Kako komentirate ponovno spominjanje tajnih službi, konkretno SOA-e u kontekstu borbe za vlast u Hrvatskoj?
Sigurnosno-obavještajni sustav ne smije biti umiješan u demokratske političke procese. Nemam spoznaja o tome da SOA ili bilo koji drugi dio sigurnosno-obavještajnog sustava djeluje u političkim procesima u smislu prikupljanja informacija ili nečega što bi nekom akteru u političkom procesu donosilo prednost. Međutim, brine me to što mi kao društvo i država uvijek odustajemo od temeljitijih provjera onoga što sigurnosno-obavještajni sustav radi. Tu prije svega mislim da kad se pojave određene afere, pojave se i pitanja o tome jesu li službe radile u okviru zakona i onda u principu politički akteri, mislim prije svih na Hrvatski sabor, odustanu ili se podijele na oporbu i na vladajuće strukture i nijedan slučaj se ne dovede do kraja. Nikad nismo do kraja utvrdili u tim institucijama jesu li optužbe na račun službi stvarno utemeljene. Za posljedicu imamo da politički akteri vrlo jednostavno i olako iskazuju sumnje da sigurnosno-obavještajni sustav radi nešto što sigurno ne bi smio raditi u demokratskom političkom procesu. Rekao bih i dapolitički akteri neodgovorno govore takve stvari bez da za njih imaju bilo kakvih dokaza ili argumenata. Naprosto ih bace u javni prostor i uvijek je to nešto za što se točno zna da nikad nećemo moći provjeriti, a ima svoju funkciju povećavanja dramatike događaja ili povećavanja javne moći osobe koja je eventualno označena kao 'ona koja može koristiti sigurnosno-obavještajni sustav'.

Kako gledate u tom kontekstu na premijerovo nedavno spominjanje SOA-e dok se opravdavao zašto nije bio na sjednici Vlade te Karamarkove optužbe da Orešković pretvara SOA-u u 'politički faktor pomoću kojega želi uspostaviti kancelarsku diktaturu'?
Taj Oreškovićev famozni odlazak u SOA-u bio je dodavanje dramatike cijelom događaju, a iza toga vjerojatno ne postoji nikakav konkretan razlog u smislu ugroze koja bi morala biti uručena premijeru točno u onaj sat u kojem je on sazvao sjednicu Vlade. Nisam vidio nikakvog neprijatelja na našim granicama, a pretpostavljam da se neki neprijatelj i šulja po Hrvatskoj, da bi ga već neutralizirali, a ne bi baš u taj čas kad treba zasjedati Vlada, obavještavali o tome premijera. Sve se to moglo obaviti i ranije ili kasnije. Unošenje takve informacije bila je neka vrsta opravdanja za premijera jer zna da ga nakon toga više nitko ništa neće pitati. Vidim u tome nelogičnost i pretpostavljam da mu je to samo bio izgovor da se zaustavi priča o stvarnim razlozima zbog kojih nije bio na sjednici Vlade.

Kancelarska diktatura kao takva ne uspostavlja se uz pomoć sigurnosno-obavještajnog sustava nego uz pomoć stabilne većine u parlamentu i jake vlade u kojoj postoji jak kancelar kojem su svi ministri lojalni. Kancelarska diktatura se sigurno ne uspostavlja uz pomoć tajnih službi, pogotovo ne u demokratskom političkom poretku. Ta je izjava javnost upozorila na to da postoji procjena da se SOA može koristiti ili se koristi u političkim procesima. Kad to izgovara gospodin Karamarko, koji slovi za osobu koja bi trebala imati pouzdane informacije iz tog sustava jer poznaje kako funkcionira taj sustav, kojemu je on bio i ravnatelj i vjerojatno da je da dio ljudi iz tog sustava i dan danas njemu uz kavu priča neke stvari, onda to ima posebnu težinu. Međutim, on nije iznio nikakve dokaze za svoje tvrdnje. Smatram da to nije bilo upozorenje javnosti da se događa nešto nedemokratski, nego izravna optužba i diskreditacija premijera i koja je poslužilo baš za tu svrhu.

Koje su posljedice takvih odnosa političara i tajnih službi, to jest odnosa političara prema sigurnosno-obavještajnom sustavu?
To definitivno nije dobro jer naši partneri prate situaciju kod nas i kad netko nešto takvo izjavi, a pogotovo osoba koja ima određenu političku i društvenu moć, oni pretpostavljaju da ta osoba to radi temeljem nekih argumenata i uvida, a ne da to koristi samo kao figuru u političkim borbama. Partneri se čudom čude da smo članica EU-a i NATO-a, a da i dalje imamo autoritarne modele zlorabljenja sigurnosno-obavještajnog sustava u svrhe koje su zabranjene u demokratskom političkom poretku. Prva je razina, dakle, ta da sramotimo sami sebe.
Druga je razina da to predstavlja strašno opterećenje za sigurnosno-obavještajnu zajednicu. Poznajem ljude iz tog sustava i vrlo često sam se našao u situaciji da sam pokušavao objasniti kako sve to skupa funkcionira, pa su neki shvatili iz toga da ih ja branim. Naravno da ih treba braniti i treba biti jasno koji je njihov posao te da je bilo kakav utjecaj politike prema njima pretežak teret.
Treća je razina ta da ima u tom sustavu ljudi koji su došli po protekcijama i koji su duboko zahvalni ljudima koji su ih postavili. Kad se SOA postavlja u određene političke situacije, onda oni misle da je to situacija u kojoj i oni trebaju politički djelovati, najčešće tako da dostavljaju informacije određenim ljudima. Nije to samo slučaj s Hrvatskom, ima toga i vani, puno informacija koje se u tom procesu puštaju su zapravo fabricirane, lažne.

Treba li na ovakve optužbe upućene SOA-i i premijeru reagirati predsjednica kao sukreatorica sigurnosne politike?
Ona ima izravnih instrumenata za djelovanje – može od Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost ili Sabora tražiti da se određene tvrdnje istraže. Ona to dosad nije koristila. Također može koristiti i čl. 94 Ustava koji kaže da ona brine o stabilnosti sustava. Da sam na njenom mjestu, kad netko kaže da premijer koristi SOA-u za uspostavu kancelarske diktature, ja bih vjerojatno reagirao, ali nisam na njenom mjestu. Ona možda i ima neke druge informacije pa je procijenila da ne treba reagirati, ali da bismo gradili imidž države koja je uspostavila demokratski politički poredak i u kojemu postoje akteri koji ne smiju sudjelovati u političkim procesima, a to je sigurno SOA, mi bismo u ovakvim situacijama morali pokrenuti istragu i javnosti objaviti njen rezultat.