Rodila se 26. kolovoza 1910. u Skoplju, tada dijelu Osmanskog carstva, kao Agneze Gonxhe Bojaxhiu u albanskoj katoličkoj obitelji porijeklom iz Prizrena. Preci su joj se bavili proizvodnjom boja pa su tako zaradili i prezime Bojaxhiu, dok je otac Nikollë radio kao trgovac. Bio je i skopski gradski vijećnik, a umro je iznenada 1919., u sumnjivim okolnostima nakon povratka iz Beograda.

Sa suprugom Drane, rođenom Bernaj, Nikollë Bojaxhiu imao je troje djece, kćer Age, sina Lazëra i Agnes koju su redovito zvali njenim drugim imenom Gonxhe, što znači pupoljak. Odrastajući u multietničkoj i multikonfesionalnoj sredini rano je naučila uvažavati druge i drugačije, a slijedeći primjer svojih roditelja od malena je pomagala siromašnima.

Do Indije preko Zagreba

Na njezino duhovno sazrijevanje posebno su utjecali hrvatski isusovci koji su vodili skopsku župu i koji su među mladima popularizirali rad svojih misionara u Indiji. Stoga je i Gonxhe već s 12 godina prvi put osjetila poziv da ode kao misionarka u Indiju i posveti se najsiromašnijima.

Krajem 1928. preko Zagreba je otišla u Irsku, pristupila redu Loretskih sestara i dobila ime Terezija, a u Indiju je doputovala početkom 1929. Ondje joj je blizak suradnik bio hrvatski isusovac Ante Gabrić, rodom iz Metkovića, koji je djelovao kao misionar od 1938. do smrti 1988. godine.

Majka Terezija željela je da Gabrić preuzme vođenje Misionara ljubavi, muškog ogranka njene družbe Misionarki ljubavi. Gabrića je u Indiju poslao provincijal hrvatskih isusovaca Franjo Jambreković koji je desetak godina ranije bio župnik u Skoplju. Stoga su ga i Majka Terezija i Gabrić smatrali svojih duhovnim ocem. Kad su 1978. zajedno došli u Zagreb, posjetili su Jambrekovićev grob na Mirogoju i odali mu počast.

'Naša zemljakinja'

Iako Albanka, zbog utjecaja hrvatskih isusovaca na svoje duhovno sazrijevanje Majka Terezija za sebe je znala reći da je proizašla iz hrvatske katoličke tradicije. Od 1912. Skoplje je bilo dio Srbije pa je mlada Gonxhe Bojaxhiu u školi i u svakodnevnom životu govorila tada službeni srpsko-hrvatski. Zahvaljujući prijateljstvu s Gabrićem, a zadnjih godina i s tadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Indiji Dragom Štambukom, Majka Terezija do kraja života nije zaboravila hrvatski te ga je govorila bolje nego materinji albanski.

Za svojih posjeta Hrvatskoj redovito je govorila na hrvatskom, a svoja obraćanja sunarodnjacima najčešće je počinjala isprikom što ne može dobro govoriti albanski. Kad se 1960., prvi put nakon 36 godina, srela s bratom Lazërom koji je od 1939. živio u Italiji, sporazumjeti se mogla upravo na hrvatskom jer nije znala talijanski kojim je govorio njen brat, a on pak nije znao engleski koji je Majci Tereziji u Indiji postao poput materinjeg jezika. Na hrvatskom je držala govore i tijekom posjeta Slovačkoj 1987. godine.

Hrvatski katolički tisak u doba Jugoslavije popularizirao je djelovanje Majke Terezije, koju se, kao Albanku iz Makedonije redovito nazivalo 'našom zemljakinjom'. I njeno redovničko ime koje na engleskom izvorno glasi Teresa uvijek se navodilo u hrvatskom obliku Terezija, iako u zadnje vrijeme prevladava oblik Tereza.

Nobelovka kojoj je čestitao Tito

Majka Terezija je očito i Hrvatsku smatrala svojom. Kad se 1984. u Mariji Bistrici održavala završna svečanost devetogodišnje proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, poslala je poruku u kojoj je kazala da zahvaljuje Isusu i Majci Božjoj za sve milosti dane hrvatskom narodu tijekom 13 stoljeća te uz ostao poručila: 'Molitva je moja da bismo svi mi, obitelji naše i cijeli naš narod, ostali vjerni vjeri pradjedova naših.'

Nakon osvajanja Nobelove nagrade 1979., Majku Tereziju u Jugoslaviji se smatralo jednom od pet jugoslavenskih nobelovaca, uz Fritza Pregla, Lavoslava Ružičku, Ivu Andrića i Vladimira Preloga. Na nagradi joj je čestitao i jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a kad je došla u Oslo preuzeti je, primanje u njenu čast organiziralo je indijsko, ali i jugoslavensko veleposlanstvo, gdje je igrom slučaja veleposlanik bio njen sunarodnjak Gjon Shiroka

Prvi članak o Majci Tereziji u Hrvatskoj objavila je 1964. istaknuta katolička novinarka Smiljana Rendić u Glasu Koncila, koji je 1977. opširno i iz prve ruke izvijestio o njezinu radu u Indiji, zahvaljujući novinarima Miji Gabriću i Luki Depolu te fotografu Zvonimiru Atletiću. To je pridonijelo da godinu dana kasnije, 1978. Majka Terezija prvi put nakon 50 godina posjeti Hrvatsku, u kojoj je službeno boravila još 1979., kad je u Zagrebu otvorila kuću svoje redovničke družbe, prvu u nekoj socijalističkoj zemlji te posljednji put 1986. Neslužbeno je u Zagreb dolazila i češće, a u srpnju 1990. izabrana je počasnom građankom Zagreba.

