Po Zagrebu sve više tipova u najboljim tridesetima, solo, s cuckom, na nožnom listu tatoo, po mogućnosti bradica. Može i u kombinaciji s dreadovima ili biciklom. Bilo bi kul da pas ima maramu oko vrata, ali nije nužno. Koja je poanta? Skrivena želja za očinstvom? Nenadana ljubav prema životinjama? Budistička sućut prema svim oblicima inkarnacije? Teško. Vjerojatniji odgovor je – podmazivanje komunikacijskog kanala koji vodi prema suprotnom spolu, a koji je kod tipova valjda genetski zaštopan. I to je OK. Linija manjeg otpora koja nepogrešivo funkcionira.

Cucka nikada nisam imao. Živio sam s njima na mahove, uglavnom se jako dobro kužimo, ali odlučio sam probati to sasvim novo polje mogućnosti koje se otvara sa simpatičnim dlakavim četveronošcem. Otišao sam do azila za napuštene pse u Dumovcu, u suradnji s Gogom napikirao psa koji mi se činio da barata solidnim chic-magnet potencijalom, otišao se s njim poigrati na obližnju tratinu, a kad ono... Goga mi donosi drugog psa: 'Oprosti, sad sam razgovarala s ostalima, ne možemo ga dati jer je cijepljen nedavno, a treba proći barem tri mjeseca. Evo, vidi, kako ti se sviđa ovaj?'  Crni križanac jazavčara i ovčara, njuškica kao s naslovnice, jedno smeđe, drugo zeleno oko, dlaka sjajna, kovrčava, mekana. Hm... nije loše. Štoviše, bingo. Službeno se zove Oskion. Ne, ne, pretenciozno. Zvat će se Bowie. Te raznobojne oči nisu slučajne, a da sam gorljivi pobornik reinkarnacije, još bi mi svašta palo na pamet. Kakogod, Bowie me nije baš ubrao od stresa zbog promjene situacije. Goga mi ga je potrpala na suvozačko mjesto, ovaj se ukipio od straha, ja bacam u prvu i krećeMo za Zagreb. Na polovici puta, Bowie mi diskretno naslanja svoju glavu na ruku koju držim na mjenjaču. Ljubav je počela.

Nikada nisam imao problema s heteroseksualnom socijalizacijom, ali pas, ljudi, pas je totalno druga dimenzija. Znači, čim sam izveo svog novog frenda u đir, shvatio sam da mi je random interakcija porasla na jedanaest. Ekspresno sam upoznao sve susjede koji šeću pse u bližoj okolici, sjeo sam u birc u Ilici, Bowie je obišao sve stolove na terasi i počeo musti komplimente. 'Joj, kako ti je sladak pas, kako se zove?' – 'Bowie.' 'Baš fora, koliko je star... ima tako mekanu dlaku...' – 'Ma, Bowie je urbana legenda. Totalni mirotvorac. Za razliku od svog vlasnika.' 'Hahaha.' Prebacujem fokus s Bowieja na simpatizerku: 'A ti, kad će tvoj pas obilaziti stolove ovdje?' 'Haha, baš bih htjela, ali ne još.' Studentica ekonomije prolazi svojim dugim noktima kroz Bowiejevu grivu, a ja pokušavam izračunati koliko bi mi tragova ostavila na leđima...

Izlazim s Bowiejem na ulicu, idemo prema Cvjetnom trgu. Ispred mene hoda seksi mamica u minjaku plus mala kći. Crveno je na pješačkom prijelazu. Mama se okrene prema meni, a onda prema psu. 'Auu, vidi kako je sladak.' – 'Ma, on vam je totalna dobrica, slobodno ga pomazite.' Mama i kći zborno maze cucka. Ovo je Eldorado, pomislim. 'Kakav pas, takav vlasnik', kažem blago švalerski. Mamica se nasmiješi. Kaže: 'A, ne znam... to tek treba dokazati.' Pali se zeleno. Pozdravljamo se sa smIješkom. Kako smo krenuli, još par dana i upoznat ću pola grada.

