U šarenom kiču s mirisom kobasica, čestitkama neimenovanih 'blagdana', Xmasa i slično, dobro je stati i posvijestiti što je zapravo Božić te što je u ovo doba godine najbitnije. Pitanja o komencijalizaciji, oprostu, pomirenju, ali i na još neka poput onog kako izgleda radni dan jednog svećenika, zašto vjernici moraju plaćati crkvene takse i čini li Crkva dovoljno za najpotrebitije, pitali smo župnika jedne zagrebačke župe. Riječ je o velečasnom Božidaru Tenšeku iz župe Kustošija koji u župnom uredu ima jednog neobičnog stanara: psa Princa
Da se Isus rodio 2016. u Zagrebu, gdje bi završio, u štalici ili... ?
Sigurno ne bi bio na Trgu bana Jelačića na Adventu. Možda u nekoj napuštenoj kući u Kustošiji.
Što Božić, blagdan Isusova rođenja, katolicima treba značiti? Je li se značaj tog blagdana pogubio u komercijalizaciji?
Katoliku vjerniku koji prakticira svoju vjeru, pa čak i onima koji nisu toliko prisutni u crkvi, Božić je vrijeme kada intenzivnije razmišlja o obitelji, o sebi i svom životu te kako se pripremiti za ono što slijedi. Božić je zapravo pročišćenje duše i srca. S materijalne strane običaji su se pojavili kod svih vjernika, i darivanje i kićenje. To na van pokazuje našu sklonost slavlju, no ne mora biti na prvom mjestu. Smisao Božića je ući u tajnu svoje vjere, u rođenje, utjelovljenje Boga. I onda bi svaki čovjek trebao nastojati sebi posvijestiti što se to dogodio nekada. Zašto je Bog odlučio postati čovjekom? Ako je to smisao Božića i ako ga doživimo kao susret s bližnjima, onda darivanje ima smisla. Darujemo onima koji trebaju. Advent u Zagrebu je lijepa manifestacija, to je dobar turistički proizvod, ali ne vjerujem da je to smisao Božića.
Što znači činjenica da je Isus na zemlju došao kao najslabiji, najsiromašniji, nezaštićen?
Zato što među ljudima najviše ima onih koji su najslabiji, najnezaštićeniji, ima puno onih koji se sami ne mogu obraniti i zato se potrebno spustiti na razinu čovjeka, koji je ponekad jadan, kojem je teško, koji ima problema. Onda čovjeka najviše razumiješ. On je naša maskota. Ja sam ga doveo iz bivše župe gdje sam bio na službi. Svi znaju za Princa. Ja sam odrastao na selu i naviknuo sam na životinje. Navečer prošećem s njim sat vremena, to me prisili da šetam. Nikome ne smeta, ljudi se vole poigrati, pogotovo djeca kada dođu na vjeronauk. Na selu je to normalno. Treba paziti da bude uredno i onda nema problema. Kada sam došao prije pet godina, časna je otvorila sakristiju da se prozrači crkva, a on je lijepo ušetao, išao od klupe do klupe, skoro je pala u nesvijest.
Crkva je tijekom povijesti stalno pokušavala činiti dobro. Trebamo nasljedovati Isusa koji je išao najslabijima. Ne bi išao tako teškom terminologijom, nego u smjeru toga da se ne smijemo izdizati i kazati: 'Sada ti moraš doći k meni pa ću ti ja pokazati Boga!' Mnogi ljudi traže Boga, ali ne znaju kako. U tom smjeru ide Papina poruka, moraš ići čovjeku, moraš vidjeti kako živi. Nećeš razumjeti nekoga tko je bez posla ako nisi ušao u njegovu kuću, nećeš razumjeti nekoga tko je bolestan ako ga nisi posjetio. Nećeš razumjeti nekoga tko je rastavljen ako ga nisi saslušao. Nećeš razumjeti djecu i mlade ako se nećeš s njima družiti. Postoji opasnost da se i mi svećenici malo zanesemo. Nama je obaveza tijekom našeg služenja da se bavimo i drugim stvarima, da se odvojimo od svakodnevice zbog obaveza koje imamo.
Dobro, kako onda izgleda radni dan jednog župnika?
Ustajanje je u šest, onda jutarnja molitva, sveta misa u sedam sati. Onda nešto pojedem i idem u ured obaviti administraciju. Dva ili tri dana u tjednu je tu vjeronauk. Ručak je oko podneva, onda su tu sprovodi. Imamo ih oko 130, 140 godišnje. Krštenja je stotinjak. Popodne je otvoren župni ured. Ljudi mogu doći uvijek, no postavimo neko vrijeme za praktične stvari, dogovaranje krštenja, vjenčanja, ispisivanje potvrda i sl. Navečer je sveta misa, a poslije toga razni susreti. Mi imamo dvoranu od 25, 30 kvadrata kroz koju tjedno prođe 200-tinjak ljudi. Imamo četiri zbora, instrukcije za djecu koje vode studenti volonteri, imamo župni Caritas. Imamo i planinare i kreativne radionice, obiteljsku zajednicu... Tu je i tečaj gitare, susreti za mlade, duhovne obnove...