Tuđmanovo odlikovanje

U povodu 85. rođendana, 1995. joj je dodijeljena hrvatska diplomatska putovnica kao predstavnici Republike Hrvatske za humanitarnu pomoć, a molbu za njeno dobivanje podnijela je osobno, na poticaj veleposlanika Štambuka, i to dvaput jer joj je prvi put prezime bilo krivo napisano. Osim hrvatske, Majka Terezija imala je još indijsku, vatikansku i albansku putovnicu.

Predsjednik Franjo Tuđman Majku Tereziju je 1995. odlikovao drugim najvišim hrvatskim odličjem, Veleredom kraljice Jelene 'za iznimne uspjehe u duhovnom i dobrotvornom djelovanju tijekom cijelog svog redovničkog života kojim je trajno obilježila humanitarna stremljenja ovog stoljeća za dobrobit svih ljudi'.

Zadnjih godina života Majka Terezija nekoliko je puta planirala ponovno doći u Zagreb koji je za nju imao veliku emotivnu važnost jer je ondje 1928. posljednji put vidjela svoju majku i sestru pa je Štambuka prigodom jednoga susreta najprije pitala: 'Kako mi je moj Zagreb?'

Majka Terezija u nekoliko je navrata pokušala posjetiti Albaniju gdje su joj živjeli majka i sestra, no staljinistički režim Envera Hoxhe ni nju ni brata Lazëra nije puštao u najzatvoreniju zemlju na svijetu, u kojoj je od 1967. bilo službeno zabranjeno svako ispovijedanje vjere.

Vijenac na Xoxhinom grobu

Jedan od najtežih trenutaka u životu Majke Terezije bio je onaj kad je u albanskom veleposlanstvu u Rimu nisu uopće željeli primiti na razgovor. Njezini suradnici, koji su je tada prvi put vidjeli suznih očiju, svjedoče da je uzdigla oči prema nebu i rekla: 'Bože, razumijem i prihvaćam svoje patnje, ali teško mogu razumjeti i prihvatiti patnje moje majke koja u dubokoj starosti želi samo da nas još jedanput vidi.'

Drane Bojaxhiu koja je u Albaniji živjela od 1934. umrla je 1972., daleko od sina Lazëra i kćeri Gonxhe s kojima je jedinu vezu održavala putem pisama, a iduće godine umrla je i sestra Age koja je u Tirani od 1932. radila kao prevoditeljica i spikerica na radiju.

Kad je komunistički režim bio na zalazu, Majka Terezija je 1989. napokon mogla doći u Albaniju i posjetiti majčin i sestrin grob. No bila je prisiljena položiti vijenac i na grob Envera Hoxhe te se sastati s njegovom udovicom Nexhmije koja joj se pohvalila kako u komunističkoj Albaniji tobože nema prosjaka, siromašnih ni odbačenih.

Posjet JanjevcimaMajka Terezija ponovno je posjetila Albaniju 1991. te 1993. s papom Ivanom Pavlom II., a do tada se sa sunarodnjacima nalazila uglavnom tijekom posjeta Jugoslaviji gdje joj komunistička vlast nije branila dolaske.

Vezu s rodnim krajem i svojim narodom održavala je i time što je redovito čitala albanski katolički mjesečnik Drita koji su joj s Kosova slali u Indiju. Svoju domovinu Makedoniju i rodno Skoplje posjetila je 1970., 1978., 1980. i 1986., a 1970. i 1980. posjetila je i Kosovo. Ondje se u nekadašnjem hrvatskom selu Letnici nalazi marijansko svetište gdje je kao dijete redovito hodočastila i 1928. donijela konačnu odluku o odlasku u Indiju.

Nakon smrti 5. rujna 1997. Majka Terezija dobila je ulicu u Zagrebu u Vrapču, dok joj je spomenik 2007. podignut ispred sjedišta Albanske katoličke misije u Babonićevoj ulici. U kapelici svetog Dizme na spoju Kaptola i Nove Vesi kao relikvija se čuvaju sandale Majke Terezije. Njih je ostavila u Zagrebu putujući 1979. u Oslo na dodjelu Nobelove nagrade kad joj je Mijo Gabrić za tu svečanu prigodu kupio nove sandale koje je nosila do smrti.

Pjesma na hrvatskom i neutemeljene kritike

Do danas je sačuvano više pisama Majke Terezije pisanih na hrvatskom jeziku, posebno u prvim godinama njezina boravka u Indiji kad se redovito javljala zagrebačkom listu Katoličke misije. O svom odlasku u Indiju Majka Terezija je 1929. na hrvatskom napisala i pjesmu 'Oproštaj', čiji tekst se može vidjeti u njezinoj spomen-kući u Skoplju.

U posljednje vrijeme, osobito na Zapadu, sve su učestaliji prigovori bivših volontera kod Misionarka ljubavi koje je osnovala Majka Tereza, a kako uvjeti u kojima se liječe bolesnici neizdrživi. Pojedinci ističu višestruko korištenje injekcija, slabo obrazovano osoblje i lijekove s isteklim rokom trajanja, a o tim kritikama je upoznata i teologinja Anna Maria Gruenfelder koja ističe kako takve kritike nisu neosnovane, ali i istovremeno kako je njezin misionarski put i nakana neupitni.

'Majka Tereza je za života bila, usuđujem se reći, specifična naivna dobričina kojoj je ljubav prema bližnjem bila zakon i misija. Uvijek je bila apolitična i svakako je treba pamtiti kao uspješnu evanđelisticu, prvakinju altruizma i humanitarnog rada, a kritike bivših volontera i misionara treba uzeti s rezervom, jer ako netko nije spreman na sve uvjete rada s bolesnima i siromašnima u zemljama Trećeg svijeta, neka se ne prihvaća te misije', zaključuje tportalova sugovornica.