Sjednem s Bowiejem u birc na Cvjetnom trgu. Tip me toliko zavolio da ga puštam bez lajne. Smiren, hiperosjećajan, još blago preplašen, obilazi stolove, ali ne žica i ne gnjavi. Tek toliko da ponjuška i pozdravi ekipu. Dakle, pljušte komentari na psa nemilice. Ljudi pogledavaju prema meni, smješkaju se, svako malo mi dopire 'gle mucice', 'kako ima lijepe zube', dozivaju ga za svoje stolove... Politički korektno dobacujem 'Bowie, ajde ne gnjavi ljude' i redovito dobivam repliku 'ma ne, super ti je pas'. Postajem ljubomoran.

Dan drugi. Vrijeme je da počnem ozbiljno tesati Bowiejev potencijal picolovca. Znači, potez Savski nasip – Jarunsko jezero. Špica je negdje od pet popodne. Krećem od Savice. Na tratini kod Močvare dvije cure i labrador. Bowie znatiželjno ulijeće. 'Evo vam još jednog frenda, novi je u gradu', krećem s pričom. 'Da? Pa otkud dolazi, baš je sladak...' 'Tip je iz predgrađa, nije nikad vidio ovako velike zgrade, zato je uzbuđen.' 'Haha...' Elaboriram kako sam ga pokupio iz azila, kako smo se skužili, tražim savjete: kako da ga češljam, kada da ga hranim, suptilno lansiram poruku o svojoj odgovornosti i talentu za brižnost. Raspredam s curama, dolazimo do informacija o tome gdje tko živi, tko što studira. Kaže mi zgodnija: 'Vidjet ćeš koliko će ti pas učiniti život zanimljivijim. To je baš bezuvjetna ljubav.' 'Ti vjeruješ u bezuvjetnu ljubav?' 'Aha... sA psima.' 'A koji ti uvjeti moraju biti zadovoljeni za one koji nisu psi?' 'Haha... a zašto to tebe zanima?' 'Pa tako... ako se ikada odlučim prestati ponašati kao pas?' 'Haha.' 'Ne, stvarno, dolaziš često ovdje?' Pogledam prema cuckima: 'Bilo bi glupo da im uskratimo nešto što izgleda kao početak jednog velikog prijateljstva.' 'Dođem skoro svaki dan u ovo vrijeme.' 'Kul. 'Ajde navratim... nisi mi još rekla uvjete. Takve informacije se ne propuštaju.' Pozdravim se s curom i gibamo Bowie i ja prema Jarunu.

Bowie. Pošten, iskren, odan.. i kako već dalje ide

Blagdan je, ekipa je poslagana po travi, nema puno pasa oko Malog jezera. Uzmem pivo, legnem na travu, puštam Bowieja da brije okolo. Slušam curu u blizini: 'Jooj, kako si samo lijep. Kako je topao... mogla bih spavati pored tebe. Gle mu oči, baš je poseban... Aaaa bebica'. Okrene se prema meni: 'Je l' ti to koristiš neki regenerator, dlaka mu je tako mekana i sjajna... supeeer.' Kažem da ne, a nju i dalje pere nezaustavljiva znatiželja. Da kako se zove, koliko je star, križanac čega... 'A blago se Bowieju, ja nisam skupio toliko komplimenata u godinu dana koliko on u deset sekundi.' 'Haha...'

Dan prolazi, a meni sve jasnije kako su Bowie i njegova vrsta savršeni prečac do nježnije polovice čovječanstva. Prečaci mi nikad nisu bili previše dragi ni dovoljno izazovni, ali Bowie stvarno nije kriv za to. Smiren, vjeran, mazan, sa setom psećih manira u rangu bečke škole... para mi srce što ću ga morati proslijediti nekom sljedećem udomitelju. Javite se ako ste zainteresirani. Pošaljite mail na redakciju. Nema šanse da ga vratim nazad u azil, a ako ostane predugo kod mene, ne dam ga više nikome.

Uglavnom, moram naučiti lajati. I koristiti regenerator. Za hipsterluk i tetovaže je prekasno.