Ako ste se ikada pitali zašto smo tu gdje jesmo, zašto je Hrvatska zemlja iz koje se talentirani ljudi iseljavaju sa smiješkom, zašto u ovih dvadesetak godina od ovako potentne zemlje nismo napravili apsolutno ništa, ne pitajte dalje. Evo vam kratki i živopisni odgovor – slučaj Giacoma Fanizze. Talijanski reprezentativac, majstor mačevanja, karizmatičan lik kojeg su djeca obožavala i koji je mačevanje u Hrvata digao na sasvim novu razinu, nedavno je teleportiran iz Lijepe Naše pod izlikom da nema potrebne kvalifikacije. Čovjek koji u bilo kojoj zemlji svijeta može raditi kao trener odmah sutra. Osim u Hrvatskoj. I možda Zanzibaru. Trebalo bi provjeriti...
Kad sam pred cca godinu dana pisao o Talijanu koji nas je došao učiti mačevanju, ali je bio prisiljen skužiti da nema potrebe jer smo eksperti u apsolutno svemu, pomislio sam kako ipak radim sjajan posao. Upoznao sam nevjerojatno karizmatičnog tipa s gustom poviješću, bivšeg specijalca, majstora borilačkih vještina i mačevanja koji istovremeno barata pjesničkim senzibilitetom i osjećajem za klince. Prije dolaska u Hrvatsku radio je u Banja Luci kao delegat svjetskog mačevalačkog saveza, osmislio i vodio mačevalački centar, e da bi uslijedio poziv u Hrvatsku. O Giacomu smo snimili dokumentarac koji je prošle nedjelje emitiran na HRT4 u sklopu serijala 'Lijepa Vaša', a on mi se javlja sa turobnim vijestima:'Čuj...više ne živim u Hrvatskoj. Prijevremeno su mi raskinuli ugovor. Kažu da nisam kvalificiran'. Halo? Što? Nemoj me...Haha.
Nije smiješno. Hrvatska mačevalački kotira negdje na razini Ugande. Niti imamo stručnjake, niti se imaju gdje školovati kod nas. Čovjek koji je završio Međunarodnu akademiju za mačevanje, koji je bio reprezentativac Italije, jedne od najvećih mačevalačkih zemalja, koji je kvalificiran podučavati ne samo polaznike nego i trenere mačevanja primio je krajem srpnja obavijest Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, potpisan rukom Janice Kostelić, da prema Zakon o sportu nema zadovoljavajuće kvalifikacije. Kako mi objašnjavaju u Mačevalačkom savezu Zagreba, Giacomo nema završen kineziološki faks. Njegovo formalno obrazovanje je više, a ne visoko. I to potpisuje olimpijska skijašica koja ima završen – koji ono faks? Ili njezin otac, proslavljeni trener, također nema završen fakultet, zbog čega mu, usprkos sjajnim sportskim rezultatima na zagrebačkoj Kineziologiji, prema pisanju medija, nisu mogli uručiti počasni doktorat.
Nogiranjem Giacoma najviše su izgubili klinci koje je trenirao
Ali nema to veze s Janicom. Giacomo je napravio za hrvatsko mačevanje što nije cijela plejada domaćih likova otkad su Buga, Tuga i Vuga kročile u Panoniju. Trenirao je tri kluba, klinci su mu hrlili, nakraju je imao 80 polaznika u zbroju. Organizirao je kampove, nabavljao im opremu koja se kod nas ne može nabaviti, osvajao s njima medalje. Wannabe mačevaoci su hrlili u njegove klubove, a Giacomo im je kroz vještinu baratanja s mačem objašnjavao život, motivirao ih, inspirirao, razvijao samopouzdanje, učio da se kreativno nose za životnim preprekama.
E sad se već u balkanskom umu pali lampica za alarm. Ne može to tako. Kakve su to nove tehnike, suvremeni pristupi, psihologiziranje? Kako možeš raditi sa nekim tko ima šest godina, kad svi znamo da se može početi tek od osam? Kako ti pada na pamet dati klincu da odmah počne trenirati sa sabljom kad svi znamo da je klasični pedagoški slijed prvo floret pa mač pa sablja? Klinci su se entuzijastični vraćali s treninga, roditelji su blistali. Giacomo im je praktički odgajao djecu u svim smjerovima, sve kroz vještinu mačevanja.
