Kontroverza tog dana odjekuje i danas, nakon što je toliko godina slavljen kao Dan ustanka naroda Hrvatske, a nakon hrvatskog osamostaljivanja izgubio je primat te se kao Dan antifašizma počeo slaviti 22. lipnja. Prema viđenju mnogih, u tih mjesec dana kao da su se smjestile sve sudbine, nedoumice, kontroverzije, laži, podvale, krivotvorenja onoga što zovemo poviješću i što, ovisno o vremenu u kojem živimo, činjenično učimo u školama i obilježavamo velikim i značajnim datumima.

Povjesničar Klasić smatra kako je za razumijevanje događaja u Srbu 27. srpnja 1941. godine nužno sagledati događaje koji su prethodili samom ustanku u Srbu. Prema tportalovom sugovorniku, upravo su događaji zabilježeni prije 27. srpnja ključni za razumijevanje onoga što se zbilo spomenutog datuma i kasnije.

Val pokrštavanja, progona i ubijanja Srba i Židova

'Za potpuno razumijevanje ustanka u Srbu valja skrenuti pozornost na događaje iz travnja 1941, odnosno na uspostavu tzv. Nezavisne države Hrvatske, kada započinje val uhićenja, pokrštavanja, progona i ubijanja Srba i Židova osobito na području Like i Banije te osnivanje logora, najprije Danice kod Koprivnice i potom Jadovna kod Gospića, nedugo nakon uspostave NDH.

Krajem lipnja iste godine zloglasni ustaški časnik Vjekoslav Maks Luburić dolazi u Liku s posebnom misijom čišćenja ličkih sela s većinskim srpskim stanovništvom, koje započinje napadom na selo Suvaja, a potom i na sela Bubanj i Osredak u blizini Srba i Donjeg Lapca. Dolazi do ustaškog pokolja srpskog stanovništva, a time je zapravo trasiran put prema oružanom ustanku u Srbu', kaže Klasić, dodajući kako su i prije samog 27. srpnja u tom dijelu Like organizirani naoružani odredi seljaka radi pružanja otpora ustaškom teroru, ali i prvi odredi pod zapovjedništvom Komunističke partije koje predvode Hrvat po nacionalnosti Marko Orešković i Srbin Gojko Polovina, a kako bi se također oduprijeli teroru.

Ključni prijepori oko događaja u Srbu

'Ustanak u Srbu možemo promatrati kao ustanak srpskog stanovništva protiv ustaške represije, no komunisti ga vrlo brzo uobličuju i uzimaju pod svoje jer žele ustanak i njegove vođe imati pod svojom kontrolom', ističe Klasić dodajući kako su početkom 1941. ostaci nekadašnje vojske Kraljevine Jugoslavije nazvani Jugoslavenska vojska u otadžbini (JVuO) iz koje su krajem iste godine nastali četnici

'Svakako je u tom području bilo dijelova JVuO, odnosno kasnije četnika, međutim, u tom trenutku četnici i partizani, komunisti, surađuju, a upravo su ljetni i ranojesenski mjeseci ustaničke '41. bili mjeseci pokušaja suradnje partizana i četnika na području cijele Jugoslavije', pojasnio je sugovornik, ističući pritom dva ključna prijepora koja se vode oko događaja koji su prethodili događajima u Srbu i onih koji će uslijediti.

Prema Klasiću, neosporno je da je su Hrvati iz Boričevca, sela u ličkom Pounju, u noći na 1. kolovoza 1941. bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza u selo ulaze srpski pobunjenici i razaraju ga do temelja te ubijaju preostalo hrvatsko stanovništvo.

Šatori A-HSP-a kap u moru revizionizma

'Na taj događaj nitko ne negira, a radilo se o osveti Srba zbog prethodnih događaja u selima oko Srba i Donjeg Lapca. O tome piše i spomenuti Gojko Polovina, lokalni komunist i zapovjednik odreda koji su se tada još uvijek nazivali gerilskima, koji ističe kako su njegovi odredi pokušavali zauzdati ustanike željne osvete i spriječiti odmazde', kazao je Klasić napomenuvši kako je u Boričevcu ubijeno pedesetak ljudi, dok su ostali raseljeni po Bjelovaru i Slavoniji.

