Bernardić, rođeni Zagrepčanin, već je bio šef Foruma mladih SDP-a, član Glavnog odbora i Predsjedništva stranke, dugogodišnji je predsjednik zagrebačkog SDP-a, bio je neko vrijeme i predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, a u Sabor je prvi put izabran još 2008. godine.

Prije političke karijere Bernardić je bio i državni prvak u fizici, kasnije je fiziku i diplomirao na PMF-u, igrao je košarku na visokoj poluprofesionalnoj razini, u drugoligaškom klubu... Tko ga ne zna, kada bi pročitao samo ove crtice iz biografije, u glavi bi vjerojatno stvorio sliku perspektivnog političara koji pršti energijom i znanjem i koji je naprosto predodređen za velike stvari.

Puno veće od vođenja jedne političke stranke, pa makar i druge najmoćnije u državi. Netko neupućen u politiku Bernardiću bi lako mogao dati 50+ godina samo slušajući njegove javne govore lišene strasti i zaraznih motivacijskih rečenica.

Iako se Bernardić morao potruditi i da postane šef Foruma mladih, a kasnije i predsjednik zagrebačkog SDP-a - funkcija koja se bira po načelu 'jedan član - jedan glas', a velik trud morao je uložiti i u tako dugi opstanak u najužem vodstvu SDP-a, Bernardić je ipak političar koji ne voli riskirati i koji u bitku ulazi samo kada s velikom sigurnošću može predvidjeti ishod.

Dojučerašnjem predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću, iako se s njim slagao kao pas s mačkom, nikad se nije usudio žestoko suprotstaviti. Uostalom, na Milanovića je na prošlim izborima za šefa SDP-a, u travnju ove godine, jurišao Zlatko Komadina. Bernardić je odlučio pričekati Milanovićev pad, a tek onda ući u bitku za predsjednika SDP-a. U bitku koju zna da lako može dobiti jer s druge strane nema ni jednog teškaša poput Milanovića.

Iako je Bernardić stasao s ekipom iz Foruma mladih, ipak je političke alate naučio koristiti od tadašnjeg velikog šefa zagrebačkog SDP-a Milana Bandića. Bez njegova blagoslova Bernardić nikada ne bi vidio ni saborske klupe niti bi tako mlad ušao u Gradsku skupštinu.

Međutim, ipak je Milanović taj koji je odredio političku sudbinu Davora Bernardića. Da Milanović prije četiri godine silom jačeg nije Predsjedništvu stranke nametnuo svoju odluku kojom je Bernardiću zabranio da se kandidira na izborima za gradonačelnika Zagreba 2013. godine, Bernardić gotovo sigurno ne bi jučer postao predsjednik SDP-a. Zapravo, samo rijetki od nas bi se danas uopće sjećali tog mladog lavića SDP-a. Milanović je tada, vjerojatno želeći samo primiriti i pokoriti Bernardića, odlučio kako će SDP-ov gradonačelnički kandidat biti Rajko Ostojić. Naravno, Bandić ga je rasturio na gradskim izborima. Isto bi bilo i da je Bandiću na megdan izašao njegov bivši učenik Davor Bernardić.

Međutim, u tom bi slučaju zagrebački SDP-ovci uz svesrdnu podršku vrha stranke mladom Bernardiću 'skinuli glavu', srušili ga s funkcije šefa zagrebačkog SDP-a i vjerojatno mu time zapečatili političku karijeru.

Stoga se može reći da ga je Milanović tada, iako je imao sasvim drugačije motive, zapravo spasio od prerane političke smrti. Ima dosta ironije u tome što je Milanovića na čelu Partije naslijedio Bernardić, čovjek kojega je u nekoliko navrata planirao likvidirati iz visoke politike, ali je svaki put od tog plana u posljednji trenutak iz različitih motiva odustao.

Iz te epizode zorno se vidi koliko je u politici tanka granica između uspjeha i poraza i koliko je sreća bitan faktor u karijerama svih političara. Stoga će Bernardiću, iako iza sebe već ima poprilično političko iskustvo, za neku novu političku pobjedu trebati jako puno sreće.