Jedan od njih je i odvjetnik Karlo Novosel. Zovem ga na telefon, pitam ga kako mu je dijete doživjelo Giacomov odlazak: 'Nedostaje mu. Nemamo mi trenera koji ima takavu širinu pristupa, edukacije. Nitko nema takvo iskustvo. To sada fali. Giacomo je pokušavao popularizirati taj sport, učio ih je novim i drugačijim tehnikama. Totalno je bio posvećen mačevanju i trenerskom poslu. Mali mi je svaki put dolazio kao blesav s treninga. Oduševljen. OK su ovi novi dečki koji ga sada treniraju, ali premladi su i nemaju iskustva. Da se Savez riješio jednog tako iskusnog trenera i reprezentativca – mislim da je to strahota i sramota.'
Naši apsurdi i paradoksi: Završiš ponajbolju svjetsku školu za mačevanje i Hrvatska ti to ne priznaje
Karlo mi objašnjava paradoksalnost Zakona o sportu, članak 9. zbog kojega je Talijan izvisio. Naime, članak opisuje uvjete za trenerski posao u Hrvatskoj, ali nigdje ne predviđa mogućnost da trener bude stranac. Navodi se samo da se daljnja pitanja određuju pravilnikom. Koji ne postoji. Giacomo mi veli, a potvrdili su mi i u Savezu – kod nas ne postoji tijelo ili vijeće koje nostrificira njegov tip kvalifikacija. Znači, završiš ponajbolju svjetsku školu za mačevanje i Hrvatska ti to ne priznaje. Nema veze što je riječ o susjednoj Italiji, što je riječ o Europskoj uniji koje smo mi kao neki član. I Talijan se pita: 'Kako je moguće da jedna europska zemlja odbija priznati sportske kvalifikacije druge europske zemlje? Kako je moguće da Hrvatski olimpijski odbor ne priznaje diplomu talijanske škole mačevanja, koja je članica Međunarodne mačevalačke akademije?' Tim paradoksalnije što u Hrvatskoj ne postoji ama baš nikakava škola mačevanja, niti se mogu postići kvalifikacije kojima Talijan barata.
Čovjek se vratio u rodnu Siracuzu. Utučen je. Ostavio je iza sebe osamdesetoro djece u koje je uložio najbolje od sebe. Klince koji su plakali kad su saznali da njihov trener mora kupiti prnje jer je Hrvatska nesposobna apsorbirati njegovu stručnost. Što suludo loše napisanim zakonom, što izostankom relevantnog tijela za nostrifikaciju njegovih dokumenata, što očitim jalom. Naglasak je na potonjem, jer, eto, netko se baš sada sjetio potegnuti birokratsku giljotinu za Talijana koji je iskusniji i gorljiviji od svega što postoji na domaćem mačevalačkom meniju.
Giacomo mi priča priču za kraj: 'Pred nekoliko godina, dogodilo se mojem kolegi. Bio je cijenjeni trener mačevanja. U nekoliko godina postigao je najviše medalja na nacionalnom nivou, sa svim uzrastima i u svim stilovima. Počeli su ga se bojati. Počele su stizati puste inspekcije. Nakraju su našli neku zakonsku caku po kojoj su ga skinuli. Trener je otišao, politički, stvar je bila riješena, ali sa svakim danom sve je manje sportaša dolazilo na treninge. Nakraju, jedini koji su dolazili bili su treneri'.
Prije Giacoma, na njegovoj poziciji u zagrebačkom savezu bio je Mađar. Olimpijac. Vrhunski trener. Izdržao je tri mjeseca. Sada vodi dansku reprezentaciju.
Ništa, nadam se da budžet koji je išao za Talijana neće završiti u zraku. Bilo bi šteta, zar ne? A klincima koji su ostali bez izuzetnog trenera i vođe, poručujem – ne gubite nadu, napravite si putovnice. Osim ako se ne dogodi nemoguće i netko nešto učini oko ove budalaštine.