Kada spominjete administrativne poslove, koje su to pristojbe koje vjernici trebaju platiti za, recimo, sprovod, vjenčanje ili pak pri blagoslovu kuća? Zašto se to plaća?
To zovemo crkvenim taksama. Također, u uputama Nadbiskupije stoji da se od onih koji nemaju ne uzima naknada. To su propisana davanja za troškove župe, jer župa kao i svako domaćinstvo ima materijalnih troškova poput struje, plina i vode.
To ne pokriva Nadbiskupija?
Ne, župa se financira od milostinje koja se prikuplja na misama i od tih taksi gdje je sve dano na volju. Mi nikome ne naređujemo da mora dati. Koliko puta me netko zvao za sprovod, pitaju koliki su troškovi, ja kažem i pitam da li imate. Kažu nemamo. I nema veze. Ja sam obavezan na sprovod ići svakome i mi to činimo. Od toga što se prikupi, sve se potroši na redovito održavanje. Ako je moguće, nešto se uredi. Sada kada su zimski dani, račun za plin se penje na deset tisuća kuna mjesečno. Što se vjenčanja tiče, dio takse ide nadbiskupiji, dio ostaje župi za redovite troškove.
To je dobra volja. Kada uđemo u kuću, često kažemo ljudima da se ne ispričavaju ako nemaju. To se troši na radove, uređenje crkve. Bitan je tu susret s obitelji. Da vidimo kako nam vjernici žive i dobijemo jasnu sliku kakva nam je zapravo župa. Često na popis kada obilazimo kuće zabilježim da tu i tu treba pomoć ili da su tu i tu stariji, da treba ispovijed. Onda tijekom godine te ljude obilazimo.
Tko su farizeji danas u društvu?
Osobe koje jedno govore, a drugo čine. To je osoba koja ispunjava propise i zakone, bez obzira na to jesu li državni ili duhovni, a zapravo druge ugnjetava i od drugih traži isto, a sama to ne želi raditi. I zato ih je Isus prozivao. Ima ih u svim područjima društva. Svi smo mi pomalo farizeji i upravo je ispovijed pomoć da se te farizejštine oslobodimo. Ispovijed je jedan prekrasan dar. Mi ovih dana jako puno ispovijedamo. Puno mladih dolazi na ispovijed gdje se svi mi oslobađamo ružne strane našeg života jer želimo biti bolji.
Jesu li vam kada dolazili ljudi koji desetke godina nisu bili na ispovijedi? Što se to u njima prelomi?
Da, redovito. Neki se jednostavno sjete, neke nagovore njihove žene, neki dođu na ispovijed jer im dijete ide na Prvu pričest pa im je neugodno da se oni ne pričeste, neki zbog bolesti, neki zbog teške situacije u kojoj se nađu. Svakome od tih ljudi nastojim pristupiti jednako, dajući im do znanja da ih Bog jednako voli.
Jeste vi onda psiholog na neki način?
Da, i to, mi ponekad radimo i posao psihoterapeuta. No ne dajemo rješenje, nego usmjerimo ljude da sami dođu do njega. Jer kome mi usmjeravamo ljude? Isusu!
Crkva se danas više nego ikada spominje u dnevnopolitičkim ideološkim prepucavanjima. Tu je pitanje vjeronauka u školama, pobačaja, političkih poruka s oltara...
Mi smo zajednica Kristovih vjernika i u toj zajednici ima različitih profila ljudi, od radnika do intelektualaca. Svatko od njih nastoji u Crkvi participirati. Crkvu nije dobro gledati kao organizaciju jer mi to nismo. Mi smo isto tako javne osobe i svaka je riječ jako važna, ljudima to nešto znači. Pa kad mi nešto progovorimo, pogotovo o osjetljivim temama, ljudima je to zanimljivo i više o tome razmišljaju. Što se tiče razlilčitih pokreta, Crkva nikome ne može reći - ti moraš raditi to i to ili tako i tako živjeti. Crkva će uvijek javno govoriti o pobačaju i uvijek štiti život i čovjeka. Jer štiteći nerođeno dijete, nastoji se zaštiti i dostojanstvo žene koja mora donijeti tu odluku. Tim ženama treba pristupiti i pomoći, ne osuditi ih. Iz svog iskustva znam da su mnoge rekle: da smo znale onda što znamo sada, ne bismo to učinile.