'Dakle, radilo se o osveti, a Boričevac je napadnut jer je bio jako ustaško uporište. Raditi pritom obrnutu tezu i postavljati netočno kronološki sadržaj sasvim je krivo, kao što je netočno da je u Srbu izbio zapravo četnički, a ne antifašistički ustanak. Ustanak golorukih seljaka u Srbu bio je isključivo odgovor na ustaške represije, gdje je očuvanje golog života bio jedini ideal kojim su ustanici bili vođeni', zaključio je Klasić, uz dodatak da su šatori koje su postavili članovi A-HSP-a samo 'kap u moru revizionizma i pokušaja relativizacije ustaških zločina'.

Sasvim suprotnog mišljenja od Klasićeva je povjesničar Ante Nazor, koji ističe da je događaje u Srbu u srpnju 1941. godine na temelju postojećih izvora i utvrđenih činjenica, apsurdno ne nazvati antihrvatskim.

Iako Drugi svjetski rat nije primarno područje Nazorova znanstvenog rada, naš sugovornik iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata drži kako 'nitko ne može jednako dobro poznavati cjelokupnu hrvatsku povijest, jer ljudski život nije toliko dug da bi se mogla pregledati potrebna količina arhivskoga gradiva i relevantnih izvora za svako razdoblje povijesti'.

Besramno ignoriranje po Nazoru

'Divim se pojedinim 'uglednim' publicistima, a zapravo komesarima, koji su često u medijima u Hrvatskoj kao 'nezamjenjivi autoriteti za sve' od stoljeća sedmog do danas, iako o pojedinim razdobljima povijesti znaju samo podatke koje su pročitali ili čuli u medijima. Takvima je 'konačna istina' samo ono što je prihvatljivo njihovu svjetonazoru, bez obzira na činjenice, a istovremeno im povijesni izvori ništa ne znače', istaknuo je Nazor, dodajući kako su među njima i oni koji govore o događajima u Srbu u srpnju 1941, a pritom prešućuju zločine nad Hrvatima, odnosno njihov protuhrvatski karakter.

'Zločini nad Hrvatima u srpnju i kolovozu 1941. se uporno i besramno ignoriraju, iako postoje brojni dokumenti o tome, a o tom razdoblju osobno sam čuo od neposrednih sudionika, jer je riječ o događaju koji se sudbonosno odrazio na život dijela moje obitelji', kazao je za tportal Nazor.

Sugovornik je, naime, pojasnio kako su njegovog djeda po majci Jozu Špiranovića prognali četnici iz rodnog sela nedaleko od Grahova koje se, pak, nalazi nedaleko od Srba. Djed je bio običan civil, a da su ga 'ustanici' uhvatili, ubili bi ga kao i ostale Hrvate, koji su ubijeni iako nisu bili pripadnici oružanih formacija', ističe Nazor, dodajući kako mu je život spasila susjeda Srpkinja koja ga je upozorila kada se vratio po ušteđevinu da se ne vraća jer su 'na ledini kod kuće četnici'.

Za zločin odgovorni ekstremni pojedinci, a ne narodi

'Dakle, i sama susjeda srpskog porijekla ne govori ni o kakvim ustanicima, već izričito o četnicima. Tog 27. srpnja 1941., koji je u bivšoj Jugoslaviji službeno postao Dan antifašističkog ustanka naroda BiH, Hrvati su bježali od četnika! Masovna ubojstva Hrvata na graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja su krajem srpnja i u kolovozu 1941. počinili srpski 'ustanici', protjerivanje Hrvata s toga područja i činjenica da se tamo nisu smjeli vratiti ni nakon 1945., dok su u nekim naseljima uništena i groblja, a vlasništvo nad zemljom koja im je oteta Hrvati ni do danas nisu uspjeli povratiti, pokazuju da je taj ustanak bio protuhrvatski, da je njegov cilj bio protjerivanje Hrvata s toga područja, odnosno stvaranje etnički čistoga, srpskoga područja. Izvori pokazuju da to nisu bili incidenti ni tek osveta za ustaške pokolje, kako neki pokušavaju objasniti/opravdati zločine navodnih 'antifašista'. Naravno, za taj zločin nije odgovoran cijeli narod, nego njegovi ekstremni pripadnici koji su ga počinili. To pravilo vrijedi za sve narode i sve zločine', zaključio je Nazor te dodao uz parafraziranje naslova knjige povjesničara Slavka Goldsteina '1941.: Godina koja se vraća' kako je to godina koja se vraća i Hrvatima i kako se ona mogla vratiti i 1991. godine da nije bilo uspješne obrane Hrvatske.