U dopisu upućenom svim gradskim osnovnim školama Lovrić moli ravnatelje da s roditeljima rasprave mogućnost uvođenja školskih uniformi i najkasnije do 15. veljače dostave svoje prijedloge.

Dopis je pomno sročen i pokriva brojne aspekte ove inicijative, pa se tako navodi da će se uniformama omogućiti svoj djeci da se osjećaju prihvaćeno, bez obzira na to iz koje socijalne sredine dolaze, da će se stvoriti bolja školska klima za dosezanje visokih akademskih postignuća, razviti osjećaj pripadnosti itd. Na taj način pomoći će se i roditeljima koji djeci kupuju i markiranu skupu odjeću nastojeći ih time zaštititi 'od svih oblika zlouporabe, nasilja, diskriminacije, zlostavljanja ili zanemarivanja vršnjaka'.

Djeca u uniformama, nadalje, isticat će se po sposobnosti i trudu, a ne po stilu odijevanja, iako pritom 'valja omogućiti zadovoljenje potrebe za isticanjem osobnosti', poput nošenja određenih ukrasa, nakita ili vjerskih simbola.

Školama je ostavljena mogućnost odabira dizajna, no iz Grada sugeriraju da bi odora trebala biti 'jednostavna, udobna za nošenje, prilagođena godišnjem dobu (majica, košulja) i njome bi se trebalo istaknuti pripadanje određenom razrednom odjelu ili školi u cjelini'.

Pročelnik Lovrić poručio je da će se odore uvesti u one školske razrede koji tako odluče, neovisno o ostatku razrednih odjela u istoj školi. U međuvremenu je dopis poslan i roditeljima na pojedinačna očitovanja, a grupni mailovi vrve argumentima 'za' i 'protiv', uz mnogo nepoznanica oko detalja u provedbi ove inicijative. A što kažu stručnjaci?

Ante Kolak, pročelnik Odsjeka za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao najveći nedostatak ističe to što bi se djeci donekle ograničilo pravo na slobodu izražavanja iz Konvencije o pravima djeteta.

'Odjeća jest jedan od načina izražavanja. Uniformama bismo zauzeli sociocentristički stav, dakle onaj u kojem društvo određuje kako će se dijete odijevati, umjesto pedocentrističkog stava, usmjerenog na učenika, za koji smo se odlučili razvojem demokratskog društva u Hrvatskoj', kaže Kolak. 

Kakav je onda stav u Velikoj Britaniji u kojoj su učenici odreda uniformirani? Ondje su uniforme tradicija elitnih škola, podsjeća Kolak, dodajući da se sociometrijski status učenika stvara na temelju brojnih karakteristika i aspekata – poput duhovitosti i školskih ocjena - pa se s odjećom neće baš puno postići.

Baš kao što se ne može do kraja prikriti ni socioekonomski status učenika, vidljiv po njihovim ruksacima i torbama, tenisicama, mobitelima i načinima na koje slave rođendane. Kolak bi, na kraju krajeva, za mišljenje pitao učenike. Žele li se oni odijevati jednako?

'Njihovo mišljenje bilo bi mi jako važno i ne bi ih isključio iz procesa odlučivanja', kaže pročelnik koji svom djetetu dopušta da se odjene onako kako se tog dana osjeća, naravno, uvažavajući godišnja doba. 'Različitost shvaćam kao naše bogatstvo i dobro je da se učimo živjeti s različitima, a ne da smo svi jednaki', kaže.

U pozitivne aspekte ove inicijative on uvrštava razvijanje osjećaja pripadnosti ekipi, iako postoje brojne druge pedagoške tehnike kojima se taj osjećaj može razviti. U svakom slučaju, Kolak bi dodatno provjerio što o uvođenju školskih odora imaju za reći ekonomisti i kako će se to odraziti na školsku higijenu.

Djeca se, naime, u pravilu svakodnevno presvlače i njihova se odjeća svakodnevno pere, pa bi im po toj logici trebalo osigurati sijaset uniformi. Ne bi li bilo bolje da se planirani novac uloži u nešto korisnije, poput kvalitetnijih obroka ili opremanja učionica?

S druge strane, psihologinja Mirjana Krizmanić odavno se zalaže za uvođenje školskih odora u učionice.

'Djecu se može naučiti ljudskoj skromnosti. Mislim da jako teško onoj djeci iz prosječnih ili ispodprosječnih obitelji koje roditelji ne mogu oblačiti u sve te marke. To nikome ne može škoditi, a djeca će i dalje ostati različita – netko će imati skup sat, skupi iPhone, ali će ipak biti bliži jedni drugima. To djeluje pozitivno i na zajedništvo. Osjećaj zajedništva ionako bi trebalo kod djece poticati, u smislu da možemo biti zajednica, iako je moj tata računovođa, tvoj šofer, a njegov profesor. Dijelimo zajedničke vrijednosti, mi možemo biti zajedno - školske kute potiču taj osjećaj', kaže Mirjana Krizmanić.

Napominje da je još davno pledirala za uvođenje kuta u škole. 'Pogledajte turske serije, kakve god one bile. Svi đaci imaju jako lijepe uniforme. Iz tih serija, kojima se svi rugaju, mogli bismo još nešto naučiti – kad uđe profesor, nastavnik, učitelj, svi učenici ustanu i kažu dobro jutro ili dobar dana. To je kod nas potpuno nestalo. I to bi trebalo opet vratiti, određene oblike uljudnog ponašanja', napominje Krizmanić.

Za kraj, poručuje da uvođenjem školskih odora djeca neće biti zakinuta. 'U slobodno vrijeme opet mogu biti napirlitani i uređeni kako njihovi roditelji mogu i žele, a u školi će biti jednaki, kako i treba – svi đaci.'